U vreme kada je na selu bilo nezamislivo angažovati arhitektu u Toponici kod Knića izgrađena je prva kuća u ovom kraju koja je imala projektnu dokumentaciju.
Kuća lekara Pavla Kićevca u selu Toponica kod Knića jedina je i verovatno prva u ovom kraju koja je rađena po nacrtu arhitekte. Ovaj podatak ne bi bio neobičan da kuća nije građena u prvoj polovini 20. veka u Gružanskom kraju, kada su svi seljani za današnje poimanje, živeli u neuslovnim čatmarama, i nisu ni razmišljali da pribavljaju projektnu dokumentaciju ili angažuju stručnjake.
Kićevac je bio prvi lekar u Gornjoj Gruži i prvi je u to vreme angažovao arhitektu koji je za njega projektovao stambeni prostor u kojem je bila i lekarska ordinacija. Kuću je projektovao arhitekta Aleksandar Deroko iz Beograda. Pretpostavlja se da je projekat uradio između dva svetska rata kao mladi arhitekta nakon završetka školovanja u inostranstvu, a ima i onih koji su skloni da veruju da je nacrt napravljen u vreme natanka projekta Hrama svetog Save u Beogradu.
U to vreme, kada se na selu živelo u neuslovnim kućama, takozvanim blatnjarama, stan doktora Kićevca bio je pravi raritet u celoj Šumadiji. Podrum je zidan od kamena, a nadsprat od pune, pečene cigle. Postavljeni su i oluci, a ukrasi ispod svoda krova od drveta opstali su do danas. Ljubomir Janković, referent i matičar u Mesnoj zajednici u Toponici, i dobar poznavalac istorije Gornjogružanskoj kraja kaže da je angažovanje arhitekte u to doba za ostale stanovnike sela bilo potpuno nezamislivo.
"Doktor Kićevac je bio uman čovek tog doba, savremenih shvatanja i u toku sa trendovima. Pretpostavlja se da je angažovao arhitektu jer je želeo da leči ljude u pristojnoj ordinaciji. S druge strane, u celom ovom kraju ima još nekoliko kuća koje svedoče da su ljudi na selu nekada ipak vodili računa o arhitekturi i funkcionalnosti. Doduše, ova je jedina za koju se zna da je imala projektnu dokumentaciju", kaže Ljubomir Janković.
Ova kuća se od ostalih na selu potpuno razlikovala, jer je imala potpuni komfor. Sobe su prostrane i svetle, sa velikim prozorima. U jednoj je bila lekarska ordinacija doktora Kićevca, a ostatak je bio namenjen za stanovanje. Bila je jedina kuća koja je imala uvedenu vodu, čija je pumpa bila u podrumu, kao i unutrašnje stepenište koje je vodilo od podruma do soba. To je bilo za taj period nezamislivo u kućama na selu, u koje je voda uvođena znatno kasnije.
"Imala je i kamin u srednjoj sobi, i kupatilo, tako da je doktoru i njegovoj porodici, ali i pacijentima bilo prijatno. U to doba seoske kuće su imale ognjišta, a o vodi unutra nije bilo ni govora", kaže Janković.
Zanimljivo je da je u ovoj kući detinjstvo proveo i Vladimir Dedijer, koji je bio doktorov pastorak. Kasnije su je Dedijer i njegova majka kao zakonski naslednici prodali zemljoradničkoj zadruzi i u njoj su živeli radnici zadruge. Za vreme Drugog svetskog rata tu je bio smešten štab Trećeg kragujevačkog bataljona. Danas tu više ne živi niko, ali kuća je od kraja 20. veka ponovo u vlasništvu Kićevčevih naslednika, za koje se veruje da žive negde u Mađarskoj.
Arhitekta, Aleksandar Deroko, rođen je 1894. godine. Školovao se u Pragu, Rimu i Parizu. Bio je pisac mnogobrojnih knjiga iz oblasti arhitekture i profesor na Univerzitetu, a posebno je bio posvećen narodnoj arhitekturi i seoskim kućama. Sa Bogdanom Nestorovićem je 1926. godine izradio projekat Hrama svetog Save na Vračaru. Veruje se da je neku godinu pre ili kasnije projektovao i kuću u Toponici. Nažalost taj trend, angažovanja arhitekte se nije nastavio, te se i danas većina kuća gradi po zamisli i željama domaćina ili majtora.
Foto prilog
Tagovi
Autorka