Goran Mijailović iz Čumića kod Kragujevca nije uspeo da nametne tržištu sušenu jabuku, iako ima sve uslove da pravi ovaj delikates. Kupci su u marketima radije birali sušeno egzotično voće. Mijailović tvrdi i da je izostala pomoć države da sušeni proizvodi od domaćeg voća budu promovisani na pravi način.
Goran Mijailović iz Čumića kod Kragujevca, jedan od najvećih proizvođača voća u Šumadiji, odustao je od pravljenja čipsa od jabuka, iako je bio spreman da u svojoj sušari pravi nekoliko desetina tona godišnje ovog delikatesa.
Mijailović je jabuku iz svojih voćnjaka zbog toga, ili izvezao u Rusiju, ili je pretočio u rakiju. Iz sopstvenog iskustva on ovako objašnjava razloge zbog čega je sušena jabuka imala lošu prođu.
"Ljudi u Srbiji radije jedu sušeni mango, ananas ili bananu. Jabuku, jednostavno, neće. U marketima je bila slaba potražnja i morao sam da odustanem. Imam sušaru u kojoj godišnje osušim 40 tona šljiva, a pošto u voćnjacima imam i jabuke mislio sam da bi to mogao da bude dobar potez. Ona je kvalitetna i stabilna namirnica. Međutim, i iz iskustva sa šljivama jasno je da narod više voli egzotično od domaćeg voća. I suvu šljivu kupuju više zbog rituala pred Božić, nego što vole da je jedu, kaže Goran Mijailović.
Mijailović se ceo život bavi voćarstvom, baš kao i njegovi preci. Postoji zapis iz 1831. godine da je njegova familija u to doba plaćala porez na "tri kazana rakije, kominu, i vino". Nastavio je tradiciju i unapredio domaćinstvo. Danas obrađuje 25 hektara pod voćem i gaji uglavnom šljivu i jabuku. Njegov podrum je kapaciteta 400 tona, a u sušari može da u 24 sata osuši i do dve tone voća.
"Hteo sam da tržištu dam nešto novo, ali je očigledno da to ne mogu sam. U tom slučaju potrebno je da budem multidisciplinarni stručnjak. Za takav potez potrebna je jaka i dugotrajna marketinška kampanja koju ne mogu sam da sprovedem. Napravili smo udruženje voćara iz ovog kraja. Ima nas desetak, i tako pokušavamo da opstanemo i da napravimo nešto novo", dodaje Goran.
Mijailović je veliki proizvođač voća, koji godišnje plati 20.000 evra raznih poreza i nameta. Ali, kaže da niko od predstavnika države nije došao da vidi na koji način radi i da li mu nešto treba, zbog čega je posebno ogorčen.
"Dakle, za deset godina ja sam državi dao 200.000 evra na ime poreza. Da ne pominjem koliko sam uložio u nove sorte, zasade, hladnjaču. I niko se ne pojavljuje da vidi da li mi nešto treba ili da na neki način uzvrati i podstakne me da znam da nisam sam. Evo banalnog primera, koji kad malo bolje pogledate i nije baš banalan. Od glavnog puta ima 500 metara do moje kuće koje nije asfaltirano i šleper tuda ne može da prođe. Da su došli, znali bi, recimo, da sam napravio čips od jabuka. Valjda imaju nekog marketinškog stručnjaka koji bi pomogao. I oni bi imali koristi od toga. Ali, već toliko puta ponovljeno je, da smo zaista zadnja rupa na svirali", objašnjava Mijailović.
Ovaj voćar ogorčen je i zbog toga što se malo radi na edukaciji poljoprivrednika. Dodaje da se silno vreme izgubi u praćenju državnih propisa i uredbi. "Malo je proizvođača koji imaju vremena da prate šta se promenilo u registraciji gazdinstava ili u sistemu subvencija. Obijamo šaltere, iako bi trebalo na noge da nam dođu, jer smo već duže vreme najzdravija grana industrije u ovoj zemlji", kaže Mijailović.
Njegovi voćnjaci nalaze se u posebno pogodnom klimatskom delu Šumadije. Voćnjak je u jednom komadu na 400 metara nadmorske visine gde se ukrštaju struje sa tri planine, Rudnika, Bukulje i Venčaca. Najveći deo voća izvozi za Rusiju, Nemačku i Bliski Istok.
Tagovi
Autorka