Klaudia Dokozić: Treba samo raditi, kasnije se poslovi otvaraju sami od sebe

"Počelo je sasvim slučajno. Prvo smo kupili kobilu frizijku koja je kasnije nastradala, ali danas imamo njenog potomka da nas podsjeća na nju. Kasnije smo uzeli još par konjića, a sasvim neplanski je došla i prva koza. Sad imamo malo stado od 17 koza, 13 jarića te 7 konja i dvije udomljene mace. I sve to nam se dogodilo u samo tri godine", smije se Klaudia Dokozić koja drži Ranč Anđeli s konjima i kozama u zaseoku Anđeli (Bregi u općini Matulji, op.a).

Klaudia je inače stalno zaposlena u Udruzi osoba s invaliditetom Grada Opatije gdje obnaša dužnost predsjednice, a briga o životinjama joj, kaže, služi za odmak od civilizacije i potpunu relaksaciju. To ne čudi, jer kada se odmaknete od asfaltirane ceste, od koje ima samo 200-tinjak metara do njenog ranča, doista imate osjećaj da ste ušli u neki sasvim drugi svijet.

Nikad ne reci nikad

"Prvi su uvijek najdraži pa tako i nama naš frizijac Felke. Inače frizijce obožavam, to su krasni konji blage naravi. Zovem ih blagim divovima, ogromni su, ali izrazito nježni. Od koza? Pa najviše volim onu 'najgoru' koja se zove Memo. Ona je kriva da smo uopće u životu krenuli s kozama. I suprug i ja smo gradska djeca i nekada smo konje i koze mogli vidjeti samo na televiziji. Da mi je ikada prije netko rekao da ću imati farmu životinja, odmah bih mu rekla da je lud i od srca se nasmijala. Ali, kako to u životu obično bude, nikad ne reci nikad", smiju se ovi urbani seljaci, kako sami sebe nazivaju, dok citiraju šaljivu poznanicu: I komarac i slon, sve stane u televiziju!

Sijeno kupuju u Istri jer ispaše baš i nemaju. Moglo bi biti drugačije kada bi se lakše dobila državna zemlja za ispašu. Ali kažu da to nije slučaj. Nedaleko od ranča stoji neiskorištenih oko 100.000 m2 pašnjaka koju bi njihovi konji i koze mogli prirodnim načinom održavati pa bi teren, koji je trenutno zarastao, mogao biti uredan i lijep, a životinjama itekako koristan.

"Na naš upit za korištenje, ponudili su nam pašnjak u Velim Munama, a to je od farme udaljeno 20 i više kilometara. Ne razumijemo kako bismo to mogli izvesti?", pitaju se i negoduju istovremeno.

Razvoj uz pomoć europskih sredstava

Na ideju o otvaranju OPG-a došli su nakon kupljenih 5.000 m2 zemljišta. Nakon registracije, informacije su počele dolaziti takoreći same pa tako i one o potporama od strane EU. Prijavili su se tako na natječaj LAG-a Terra Liburnia i dobili 15.000 eura kroz podmjeru 6.3. "Potpora razvoju malih poljoprivrednih gospodarstava", tip operacije 6.3.1. Programa ruralnog razvoja za izgradnju nadstrešnice za sklanjanje životinja, ograde oko pašnjaka, kupnju poljoprivredne mehanizacije, strojeva i opreme (solarni paneli, muzilica, traktor) te za nabavku domaćih životinja.

Do sada su iz sredstava dobivenih preko LAG-a nabavili traktor koji je već u punom pogonu, ogradili teren, nabavili 10 koza, dobili su struju od solarnih panela. Još treba napraviti nadstrešnicu za kozice što je u planu ovo proljeće i s tim bi se ta mjera zatvorila, doznajemo.

Paralelno su radili na drugom projektu i prijavili se na podmjeru 6.2. "Potpora ulaganju u pokretanje nepoljoprivrednih djelatnosti u ruralnom području" odnosno tip operacije 6.2.1. te ostvarili pravo na dodatnih 50.000 eura potpore. "S tim sredstvima ćemo izgraditi nove štale za konje, ispuste i novo jahalište", otkrivaju.  

Za natječaj je važno imati dobru ideju i još bolje pripremljen projekt

Vezano za apliciranje na natječaje, smatra da se treba javljati, ali nastupiti s kvalitetnim projektom. Bez kvalitetne ideje i isto tako napisanog projekta nema smisla upuštati se u tu avanturu. "Uredit ćemo na ranču dvije drvene kuće za ljubitelje robinzonskog turizma. Danas ljudi traže originalnost, ne samo standardni smještaj u lijepo uređenom apartmanu. Mi im želimo omogućiti drugačiji doživljaj gdje će imati priliku biti u direktnom doticaju s prirodom", otkrivaju razloge ove odluke. 

Spominju Slovence koji su ih kontaktirali s upitom da dođu s vlastitim konjima koji bi trebali smještaj i hranu. Prije nisu razmišljali na taj način, ali vesele se novim idejama. "Treba samo raditi, kasnije se poslovi otvaraju sami od sebe", govore. U Sloveniji je najnormalnije ubaciti konje u prikolicu i doći negdje drugdje jahati, dok su kod nas takve ideje nove, uvjerava nas Klaudia.

"Prije nekoliko mjeseci posjetio nas je sa svojom veselom ekipom i Mario Mlinarić. Malo smo toga dana roštiljali, okušali se u natjecanju mužnje koza i jahali. Imamo i ponija, a i naš magarac Tonči izaziva veliko veselje kod malih i velikih. Ako želite nešto proslaviti u dobrom društvu, vjerujte da je ovdje prava atmosfera za to", s osmjehom tvrdi.

Završila i školovanje za sirara

Klaudia je, kako kaže, neplanirano i iznenada zbog određenih okolnosti u Udruzi osoba s invaliditetom postala predsjednicom 2014. godine. Kako je tada rekla, samo privremeno, a to privremeno traje do danas. Kaže da nije samo predsjednica, već i tješiteljica, administrator, pravnik, knjigovođa, psihijatar, psiholog spreman na izazove koja redovna škola ne pokriva, nego samo ona životna.

Inače, sve je počelo zbog sina i nemogućnosti da često odlaze na jahanje, zbog čega su odlučili kupiti prvog konja. Uskoro su kupili drugog i trećeg da bi se zaustavili na sedmom. Danas imaju u ponudi edukativne igraonice, školu jahanja, mogućnost proslave rođendana, a može se doći i samo razgledati.
"Jahanje je moguće unutar ranča, ali i kroz okolnu šumu, međutim radijus kretanja zasad nam je ograničen. Djeca kroz radionice uče o plodovima prirode, u školi jahanja uče osedlati konje, timariti ih, i naravno, jahati. Voljeli bi ostvariti suradnju s vrtićima i školama iz regije i omogućiti djeci da kroz jednodnevne izlete upoznaju naše predivne životinje", pozivaju na suradnju.

Osim što nude terapijsko jahanje i ono za građanstvo, uskoro otvaraju izletište, a Klaudia je završila i školovanje za sirara pa planira nuditi sireve i jogurte od kozjeg mlijeka koje bi mogli prodavati malim dućanima i restoranima. Malo je sve zapelo radi situacije oko korona virusa, no ne jada se. "Ako ništa, imat ćemo za svoje potrebe solidne količine mlijeka, sireva, jogurta i ostalih delicija. Znat ćemo što jedemo i nije nas strah", kažu. Osim toga, u bližoj okolici ima raznih šumskih i livadnih jestivih biljaka (šparoge, drenule, majčina dušica, vlasac i ostalo, op.a.) pa ni u kom slučaju neće biti gladni, dodaju.

Vrijedni mali volonteri uživaju u jahanju

Na ranču rade članovi obitelji i ponekad osobe koje same požele pomoći. U posjete im dolazi grupa mladih s intelektualnim poteškoćama (Smajlići) koji ponekad na ranču pomognu oko sijena ili čišćenja štalice. "Izrazito su vrijedni ovi mali volonteri. Zauzvrat od nas dobiju jahanje što ih vrlo veseli", priznaju.

Klaudia kaže kako je primijetila da današnja gradska djeca ne raspoznaju životinje što joj je bio dodatni poticaj da osnuje farmu. Ponekad djeca za kozu Memo zbog rogova pomisle da je jelen. "Želim da se djeca povežu s prirodom i da nešto o njoj nauče. Većina, kada ovdje dođe, razveseli se svakoj sitnici na koju naiđu: lišću, travi, malim bićima koje inače niti ne primjećuju. Lokacija je izvrsna jer ste u šumi, a od glavne ceste koja vodi prema Učki ima samo nekoliko stotina metara tako da je lako doći i autobusom", saznajemo.

Ne misle se više širiti. Planiraju započeti raditi jogurte i druge proizvode od kozjeg mlijeka, a neke dalekosežne planove Klaudia nema jer kaže da nije u cvijetu mladosti. Ipak, njen suprug za nju ima krilaticu koja glasi: Ti jednostavno ne znaš stati! A kada se to stavi pored one 'nikad ne reci nikad', budućnost može postati u najmanju ruku zanimljiva. S Klaudijom Dokozić obično to tako i bude.