Poljoprivreda je struka koju ja volim i vjerujem da ona ima budućnost. Ona je, prije svega, krajnje humana grana privrede i uvijek je bila i ostat će stup na kome se gradi i razvija ljudska civilizacija. Upravo smo mi generacija koja treba promijeniti opće mišljenje o poljoprivrednicima, ljudima koji naposlijetku proizvode hranu za sve nas.
Plastenička proizvodnja, bez sumnje, iz dana u dan dobiva sve veći značaj. Sve je više onih koji se isključivo bave proizvodnjom u zatvorenom, kako u Hrvatskoj, tako i u susjednoj BiH.
Možda sve to i ne bi bilo tako zanimljivo, da se ne radi o 19-godišnjem Benjaminu Crljenkoviću, koji trenutno studira na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku za biljnu proizvodnju, smjer ratarstvo i povrtlarstvo. Inače, Benjamin je trenutno na prvoj godini studija, a ono što je nekako probudilo neku želju da kontaktiram ovog momka, bila je informacija da je upravo on, pored svih svojih školskih obaveza, postao jedan od većih proizvođača plasteničke proizvodnje na području Sanskog mosta i okolice.
Ako zaključujemo logički, veliki broj mladih, njegovih vršnjaka nisu nešto naročito predani ovakvoj vrsti posla, pa me prvobitno zanimalo od kada se javila ta želja za proizvodnjom povrća u zatvorenom i kako je ustvari nastala cijela priča. Srećom, ubrzo mi stiže povratna informacija od Benjamina, koji pristaje na razgovor za Agroklub i spreman je dati sve potrebne informacije.
Benjamin Crljenković sa svojih 19 godina itekako ima mnogo toga za reći, ali i može dati pokoji dobar savjet svojim vršnjacima. Na samom početku razgovora, otkriva nam kako je cijela priča o plasteničkoj proizvodnji počela još davno, onda kada se njegov otac, nakon raspada firme u kojoj je dotada radio, odlučio okušati u poljoprivredi. Već tada je kupio nekoliko grla stoke, a uz to je krenula i ratarska proizvodnja, uglavnom kukuruza i strnih žita, radi proizvodnje vlastite stočne hrane.
"Tako je to teklo nekoliko godina. Naravno, u poljoprivredi glavni preduvjet za bilo kakav rad je zemlja. Nju smo na početku unajmljivali, a kasnije smo kupili i prve vlastite parcele obradivog zemljišta", uvodi nas u priču Benjamin.
Ako uzmemo u obzir nestabilnost ekonomskih prilika u Bosni i Hercegovini, te na to dodamo i rizičnost poljoprivrede, ukoliko ista nema potporu vlasti, sve je i više nego jasno. Upravo vođeni tim činjenicama, Benjaminovi roditelji su postepeno proširivali svoj spektar proizvodnje.
"Na taj način, kada npr. padne cijena mlijeka ili mesa postoje drugi izvori prihoda koji bi "namirili" štetu nastalu u kućnom budžetu. Tako da, kad sam imao 7-8 godina, zasadili smo po prvi put i veće površine povrća, crvenog luka i krumpira", dodaje naš sugovornik.
A onda se cijela priča počinje odvijati u nekom drugom smjeru. Naime, Benjamin sa svega 13 godina uspijeva nagovoriti svoje roditelje da krenu sauzgojem povrća u plastenicima. Prvu godinu, dodaje on, sadio je papriku, rajčicu, patlidžan, krastavac, dinju, lubenicu i mahune, a tijekom zime salatu, špinat, blitvu, mrkvu i rotkvicu. Za tu sezonu, imali su unajmljeni plastenik.
"Iako je ta godina bila "eksperimentalna", došli smo do zaključka da se isplati. Već iduće godine kupili smo prvi plastenik, a ja sam preuzeo odgovornost za proizvodnju, pa čak i plasman povrća", prisjeća se Benjamin.
Obično se ljudi, dok čitaju ovakav tekst, zapitaju, kako je moguće da jedan učenik stiže obaviti sve školske obaveze i uz to uzgajati povrće u plasteniku, koje zahtijeva mnogo truda i vremena. No, sve što se želi, nije nemoguće, pa tako i ovo. Benjamin dodaje kako u školi nikada nije imao problema s gradivom, a kako se većina poslova u plasteniku veže za ljeto, sve se skoro pa savršeno poklapalo.
Benjamin sa svega 13 godina uspijeva nagovoriti svoje roditelje da krenu sa uzgojem povrća u plastenicima.
"U proljeće, pred sadnju ljetnih kultura, roditelji su mi uglavnom pomagali oko obrade zemljišta i unošenja stajnjaka, a to je zasigurno i fizički najteži dio posla. Sve ostalo sam stizao sam. Od planiranja proizvodnje, malčiranja tla, sadnje, navodnjavanja, gnojidbe, praćenja fenoloških faza rasta i mikroklime u plasteniku, vođenja računa o prisustvu štetnih insekata i patogena (uzročnika bolesti), formiranja uzgojnog oblika, vezivanja, zakidanja zaperaka, pelciranja... sve sam to obavljao sam, tijekom cijele sezone. Zimu sam provodio istraživajući po internetu, čitajući knjige, a prisustvovao sam i brojnim predavanjima na temu proizvodnje u plastenicima", otkriva nam on.
Pitali smo Benjamina gdje je i na koji način plasirao svoje proizvode. Dobili smo i odgovor.
"Plasman proizvoda je ispočetka bio relativno težak, prodavao sam povrće u susjedstvu, na tržnici, nudio neke količine i manjim trgovačkim radnjama. Ali, uskoro je tržište prepoznalo kvalitetu mojih proizvoda, ja sam povećavao proizvodnu površinu, a mušterije su mi same dolazile kući."
Benjamin je inače nakon osnovne škole, upisao srednju, poljoprivrednu školu u Sanskom mostu. Kako sam kaže, tada je imao manje školskih obaveza, imao je manje gradiva za učenje, s obzirom da mu je većina gradiva bila poznata od ranije. Inače, Benjamin važi za jednog od najboljih učenika svoje generacije u Sanskom mostu i okolici. Dodaje dalje on, sav višak slobodnog vremena usmjeravao je na proizvodnju, a od ušteđenog novca financirao je nabavku još dva nova plastenika od po 150 kvadratnih metara, tako da je u to vrijeme imao već oko 500 metara kvadratnih "pod najlonom".
U proljeće, pred sadnju ljetnih kultura, roditelji su mi uglavnom pomagali oko obrade zemljišta i unošenja stajnjaka, a to je zasigurno i fizički najteži dio posla.
Zanimalo nas je i koji je, po njegovoj procjeni, najisplativiji proizvod koji je dobio iz svojih plastenika. On nam je dao opsežan odgovor.
"U svojim plastenicima sam tijekom ljeta uzgajao papriku, rajčice i krastavac, a u zimskim mjesecima tu su rasli mladi luk, špinat i salata. Koji od ovih proizvoda je najisplativiji, ne bih znao reći, jer to ovisi od brojnih faktora. Što je važno, je odabrati sorte i kultivare koji odgovaraju datim uvjetima u polju, a koji su istovremeno traženi na tržištu. Upravo zbog toga sam naročito morao voditi računa o izboru sorte, pa sam proizvodio i rasadnice za svoje potrebe.
Proizvodnja rasadnica vjerojatno i je najkomplicraniji dio proizvodnje povrća u plasteniku. Pošto je riječ o rasadi namjenjenom za raniju sadnju, sjetva se obavlja ekstremno rano i potrebno je konstantno pratiti uvjete temperature, osvjetljenja i vlažnosti kako zraka, tako i zemlje/supstrata, tako da je Benjamnin po cijelu noć grijao rasadnic. Važno je napomenuti da su hibridna i selekcionirana sjemena, koja je on koristio, vrlo skupa, tako da je po cijelu noć zagrijavao plastenik i strepio od mraza.
Benjamin je prošle godine završio srednju školu s odličnim uspjehom i proglašen je učenikom generacije. Iste godine, u jesen upisao je fakultet, a kako on sam kaže, morao je to biti Poljoprivredno-prehrambeni.
"O razlozima ne vrijedi pričati, dosta često, kada nekome pričam da sam to upisao, ljudima nije jasno. "Zašto?", kažu: "Mogao si i nešto bolje... !". Jednostavno, ovo je struka koju ja volim i vjerujem da ona ima budućnost. Poljoprivreda je, prije svega, krajnje humana grana privrede i uvijek je bila i ostat će stup na kome se gradi i razvija ljudska civilizacija. Upravo smo mi generacija koja treba promjeniti opće mišljenje o poljoprivrednicima, ljudima koji naposlijetku proizvode hranu za sve nas", zaključio je Benjamin.
Važno je odabrati sorte i kultivare koji odgovaraju datim uvjetima u polju, a koji su istovremeno traženi na tržištu.
Ove godine, budući da studira u drugom gradu, Benjamin je "stopirao" svoju plasteničku proizvodnju, ali privremeno, dodaje on. A na pitanja koja se tiču budućnosti i planova, istaknuo je kako ne vrijedi planirati dugoročno. Zasad je njegov fokus usmjeren na obrazovanje, u koje želi dati sve od sebe. A na pitanje o tome kako ga njegovi vršnjaci doživljavaju, te da li im želi nešto poručiti na samom kraju razgovora, on dodaje:
"Što se tiče raje, omladine, ali i onih nešto starijih, njima bih samo poručio da ne vrijedi kukati kako nema posla. Treba prestati tražiti posao, vjerujem da svatko sebi može napraviti posao."
Foto: Arhiv Benjamina Crljenkovića
Autorica
