Sramota je da se za savremeni zasad jabuke daje subvencija kao da je na parceli pšenica. Treba preispitati šta se subvencioniše i uvesti red na tržištu sadnog materijala.
Početak novembra označava i početak prodajne sezone u rasadnicima kao i sadnju voća, bar do prvih mrazeva. Svoje viđenje snabdevenosti domaćih rasadnika, zainteresovanosti proizvođača za određenim vrstama voća, stanja na tržištu sadnog materijala, investicija i podsticaja u voćarsku proizvodnju dao nam je doc. dr Nenad Magazin sa Departmana za voćarstvo i vinogradarstvo Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu.
Na početku bih hteo da istaknem jednu negativnu pojavu na koju moramo da upozorimo javnost. Primećeno je da se kod nas sadnice prodaju i sade već od septembra. Takva sadnja je vrlo rizična. Reč je o nezdrvenelim sadnicama koje ulaze nepripremljene u sledeću godinu i velika je mogućnost sušenja takvih sadnica i propadanja celih zasada.
U novembru imamo i prve mrazeve, biljke završavaju vegetaciju i vreme je da se sade ako su uslovi odgovarajući. Najvažniji uslov za sadnju je da temperature nisu ispod 0°C jer tada može da dođe do izmrzavanja korenovog sistema. Što se tiče sadnica, mi imamo bogatu ponudu svih voćnih vrsta kao i vinove loze. Najvećim delom reč je o sortama stvorenim na našem Institutu.
Sem nekih novouvedenih podloga za koštičave voćne vrste i sadnica jabuke sa većim brojem prevremenih grana, cene nisu menjane. Sertifikovane sadnice jabuka su od 180 din (kategorije +0) do 350 din (+5 kategorije). Stubaste jabuke su 350 din. Kruška bez posrednika je 300, a sa posrednikom 400 din. Dunje su 350 din, šljiva i višnja su 300 din. Kajsija bez posrednika je 450, a sa posrednikom 600 din. Trešnja, u zavisnosti od podloge, je od 300 do 750 din. Leska je 650, a orah 1.500 din. Ribizle su 150 din, dok su kalemi vinskih sorti vinove loze 100, a stonih 120 din. Znam da se sadnice mogu kupiti i jeftinije ali treba biti oprezan sa takvim sadnicama zbog sortne nečistoće i pojave bolesti i štetočina.
Naravno. Bez obzira na to da li kupujete jednu, deset ili 100 sadnica, morate tom poslu da pristupite ozbiljno. Reč je o investiciji na "duge staze". Kada jednom posadite voćku, grešku ne možete da ispravite, osim da je izvadite i zamenite novom. Voćarima bi poručio da ne kupuju na pijacama, a na proleće čak ni u marketima. U prodavnicama se sadnice često prodaju u istim uslovima sa drugom robom. Biljke su već krenule i dehidrirale su. One jesu jeftinije, ali njihov prijem je jako loš.
Tradicionalno, iz godine u godinu, najveća zainteresovanost je za sadnicama oraha, leske i visokokalemljene kajsije. Njih najbrže i rasprodamo u jesenjoj prodaji.
Jedan od načina intenziviranja proizvodnje je veća gustina sadnje. Na taj način imamo manji prinos po stablu ali veći po hektaru. Takođe, biljke ranije prorode. Ranije ste morali da čekate da trešnja na magrivi prorodi u petoj godini, a sada na slabo bujnim podlogama vi imate rod u drugoj ili trećoj godini.
Veliki problem za voćare, ali i za nas rasadničare je to što ljudi nisu navikli da unapred planiraju i da u te planove ubace nabavku sadnog materijala. Proizvodnja sadnica traje dve, tri pa u nekim slučajevima i četiri godine, od momenta sadnje podloge pa dok ne dobijemo gotovu sadnicu. Rasadničari vole da imaju ugovorenu proizvodnju. Voćar bar godinu dana unapred mora da zna šta će saditi i tada sklapa ugovor sa rasadničarem. To podrazumeva i plaćanje 30% avansa da bi rasadničar bio siguran da će voćar od njega kupiti sadnice. Kod većeg kontigenta sadnica rasadničari odobravaju i popust.
Rasadničarstvo u Srbiji ima dugu tradiciju. Nekada nam je donosilo velike prihode. Iako je država od 2006. godine pokušava da uredi tu oblast, mi i dalje imamo osim legalnog i sivo pa čak i crno tržište sadnog materijala. Propisi postoje ali se ne poštuju. A iskreno, nema dovoljno ni onih koji bi proizvodnju trebalo da iskontrolišu. Zato se na tržištu pojavljuju sadnice iste voćne vrste i za 60 i za 300 dinara.
Veliki deo uvoza čine jabuka i kalemovi vinove loze. Često to ulagači u voćarsku proizvodnju čine iz pomodarstva ali i zbog toga što naši rasadnici ne proizvode određene sorte i klonove. U novije vreme se uvoze trešnje na slabo bujnoj podlozi gizela 5, ali su sada i naši rasadnici osvojili tu proizvodnju.
Svake godine izlaze uredbe koje definišu podsticajna sredstva za podizanje novih zasada. Nekada se to definiše po površini, nekada po sadnici. Bilo je srećnih vremena kada je subvencija pokrivala ceo iznos sadnog materijala, a sada je to do 50% sredstava.
Treba subvencionisati nove zasade, ali ne treba zanemariti ni postojeće. Sramota je da se za savremeni zasad jabuke daje subvencija kao da je na parceli pšenica. Znamo da je voćarska proizvodnja mnogo intenzivnija od ratarske proizvodnje. Ne smemo zaboraviti da je voće jedan od naših najvećih izvoznih aduta. Ono je među poljoprivrednim proizvodima napravilo najveći skok u poslednjih desetak godina. Podsticajne mere treba razdvojiti od socijalnih mera.
Kao dobar primer naveo bih Hrvatsku. Njima je kao članici Evropske unije moguće kroz strukturne fondove dobiti povraćaj i do 90% novca za podizanje višegodišnjih zasada, hladnjača kao i objekata za preradu. U mnogo većoj meri se subvencionisala integralna proizvodnja od konvencionalne. Podstiče se i organska proizvodnja. Sve to proizvođači obilato koriste. Mi smo daleko od IPARDA i dalje zavisimo od subvencionisanja iz državnog budžeta. Mislim da voćarstvo kao visoko intenzivnu proizvodnju još treba podstaći, a možda ne subvencionisati ono što godinama ne donosi proizvodne rezultate.
Foto prilog
Tagovi
Autor