Gradnja suhozida je kao tetris koji se igra uživo

U Etnološkom parku Anton Plašimuha u Tuliševici, mjestu u općini Lovran, održana je četvrta po redu suhozidna radionica naziva Kamik i gromači. Bila je to izvrsna prilika da zainteresirani nauče obnoviti suhozid koji je sastavni dio primorskog krajolika, a važan je u poljoprivredi i stočarstvu.

"Park je područje suhozidnog krajobraza u skladu s prirodom. Ono je živo područje“, rekao nam je Mario Zaccaria, voditelj Etno parka, magistar arheologije, suhozidar i poljoprivrednik.

Nazvan je po izvornom graditelju suhozida na ovim prostorima od prije 150 godina, u vrijeme kada su se masovno sadili trsovi jer je, zbog pojave filoksere u drugim dijelovima Europe, vino imalo ogromnu vrijednost. Na našim prostorima ljudi su čak iz zemlje čupali masline da bi sadili lozu.

Kako bi se na kosim terenima dobilo više poljoprivrednog zemljišta, gradili su se podzidi. Nažalost, s vremenom su tereni zapušteni, ali postoje inicijative za njihovu obnovu. Udruga Brsečki česan jedna je od organizacija koje na tome predano rade.

Kamik i gromači dvodnevna je radionica koja se održava u partnerstvu s udrugom Dragodid. Na događaj su stigli ljudi iz šire okolice – Lovrana, Pule, Rijeke, čak iz Karlovca. "U jednom trenutku na radionici je bilo blizu 20 osoba što je lijepi broj, pogotovo kada se uzme u obzir produženi vikend. I taj broj je sasvim dostatan za 12 četvornih metara koje obnavljamo“, rekao je Zaccaria.

Radionica je sufinancirana od Ministarstva kulture i medija, LAG-a Terra Liburna i Općine Lovran koji su prepoznali važnost prijenosa znanja tehnike suhe gradnje i obnove krajolika u cilju razvoja poljoprivrede i stočarstva, ali također u cilju estetike i turizma.

Spoj ugodnog s korisnim

Jedan od sudionika bio je Zoran iz Lovrana koji se našalio da ga je Mario prevario, jer ga je “zvao na peku, a ne na radnu akciju“. No, Zoran nije na radionici suhozida prvi puta.

"Ovdje mi uvijek bude lijepo, provedem vrijeme u ugodnom društvu, fizički se umorim, a psihički odmorim – spojim ugodno s korisnim“, rekao nam i dodao da će nagodinu sigurno opet sudjelovati.

Saša Marcan iz okolice Rijeke nije imao konkretne planove za navedeni vikend pa je odlučio doći, biti koristan, nešto naučiti i biti fizički aktivan. Dojmovi su odlični, navodi, jedino što je nakon dva dana prenašanja kamenja - premoren.

"Gušt je provesti vrijeme na svježem zraku, napraviti nešto korisno, a kada se vidi rezultat, čovjek bude zadovoljan. Osim toga, društvo je odlično“, kazao je.

Razmišlja kako će već ove godine sudjelovati na još nekoj od radionica. Naime, volio bi održati kontinuitet jer se tehnika ne može svladati u dva dana – želi više prakse da ne mora za svaki kamen pitati kamo s njim, s osmjehom će.

"Tko nema vlastiti komad zemlje na kojoj bi fizički radio, ovo je izvrsna prilika da se razgiba i nauči nešto o tradicionalnoj gradnji“, kaže Saša.

Anna je rodom iz Berlina, ali posljednjih šest godina živi u Karlovcu. Na radionici je sudjelovala i prošle godine, a priznaje da nije došla prvenstveno s namjerom učenja suhe gradnje, već vidjeti kozu koju je poklonila Etno parku. No, s obzirom da se ovdje jako dobro osjeća, odlučila je doći ponovno te planira i ubuduće sudjelovati, a nada se sa sobom povesti i poznanike.

Suha gradnja je kao tetris uživo

Miše Renić stigao je iz Zagreba. Član je udruge Dragodid i suhom gradnjom se bavi preko 20 godina. Dragodid je krenuo s obnovom suhozida na Visu na način da se organizirala grupa prijatelja. Udruga je osnovana kasnije, 2008. godine, nakon čega se pokrenula suradnja sa studentima. Od male grupe entuzijasta, narasli su na udrugu s više od 70 članova koja gotovo svaki tjedan sudjeluje u nekoj od radionica.

Miše kaže da ovdje apsolutno gušta te da na ovaj način preko vikenda barem odmara od kompjutera te poziva i ostale da slijede njegov primjer. "Osim toga, što nas je više, to je zabavnije nositi kamenje“, navodi uz osmjeh.

Ovo je jedna 'intimnija' radionica s obzirom da su s Marijom dugogodišnji prijatelji, govori, ali je posebna i po tome što će nakon nekoliko tjedana vjerojatno biti nešto posađeno. Prije pet godina ovdje je bila šikara, ali sada prostor izgleda izvrsno. "Mario i koze su sve pobrstili“, našalio se Miše.

Suhu gradnju uspoređuje s tetrisom koji se “igra uživo“ što je daleko zanimljivije. "Osim toga, direktno se stvara nešto korisno, i identitetski i faktički, jer nastaje ili ograda, ili podzid“, priča nam. Dodaje da ovim načinom gradnje mogu nastati, primjerice, i vrtni roštilji.

Prije pet godina sve je bilo u šikari

U četiri godine u Etnološkom parku se obnovilo 40-ak metara podzida. Međutim, ne može se promatrati samo dužina zida, tu su kubici zemlje koje treba uzeti u obzir, kaže Zaccaria.

Na prostoru koji se popuni zemljom, može se nešto uzgajati, što znači da se teren vraća u funkciju koju je imao nekada. "Konačni cilj ovoga što radimo je održivi razvoj i zdraviji život. Sve više ljudi u takvom načinu života vidi ljepotu što me iskreno raduje“, ističe.

Iz godine u godinu vidi se veliki napredak, nastavlja, te opisuje da ponekad ovamo dođu ljudi prespavati u šatoru, a ima i slučajeva da se sljedeće godine vrate kako bi vidjeli što se promijenilo. Napominje kako je prije pet godina ovdje bila šikara te se po terenu nije moglo proći, a danas u ovom prostoru ljudi doista uživaju.

"Cijeli profesionalni život kopam zemlju radi povijesti, a unatrag pet godina kopam zemlju i radi poljoprivrede i stočarstva te obnavljanja krajolika ovdje iznad Lovrana“, kaže za kraj ovaj magistar arheologije.