Krajnji cilj mi je dokazati kako drvo nije lijepo samo izvana, već ima i svoju unutaranju ljepotu, čak i dušu, koju nastojim otkriti, kaže Zlatko Pochobradsky.
“Sve je počelo negdje osamdesetih godina prošloga stoljeća kada sam otvorio obrt. To je zapravo bio samo formalni početak. Oduvijek je miris drva živio u meni. Od djetinjstva sam uvijek nešto izrađivao u drvu i od drva. Možda je ta ljubav prema ovom divnom prirodnom materijalu bila nasljedna”, započinje svoju priču o ljubavi prema drvu naš sugovornik Zlatko Pochobradsky. “Moja obitelj dugo je bila vezana za stolarski obrt, međutim nakon mog rođenja to je polako nestajalo. Od cijele stolarske radionice ostao je samo jedan hoblić, ali to me nije spriječilo da sam izrađujem i rezbarim predmete od drva.”
Zlatko Pochobradsky bavi se i književnošću. Piše na književnom jeziku i goranskoj kajkavštini - gerovskom govoru. Rođen je u Gerovu, gimnaziju je završio u Čabru, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Bio je dugogodišnji profesor i ravnatelj Srednje škole ‘Vladimir Nazor’ u Čabru. U školi je dobio priliku posvetiti radu s drvom, a ovdje donosimo njegovu priču o tome.
“U mom radu s drvom imao sam dužu pauzu jer sam iz rodnog kraja otišao na studij u Zagreb, a nakon toga počeo raditi kao profesor u srednjoj školi. Srećom, u školi je postojala školska radionica za obradu drva te sam igrom slučaja imao priliku opet nešto izrađivati. I tako se moja ljubav prema drvu vratila ili samo nastavila.” Želio je da učenici izrađuju neke uporabne predmete, ali ta se želja nikako nije ostvarivala te je počeo polako sam nešto izrađivati. “To mi je postao hobi. Prvenstveno su u početku nastajali upotrebni suveniri: blokovi za papir s otiskom u sitotisku i razni kalendari. Uglavnom je sve bilo vezano za novogodišnje poklone.” Kako su reakcije na proizvode bile pozitivne, gospodin Zlatko je registrirao obrtničku djelatnost i kupio svoj prvi kombinirani stroj za izradu drva.
“U svoj proizvodni program polako sam ubacivao nove proizvode: slijepe okvire i slikarske stalke, razne ukrasne predmete, nakit, ambalažu za med, piće i ostale proizvode. Polako mi se pridružuju i ostali članovi obitelji, supruga Veronika i moji blizanci Filip i Tihana. Svi smo se pomalo našli u ovoj djelatnosti.”
Sadašnji proizvodni program obuhvaća: unikatni nakit, izvorne suvenire, razne dekorativne elemente, kutije, kalendare, razne umjetničke predmete, slike, skulpture, satove, slijepe okvire, slikarske stalke, izložbene stalke i stolove za slike, keramiku, suvenire, pića, ambalažu za piće, med i medne proizvode, košarice za kruh, voće ili bombone i drugo.
“Svi naši radovi su originali. Nastojimo sve sami osmisliti i dizajnirati te su naši predmeti postali poznati po izvornosti, cijenjeni su i prepoznati u javnosti”, kaže nam Zlatko. No do svega toga nije bilo lako doći. Žive i rade u malenoj sredini, a kako to obično bude, doma Vas najmanje cijene. Tek kada dođe potvrda vrijednosti nečijeg rada izvana, iz većih sredina, tada i ovi oko Vas počinju shvaćati vrijednost onoga što stvarate. “Nije bilo druge nego otići u svijet, počeli smo izlagati svoje predmete, pojavljivali se na raznim skupovima i manifestacijama u Hrvatskoj, a pomalo i u Sloveniji. Za svoje radove dobili smo niz nagrada i priznanja. Među njima bih izdvojio drugu nagradu za dekorativan nakit na Kvarner EXPO-u 2009. godine u Opatiji.”
Proizvode su počeli prodavati raznim tvrtkama i pojedincima i tada su došli do novog problema, a to je neplaćanje, stara i poznata priča hrvatskog gospodarstva. “Bilo je još mnogih problema, ali nismo posustajali. Morate ići naprijed pa makar i glavom kroz zid. Druge nema. Morate sami izboriti svoje mjesto pod Suncem.”
Danas Zlatku i supruzi Veroniki djeca pomažu u internetskoj prodaji tako da je ipak lakše doći do kupaca. Na stranicama ‘Unikatni drveni nakit’, ‘Unikatni drveni predmeti’ i ‘Kvadrat prirode’ mogu se vidjeti njihovi prekrasni proizvodi od drva iz kojih svakako možete iščitati koliku ljubav obitelj Pochobradsky gaji prema ovome materijalu. “Supruga Veronika se uvijek uključivala u posao kada je zatrebalo. Radila je sve što je trebalo, već prema potrebi. Djeca su se uključila kasnije, nakon završetka fakulteta. Već u ranoj mladosti ispoljili su nevjerojatni osjećaj za crtanje i slikanje.
Naši proizvodi su često ručno nacrtani i oslikani i tu se oni sve češće uključuju u posao. Sin Filip često se već prije uključivao dizajnirajući razne proizvode. Sada i sam izrađuje mnoge lijepe predmete. Kći Tihana kreira naše internetske stranice te polaže ispite iz informatike kako bi se više educirala o svemu. Filip i Veronika su osim toga i izuzetni fotografi. Vrlo im je važan umjetnički dojam prilikom fotografiranja naših proizvoda. Sve što smo da sada postigli plod je zajedničkog rada”, kaže Zlatko.
Još kao dijete Zlatko je govorio kako želi biti stolar i pisac što se na kraju i ostvarilo. Pisanje ga je privlačilo još u osnovnoj školi, a rad s drvom bio je dio obiteljske tradicije. Napominje da piše bez nekog posebnog plana, a ponekad mjesecima uopće ništa ne napiše. No, kada ga riječ krene, u roku dva-tri dana može nastati cijela zbirka. “Sve što se akumuliralo mjesecima jednostavno kao da mora van iz mene!” Pisati je počeo i dugo to radio samo na književnom hrvatskom jeziku, ali od osamdesetih godina prošlog stoljeća okrenuo se i korištenju domaćeg, gerovskog narječja. Tako danas ima otprilike jednak broj objavljenih knjiga na književnom jeziku i lokalnom narječju.
2015. godine, naporima mještana, čabarski govori dobili su status zaštićenog kulturnog dobra. Govor čabarskog kraja (koji obuhvaća mjesta: Gerovo, Tršće, Prezid, Čabar i Plešce) jedan je od najsloženijih i najarhaičnijih govora kajkavskog dijalekta u Hrvatskoj. Ovaj dijalektalni tip poseban je po svojoj raznolikoj strukturi i po pet mjesnih idioma: gerovski, tršćanski, čabarski, prezidanski i plešćanski. Kako ipak nema velikih razlika u nabrojanim idiomima, zajedno se nazivaju govorima čabarskog kraja.
Zlatko spominje sjećanje iz djetinjstva koje ga je potaklo na odluku o pisanju na dijalektu: “U školi nismo nikada smjeli razgovarati na dijalektu, u protivnom bi znali biti i kažnjavani. U obzir je dolazio samo književni jezik. Naravno da je to imalo svoj smisao jer su se mnogi učenici s njime susreli tek u školi. Na nastavi se zato gubilo puno vremena za učenje književnog jezika.”
Pisanje na narječju bio je veliki izazov jer se nitko prije nije u tome okušao. Prva Zlatkova pjesma na gerovskom narječju bila je ‘Koupa’ (Kupa) i objavljena je u prvoj dijalektalnoj zbirci ‘Bejle gaoub’ (Bijeli golub, Čabar, 1980.). “Gotovo dvije godine radio sam na toj pjesmi i njenom fonetskom sustavu, no nakon toga bilo je puno lakše okrenuti se novim dijalektalnim pjesmama. Ta prva zbirka bila je svima iznenađenje, ali uskoro su moje pjesme ljudi počeli sve bolje prihvaćati. To me motiviralo za nastavak bavljenja dijalektalnom poezijom tako da sam u čabarskoj gimnaziji pokrenuo natječaj ‘Kap domače reči’ koji je kroz protekle godine itekako puno učinio na očuvanju dijalekta. To je zaista dobra stvar jer svi smo mi ono što jesmo ponajprije po svom jeziku. Ako ga izgubimo, izgubit ćemo i vlastiti identitet”, govori ovaj umirovljeni profesor.
Govor čabarskog kraja dobro se sačuvao kroz stoljeća zahvaljujući zatvorenosti i prometnoj izoliranosti toga kraja te neznatnim naseljavanjima iz susjednih govornih područja. Očuvanju je pridonijela i sama struktura govora te velike razlike u odnosu na standardni jezik. Čabarsko narječje je zaštićeno i to je izvrsna stvar. No, broj stanovnika svakoga je dana sve manji. Ako se taj trend ne zaustavi, uz sve napore pojedinaca za očuvanje tradicije i kulture, teško da će tko imati očuvati nematerijalnu kulturnu baštinu.
No, da se vratimo vedrijim temama. Svakako moramo spomenuti neke simpatične incidente vezane za čabarske govore. Razlika ovog dijalekta u odnosu na standardni hrvatski jezik predmet je mnogih anegdota. Možda je najčešće spominjana ona iz Domovinskog rata gdje su u jednom trenutku hrvatski vojnici iz čabarskog kraja razgovarali međusobno preko radija na svom dijalektu, a suprotna strana pomislila je da su to neki plaćenici tko zna odakle, Čerkezi, Kurdi.. Osim toga, zgodno je spomenuti da za košulju u Tršću kažu srajca, a u Gerovu rubača. Čarape su žvake i sokne, a jastuk poušter ili vankuš, ovisi iz kojeg ste dijela Čabra. Tako da i oni koji žive na tom području ponekad mogu imati problem u sporazumijevanju.
"Svakom komadu drva pristupam na zaseban kreativan način, polazeći od izgleda samog drva što me inspirira na različite pristupe i oblikovanja. Krajnji cilj mi je dokazati kako drvo nije lijepo samo izvana, već ima i svoju unutaranju ljepotu, čak i dušu, koju nastojim otkriti. To radim čak i sa otpacima drva kao i onim već prezrelim drvom koje počinje truliti i koje je vrlo zahvalno za obradu jer nudi življe i jače boje od običnog drva. Pri obradi ne polazim od neke svoje ideje, već puštam drvo da mi 'govori', gledam oblik koji je predamnom i nastojim iz njega izvući inspiraciju i ideju te obradu usmjeriti prema strukturi samog drva, a ne nametati svoju ideju“, opisuje svoj odnos prema drvu gospodin Zlatko.
Obitelj Pochobradsky najčešće radi s drvom koje izvorno raste na goranskom području, a to su jela, smreka, bukva ili jasen, ovisno od proizvoda koji namjeravaju izraditi. Pri izradi nakita i skulptura često koriste i manje zastupljene vrste, npr. šljivu, jabuku, jorgovan, bagrem, tisu i drugo. Od drva koje ne raste u Gorskom kotaru koriste slavonski hrast i sve češće u posljednje vrijeme i maslinu. “Znatan dio skulptura izrađujemo ručno, pogotovo kada je riječ o većim komadima drva, a mehaničku pomoć imamo u tzv. kombiniranom drvodjeljskom stroju i brusilici”, napominje ova složna obitelj.
“I tako idemo dalje. Osmišljavamo nove proizvode, nikada ne posustajemo. Ideje rađaju ideje. A one su naše najveće bogatstvo. Drago mi je što se cijela obitelj uključila u ovaj posao”, kaže Zlatko i napominje da u osnovi ne radi zbog zarade, već ponajprije zbog velikog zadovoljstva. “Uostalom, gotovo sve što sam do sada zaradio, uložio sam u uređenje nove radionice, izgradnju malog skladišta i nabavu alata, a tek dio i u uređenje ostalih dijelova kuće. Zadovoljan sam, jer radim ono što volim i za to priskrbljujem i nešto novaca koje onda mogu ulagati povratno u to područje.”
Njegova najljepše riječi o drvu ostavili smo za kraj: “Ne zaboravimo: drvo, stablo, nije samo dekor prirode. Ono je njezina najveća ljepota. I ne samo vanjskim oblikom. Svako drvo ima i svoju unutarnju ljepotu, ima dušu, toplinu. Svako drvo je potpuno različita i zasebna priča. Mi je s njim pričamo svijetu, otkrivamo njegovu tajnu, oblikujemo ljepotu u ljepotu, budimo u ljudima osjećaje prema drvu. Drvo je jedna velika tišina koja zna ispričati itekako dobro svoju priču, moramo je samo osluhnuti. U tišini priča priču i o sebi i o nama.”
Dragi čitatelji, kako slika govori više od riječi, ne propustite galeriju unikatnih drvenih proizvoda obitelji Pochobradsky. Ugodno se smjestite i uživajte!
Fotoprilog
Tagovi
Autorica
