S Balija po stare sorte voća: Željka Jerman ima planove za povratak u domovinu

Budući da se sa suprugom Anđom bavim voćarstvom i trenutačno na našem obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu beremo jabuke i dunje, u Facebook grupi Sačuvajmo stare sorte oglasili smo prodaju tog voća. Zanimljivo je da nam se među zainteresiranim kupcima javila gospođa Željka Jerman s dalekog, vrućeg i egzotičnog otoka Balija u Indoneziji. Pitala je možemo li poštom poslati jabuke njezinu ocu Mihaelu u Donju Zelinu što smo, naravno, i učinili.

Kroz razmjenu poruka doznali smo da je Željka zaljubljenica u poljoprivredu, da rado prati našu grupu i da ju posebno zanimaju stare sorte voća, ali i da u dalekoj Indoneziji redovito prati i naš portal Agroklub s kojim je zadovoljna jer, kako kaže, donosi mnogo zanimljivih i edukativnih vijesti i tema iz poljoprivrede. Bio je to povod za kratko predstavljanje nje i njezine obitelji, ali i planova za povratak u Hrvatsku.  

Ljubav prema starim sortama naslijedila od bake i djeda

Željka Jerman rođena je u Zagrebu 1972 godine. Odrasla je, kaže, u predivnom kvartu, željezničkoj koloniji kod Dinamovog stadiona, kvartu koji je imao dušu. 

"Kada su moji djedovi i bake tamo doselili, to je bila teška periferija, gdje su ljudi držali stoku, Svaka je kućica imala prednji cvjetni vrt, i stražnji, povrtnjak sa nekoliko voćaka", otkri vam dodajući da je djed Juraj pomno izabrao nekoliko voćaka prekrasnih okusa: prva je u lipnju dozrijevala trešnja volovsko srce, nakon nje sredinom srpnja dozrijevala je kruška tikvica. "Nju smo doslovce gutali! Kada bismo se koncem ljeta vratili sa mora, sladili smo se šljivom bistricom", smije se. 

Ljubav prema starim sortama začeta je u najranijem djetinjstvu. "Usput smo željni i drugog voća krali i susjedove višnje. Te voćke nikada nisu bile špricane niti gnojene", priča nam dodajući dajoj  je baka Jelka imala kompost ispod svake voćke gdje su se bacali biljni ostaci i pepeo. Otac bi svakih nekoliko godina odrezao koju granu i to samo ako je smetala. I to je bilo sve. "Nikada te voćke nisu bile bolesne, a davale su obilje aromatičnih, za prste polizat plodova, bez obzira na vremenske uvjete“, prisjeća se Željka Jerman.

Žele stvoriti mali raj kod Plitvičkih jezera

Nakon završetka srednje ugostiteljske skole u ratno i poratno vrijeme tri godine radila je, kaže, kod privatnika bez mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, bez godišnjih odmora i slobodnih dana, pa se odlučila na avanturu i krenula na brod. Ondje je radila 6 godina i upoznala sadašnjeg supruga -  izabranik joj je Riyo Endy Wisaksono iz Indonezije. Skrasili su se u mjestu Jimbaranu, ribarskom i turističkom mjestu na otoku Baliju i počeli baviti stolarijom koja je izrasla u dobar posao, a kasnije su izgradili apartmane.

Svake godine dolazili su u Hrvatsku, a kada je Željka u četrdesetoj godini rodila kći Sunčicu počeli su razmišljati o preseljenju natrag u njezinu domovinu. Iako imaju stan u Zagrebu, kupili su komad zemlje u malom mjestu Smoljanac kod Plitvičkih jezera gdje žele stvoriti svoj mali raj i živjeti u skladu sa prirodom.

"I onda je krenula ideja. Sjećanja na lijepo djetinjstvo i na voće na kojem sam odrasla. Nisam tada znala da su to sve bile stare sorte, dok mi otac nije objasnio. Nisam nikada razmišljala da ću i ja saditi voćke - mislila sam, posadit ću kao moji deda i baka, voćku-dvije, da se nađe. I počela sam potragu i učenje", napominje navodeći da je naišla na more informacija, nije znala odakle krenuti. Kada je konačno naišla na stare sorte, znala je da je to to. Samo stare sorte. "One su tu od pamtivijeka, one su opstale, daju svake godine obilje plodova, ne traže previše njege, imaju puno jači imunitet od novijih sorti, i taj imunitet i mi u sebi razvijamo ako konzumiramo plodove starih sorti", ističe. 

Uglavom, prvotna ideja o voćki-dvije prerasla je u nešto puno veće i bolje. Budući da imaju 2 oranice, 2 pašnjaka i svoju šumu, rekla je sebi zašto ne bi zasadili koju jabuku, krušku, šljivu, trešnju, pa možda po 4-6 komada od svake, koje će dozrijevati od kasnog proljeća do kasne jeseni? Pa zašto ne i koju breskvu, marelicu i smokve? "Po uzoru, primjerice, na vrlo aktivnog i svestranog voćara Davora Goluba iz Našica, člana grupe Sačuvajmo stare sorte“, kaže Željka.

Prakticira vrt bez kopanja

Dodaje da ju je priroda uvijek smirivala. I sada uvijek nešto sadi i čeprka po vrtu koji imaju na Baliju gdje provodi dosta vremena sa Sunčicom koja odmalena također uživa u vrtu. 
"Ne možemo saditi sve kao u Hrvatskoj, jer je klima tropska, ali puno toga uspijeva i čovjek ne bi vjerovao koliko puno toga može uzgojiti na jako maloj površini. Prakticiram vrt bez kopanja, radim svoj kompost, a kravlji stajnjak imam besplatno na raspolaganju nedaleko od kuće. Sve se više okrećem i proizvodnji svoga sjemena od povrća do cvijeća", priča dodajući da želi kćerki odmalena usaditi osjećaj za prirodu i životinje.

Mišljenja je da se stvarno treba staviti naglasak na ekološku proizvodnju. "Tako se živjelo od pamtivijeka, osim posljednjeg razdoblja intenzivne poljoprivredne proizvodnje kada je mnogo toga uništeno", navodi. 

Željka, kći Sunčica i suprug Riyo u Hrvatsku se za stalno planiraju vratiti najkasnije do 2025. Planiraju zasaditi voćnjak sa starim sortama koji su već započeli, ali je sve to usporila korona. Žele posaditi i povrtnjak sa starim sortama povrća i cvijeća, i kako kaže, dobrim dijelom pustiti prirodi da odradi svoje. Planiraju otvoriti mali planinarski dom, gdje će svatko biti dobrodošao, i gdje će se služiti domaća hrana od namirnica uzgojenih u Hrvatskoj. Što ne budu mogli sami proizvesti surađivat će s malim domaćim OPG-ovima i nabavljati isključivo domaće, lokalno. 

"Da i mi kao mala obitelj doprinesemo većem poštivanju zemlje i prirode. I da kao nekada naši stari, živimo život punim plućima!“, puna je planova i želja ova vrijedna žena koja jedva čeka povratak u domovinu.