"Šumska djeca" kod Pule uživaju u blagodatima prirode u kojoj borave

"Odmalena sam fascinirana šumom u kojoj sam oduvijek provodila puno vremena pa se u meni razvio osjećaj sigurnosti i povjerenja u prirodu. Kako sam odrastala, odlazak u šumu mi je predstavljao duboki odmor i način povratka samoj sebi. Uvidjela sam da je u današnjem društvu to itekako potrebno - zbog užurbanog i potrošačkog života, djeca od rane dobi imaju sve manje prilika osjetiti istinsku povezanost i sigurnost jer sve tako brzo dolazi i prolazi.

Roditelji puno rade, vikendi se prečesto provode u shoping centrima, socijalne mreže su oslabjele pa djecu odgajaju više institucije nego uža i šira obitelj. Taj osjećaj sigurnosti i povezanosti s prirodom koji sam kao djevojčica dobila, kasnije mi je u životu puno značio i uvijek sam se tome mogla vratiti. Ljudi su prirodna bića, to nam je ucrtano u genima i duboko sam uvjerena da ne možemo živjeti istinski ispunjenim životom ako se ne vratimo prirodi, s poštovanjem i divljenjem koje ona zaslužuje. A jedini način da se pokrene promjena je da se krene od djece jer na njima je budućnost. Zbog toga sam pokrenula šumski vrtić“, započinje Francesca Miličević, psihologinja i dadilja, vlasnica prvog šumskog vrtića u Hrvatskoj koji je smješten nedaleko Pule.

Beru šipak, gljive, koprive..

Interes je za sada velik, ljudima je jako zanimljiv i žele znati više. No, još su u fazi da ih mnogi gledaju sa znatiželjom i čuđenjem, često i nevjericom. "Čudno im je da ćemo boraviti u šumi tokom cijele godine, tako da bih rekla da se još moramo na neki način dokazati, odnosno pokazati ljudima da se ne moramo bojati prirode. Trenutno pet mališana svakodnevno pohađa vrtić, dok ih još nekoliko dolazi subotom na vikend radionice. Možemo primiti maksimalno 12-oro djece jer ovakav koncept podrazumijeva rad u malim grupama“, navodi Francesca. Krenuli su s radom prije nekoliko mjeseci i računaju da će unutar godine dana imati popunjen kapacitet.

U ovom vrtiću djeca provode čitav dan vani, na svježem zraku. To je otprilike 6-8 sati dnevno. Šuma im se do sada pokazala kao jako dobar saveznik, i protiv ljetnih vrućina, i protiv naleta jakog vjetra. Djeca cjelodnevno uče kroz direktno iskustvo, sve što uče imaju priliku vidjeti, dotaknuti, pomirisati - upoznati svim čulima.

"Pratimo njihove interese i dopuštamo da biraju što žele raditi, zajedno s njima pratimo promjene godišnjih doba i prepoznajemo kako se priroda mijenja, tako uče o protoku vremena, godišnjim dobima, i mnogim prirodnim zakonitostima. U jesensko vrijeme gljive su nam nevjerojatan izvor zabave i učenja. Veliki dio dana zajedno s njima promatramo gljive, pritom učimo o sigurnom ponašanju, kako se gljive beru, koje su otrovne, a koje jestive. Dosad smo s njima brali lisičarke, martinčice i vrganje. Možete samo zamisliti ponos i zadovoljstvo na njihovim licima kada smo se vraćali u vrtić s punom košarom gljiva.

Naravno, njima su jednako zanimljive sve gljive, ne samo one jestive, pa su tako kroz promatranje nevjerojatno raznolikog svijeta gljiva naučili mnogo o veličinama, oblicima i teksturama. Prije toga smo u šumi brali šipak pa ga sušili i pravili čaj. Imamo divnu privilegiju da na rubu naše šume raste kopriva koju smo brali kroz duži period i sada imamo čaj za cijelu zimu, a pravili smo i ukusna jela od koprive. Divno je što djeca u svemu rado sudjeluju, pa su tako zajedno s nama odraslima brali koprive i naučili da kopriva peče kad je sirova. Volimo udružiti snage i čistiti šumu od raznog smeća jer nam je priroda izuzetno važna, a usput učimo o ekologiji i štošta drugo“, prisjeća se zanimljivih detalja.

U šumi ne može biti dosadno

Ljeti je šuma bila prepuna kupina i to je svaki dan bio razlog za veselje i pune dječje trbuščiće. Nema slađeg nego kad si sami uberu zdravi doručak. Djeca zaista obožavaju šumu, već su je počela doživljavati kao svoj dom, pa tako prave skrovišta, imaju omiljena mjesta i svaki dan već ujutro znaju što žele raditi.

"Nemoguće je da djeci u šumi bude dosadno, bez obzira na to što nemaju standardne igračke. Penju se po stablima, igraju lovice, skrivača, skaču po lokvama kojih u zadnje vrijeme ima na pretek, upoznaju biljke, promatraju kukce. Mogla bih unedogled nabrajati što sve djeca vole u šumi, jer zaista vole sve. Njima ne smetaju ni kiša, ni vjetar, ni vrućina. Cijeli dan su u pokretu, a pokret je za malene od esencijalne važnosti i preduvjet za razvoj ostalih vještina. Djeca kroz pokret uče i zato oni zaista uživaju u slobodi koju im šuma pruža“, kaže. Roditelji djece koja pohađaju vrtić primjećuju zadovoljstvo i smirenost nakon jednog takvog dana u šumi, pa im s velikim povjerenjem ostavljaju djecu na brigu.

Na samom početku Francescu je brinulo hoće li djeca prihvatiti ovakav način provođenja vremena. S obzirom da danas uglavnom imaju na raspologanju mnogo igračaka, tehnologiju, crtiće, umjetne igraonice u zatvorenim prostorima, bilo je upitno hoće li uspjeti stvoriti ravnotežu u kojoj će se djeca dobro osjećati. No, zabrinutost se ubrzo pokazala nepotrebnom. Tijekom perioda adaptacije na šumski vrtić, dijete najčešće promatra, oprezno je i upoznaje kontekst. No, vrlo brzo mašta proradi i počinje smišljati igre s blatom, zemljom, lišćem ili grančicama. Imaginacija se ubrzano razvija jer ne dobija ništa gotovo, nego zabavu mora stvoriti sam od onoga nudi priroda.

"Tako imate male znanstvenike, umjetnike, graditelje i stvaratelje, a sve kroz igru i bez ikakvog nametanja. Priroda je senzorički puno bogatija od bilo kojeg zatvorenog i umjetno stvorenog prostora, jer je nemoguće reproducirati sve te teksture, boje i oblike. Zbog toga se djeca u prirodi razvijaju i kada samo hodaju neravnim terenom, dotiču lišće i stabla, preskaču prepreke i slijede vlastite interese. Oni su rođeni znanstvenici i istraživači te se najbolje razvijaju kada prirodno stječu znanje o onome što ih zanima“, ističe ova mlada psihologinja, dadilja i poduzetnica.

Uskoro grade pravu šumsku kućicu

Djeluju kao obrt za čuvanje djece, ali i kao udruga. "Obzirom da ne postoji zakonska regulativa koja bi priznala šumski vrtić kao oblik predškolskog odgoja, rekla bih da se nalazimo negdje u sivoj zoni. S jedne strane postoji kritika od strane državnih i privatnih vrtića zbog našeg korištenja naziva 'vrtić' obzirom da nismo javna ustanova nego obrt i udruga. S druge strane, nemamo subvencije grada kao javne ustanove pa smo financijski u daleko izazovnijoj situaciji. No, tako je to kad kreneš raditi nešto inovativno u sredini koja inovativnost uglavnom ne razumije i ne cijeni. Premostili smo zaista puno prepreka u protekloj godini. Evo, tek nakon godinu dana čekanja nazire se kraj ishodovanju papira za zakup šume što će za nas značiti veliki preokret jer ćemo napokon moći izgraditi pravu šumsku kućicu“, veselo će Francesca.

To će im bitno olakšati boravak u šumi, pogotovo zbog mlađe djece koja će tada moći i spavati u šumi, a i radi presvlačenja, obroka i ostaloga. Za sad im za te slučajeve služi kuća u blizini šume. Trenutno djeluju na dvije lokacije, u kući s dvorištem nedaleko šume i u samoj šumi u koju će, kada dobiju ugovor za zakup, postaviti kućicu, razne prirodne penjalice i sve što im treba za ugodniji boravak i u hladnijim mjesecima.

Otkako je pokrenula šumski vrtić, primila je popriličan broj poziva iz cijele Hrvatske, pa i šire, od ljudi koji već dugo maštaju o tako nečemu, no nisu se usudili krenuti u akciju iz različitih razloga. "Uvijek je prisutno ono veliko pitanje - slijediti svoj san i upustiti se u rizik i neizvjesnost ili zadržati sigurnost, pa i pod cijenu vlastite sreće. Ja nisam ni trenutka dvojila i zapravo sam oduvijek živjela u uvjerenju da ću jednom kada budem znala što želim, krenuti u to bez ikakve zadrške. Uvijek će biti razloga zašto odustati - sustav je loš, ne podržava mlade, ljudi su nepovjerljivi prema novitetima, teško je doći do  početnog kapitala. I sve je to točno, ali duboko sam uvjerena da je u konačnici najveća prepreka u umovima ljudi.

Treba biti spreman izaći iz zone komfora, zasukati rukave i usuditi se. Iza nas je godina dana napornog rada, ali i dalje smo na početku i svakodnevno se suočavamo s velikim izazovima. Financijski nismo ni približno stabilni, suočavamo se s nerazumijevanjem okoline i najrazličitijim očekivanjima jer je ljudima teško shvatiti da mi zaista jesmo drugačiji i da način funkcioniranja kakav je u klasičnom vrtiću ne vrijedi kod nas jer je drugačije okruženje. Ali mi idemo dalje. Više to čak nije stvar izbora, već odgovornosti da se u društvu potakne pozitivna promjena. Moj stav je da, kad osjetiš poriv za nečim, treba prvo realno sagledati prednosti i potencijalne prepreke na putu ostvarenja cilja, a zatim odlučno krenuti rješavati prepreke, jednu po jednu. I to je sve“, zaključuje Francesca Miličević.