Supružnici Božičević ljepotu i tradiciju Like utkali u coklje, gačansku kopču, tepihe

Unutar OPG-a Božičević, supružnici Elizabeta i Damir iz Otočca, koji se bave proizvodnjom ekološkog meda, imaju i radionicu kroz koju se oboje kreativno ostvaruju. 

"Suprug jako voli drvo pa od njega izrađuje razne ukrasne i korisne predmete, a ja se bavim izradom nakita i izrađujem raznovrsne uporabne stvari od tekstila. I to ne od bilo kakvog tekstila već od ostataka tkanih tepiha i od pletenih dijelova nekadašnjih 'biljaca' od čega izrađujem torbe, nakit i natikače. Također, od onoga što je drugima otpad izrađujem nove korisne artikle", doznajemo od Elizabete Božičević, majstorice recikliranja, ali i istinske umjetničke duše. Elizabeta je i voditeljica Amaterskog kazališta Arupium u Otočcu gdje trenutno predano radi na novoj predstavi.

Očarana naočarastom kopčom, tkanim tepisima, cokljama

Sve je krenulo od izrade nakita. “Moj pokojni otac bio je zlatar i voljela sam s njim izrađivati nakit. Inače sam rodom iz Zagreba, ali sam se udala u Otočac, a dolaskom na ovo mjesto zaljubila sam se u kulturnu baštinu i povijest ovoga dijela Hrvatske o kojem mi je nekada i otac pričao. Dosta sam čitala i istraživala o tradiciji i za oko mi je zapela naočarasta kopča. Radi se o jednoj ‘osmici’ koja me izazvala svojim oblikom pa sam je pokušala izraditi od srebra", prisjeća se.

Prvo je te komade nakita nosila samo ona, ali se uskoro i ostalima dopalo što ju je potaklo da se prijavi na natječaj Ličko-senjske županije u kategoriji kulturno-povijesnog suvenira. 2007. godine osvojila je nagradu i od tada je naočarasta fibula dobila naziv 'Gačanska kopča' te je danas poznata kao originalni suvenir Ličko-senjske županije.

Elizabeta je i redovno zaposlena, no izrada nakita i odjevnih predmeta njena su prava ljubav i strast. Ima ogromnu potrebu izražavati se kreativno i to čini svakog slobodnog trenutka. "Tkani tepisi me oduševljavaju i od njih sam počela izrađivati sakoe, prsluke, torbe i sve drugo što mi je palo na pamet. Od tradicijskih predmeta izrađujem zanimljive suvremene nosive stvari za kojima se pokazuje izniman interes", otkriva.

Pričom o načinu nastanka predmeta potiče zanimanje kupaca

Tkane tepihe kupuje od prijateljica koje su ih naslijedile od svojih majki. Još uvijek ih može kupiti, ali danas-sutra će se dogoditi da neće imati od koga nabaviti nešto slično jer se nitko više ne bavi tkanjem. "U današnje vrijeme još mogu kupiti unikat, ali je veliko pitanje do kada ću imati tu privilegiju", govori kreativna Otočanka koja i od bakinih koperti šiva odjevne predmete (haljine i hlače). Na taj način stari predmeti i danas žive jer ih nosi ona sama kao i ljudi kojima ih je poklonila ili im prodala. Ništa ne baca, sve reciklira, samo u daleko bogatijem smislu tog pojma. Razne stare stvari dobile su novi život, a neke su poslane i u daleki svijet.

Elizabeta svakodnevno od staroga stvara novo i originalno što oduševljava sve veći broj ljudi. Ipak, da bi prodala, mora puno pričati o nastanku predmeta, ponekad i po pola sata. No, time kupac ostvaruje dodanu vrijednost i predmet koji je kupio doživljava na poseban način te ga drugačije cijeni. Odlaskom u svoje mjesto prebivališta, posjetitelj nije kući donio običan suvenir koji ga podsjeća samo da je negdje boravio, već nosi sa sobom baštinu i duh kraja koji je posjetio. A takvo sjećanje živi znatno duže te posebno veseli.

Kreirala prvu coklju na petu koja je postala pravi hit

Proizvode plasira kroz razne sajmove, lokalne i nacionalne, ali i preko društvenih mreža. Veći interes pokazuju ljudi koji nisu iz ličkog kraja, ponekad čak dobiva dojam da se domaći toga srame, no zato je ostalma vrlo zanimljivo, a mnogi se doslovno oduševe.

"Bile su jednom prilikom neke Talijanke i s velikim ushićenjem kupile moju torbu, s time da je bilo potrebno doista puno priče s moje strane kako bi one shvatile tkanje, tko to izrađuje i kako, te da je danas nešto takvo pravi raritet", prisjeća se Elizabeta koja kroz svoj rad vrši i ulogu interpretatora povijesne baštine Like. Kroz priču o nastanku kupci shvate vrijednost predmeta koji kupuju, a kako vrijeme odmiče, takve stvari su sve vrijednije jer se pristup povijesti mijenja.

Tradicionalne coklje od vune pramenke - mamac za turiste u Gackoj dolini?

Elizabeta Božičević kreirala je čak i prvu coklju na petu. "Oduvijek mi se sviđala coklja, ali kako ja volim nositi štikle, nisam bila presretna s onom tradicionalnom. Zato sam odlučila pokušati s nečim novim, a to je coklja na petu. Kod kuće je stajalo puno običnih coklji pa je suprug rekao da će mi izraditi klompu i tako je krenulo. Izgledalo je izvrsno i ljudi su se pomamili za novim proizvodom pa sada imam problem, a to je da imam narudžbe, a nemam nekog tko bi mi izradio drveni dio!", objašnjava, dodajući kako nagovara supruga da joj oko toga pomogne pa da počnu sami sve raditi.

Goste njihove ruralne kuće za odmor daruju vlastitim eko proizvodima

Povjerava nam da Damir sljedeće godine planira otvoriti kovačiju. Djed mu je bio kovač, a on je kao dijete volio s njim provoditi vrijeme i tako je naslijedio je ljubav prema oblikovanju metala. Hrvatska gospodarska komora potencira oživljavanje starih obrta i kroz projekt HGK Damir će pokušati pokrenuti vlastiti obrt. I Elizabeta planira širenje, no svjesna je da je za tako nešto potrebno uložiti dosta novaca. Za predmete koje izrađuje koristi čak i jantar i koralje što nije jednostavno niti jeftino nabaviti. Voli također druge prirodne materijale, posebice drvo, dok plastika za nju apsolutno ne dolazi u obzir.

Maštoviti supružnici imaju i staru drvenu kuću za odmor uređenu u ruralnom stilu u kojoj su poseban naglasak stavilli na uređenje interijera što im je bio pravi kreativan izazov. Htjeli su zadržati mirnoću prošlih vremena namjestivši je namještajem starim i preko 100 godina. Restaurirali su ga sami upotpunjujući ga modernim detaljima koji daju svježinu. Svaki komad namještaja priča svoju priču pa su gosti oduševljeni što mogu boraviti u takvo specifičnom smještajnom objektu.

Pored toga, supružnici Božičević daruju svoje goste vlastitim ekološkim proizvodima: pivom iz svoje proizvodnje, medom, pekmezima, sirupima. Gosti su većinom stranci, ljudi koji cijene prirodu, jednostavnost i osamu, a Elizabeta za njih ima samo riječi hvale. "To su mahom imućni ljudi koji na odmoru žele doživjeti nepatvorenu ličku ljepotu. Ti gosti trebaju odmak od civilizacije, modernog svijeta i direktan dodir s prirodom. Jedini problem je kamo ih poslati objedovati jer u blizini nema restorana koji bi nudio autohtona jela", žali se.

No, ona s nekoliko svojih kreativnih i vizionarskih prijateljica ima rješenje i za taj problem. Želja im je staru kuću građenu u bidermajer-stilu preurediti u restoran koji bi nudio nekoliko originalnih jela i tako potaknuti druge ugostitelje da krenu u smjeru osmišljavanja zanimljivih kulinarskih kombinacija.