Kada su pisanice u pitanju, običaji u raznim dijelovima Hrvatske doista se razlikuju, od darivanja, tucanja pa čak do gađanja jaja novcem. Istarski domovi pak ne mogu zamisliti Uskrs bez pince, slatkog kruha pečenog pod pekom koji je zamijenio nekadašnju pogaču.
Poznato je kako su najveći simbol Uskrsa pisanice, ali da običaj šaranja jaja seže još u pretkršćansko razdoblje, mnogi možda i nisu znali. Jaja su naknadno postala znak Isusova uskrsnuća upravo zbog usmjerenosti novom i probuđenom životu.
"Pisati" je staroslavenska riječ koja znači i slikati, pa su prema tome pisanice - oslikana jaja. Motivi su doista raznoliki i kreću se od jednostavnog bojanja, preko iscrtanih likova, do ornamentike.
A što se s pisanicama radi? Običaji su diljem Hrvatske doista različiti, primjerice: darivanje, tucanje obojenim i neobojenim jajima, pa čak i gađanje jaja novcem.
Ne toliko poznata zanimljivost tiče se starog Zagreba i okolice gdje je tucanje jajima upozoravalo na Uskrs kao prijelomnicu u vremenu. Tim su događajem označavali vremensko razdoblje bilježeći u dokumentima 14. stoljeća da se nešto dogodilo "poslije tucanja jaja", odnosno poslije Uskrsa.
Dok nije bilo umjetnih boja za jaja, na selu su ljudi koristili boje iz prirode. Najčešća je bila crvena dobivena od korijena broča ili od cikle, ljuske luka ili crvenog radiča. Crne su pisanice, poput onih iz Međimurja, bojili bobicama bazge, duda ili čađom, a od kore hrasta dobili bi lijepu tamnosmeđu boju. Zelenu je moguće dobiti od korijena koprive, špinata ili poriluka.
Pisanica je bila dar koji je djevojka često poklanjala momku pa ne čudi ako su na njoj nacrtana dva goluba i druga sentimentalna obilježja. U Međimurju su česte poruke: "Ovo se jaje za poljubac daje", a u Podravini, u đurđevačkom kraju, ponekada se pišu želje za dobro zdravlje, sreću, plodnu zemlju, bogat urod, ali i poruke religiozna sadržaja.
I dok bi se djevojka u Podravini pohvalila dobivenom pisanicom stavivši je u prozor da vidi cijelo selo, u Dubrovniku bi buduća mlada imala mnogo više posla - morala bi zaručniku darovati čak tucet jaja, a budućoj svekrvi od tijesta ispeći pletenicu.
Narod je umješnost slikanja pisanice pretvorio u pravu umjetnost, a tehnike su raznolike. Tako se često šaraju tankim raskoljenim drvcem umočenim u rastopljeni vosak, a druga popularna tehnika je struganje. Na taj način nastaju zadivljujući ornamenti, ukrasi, šare, cvjetići, te brojni simboli.
Poznato je i ukrašavanje svilom i koncem što je običaj u okolici Đakova. U Slavoniji je također prisutna i batik tehnika koja upotrebljava mali lijevak za pisanje po pisanici.
Ukrašavanje pisanice tehnikom struganja primjenjuje se u okolici Sunje, dok je ukrašavanje slamom vezano uz Bunjevke. Vrijedi spomenuti i tehniku Dubrovačkog primorja koja je slična konavoskoj, no svoje je savršenstvo oslikavanja dostigla uz pomoć pera. Uz precizno oslikane motive, ova tehnika koristi i velike natpise poput: "Ovo jaje palo s neba, baš u ruke kome treba", "Ovo jaje od srca se daje", "Sretan Uskrs, dušo draga" i slično.
Osim pisanica, dio narodnih običaja vezanih uz najveći kršćanski blagdan su uskrsni krijes i blagoslov jela. Na Veliku subotu ili u rano jutro na sam Uskrs, brojni katolički vjernici nose jelo na uskrsni blagoslov.
Ljudi su u prošlosti uz blagoslovljeno jelo vezivali brojne običaje i praznovjerja. Ponegdje se, primjerice, smatralo da je grijeh čak i mirisanje blagoslovljena jela prije Uskrsa, a kamoli da ga se kuša. U nekim krajevima blagoslovljeno jelo nije smio jesti tko nije bio na ispovijedi.
U Istri ili na Braču, prije no što bi se zagrizlo u blagoslovljeno jelo, valjalo je prožvakati poneki maslinov list. Na Kastavštini je prvo trebalo kušati blagoslovljeni luk, a kod bunjevačkih Hrvata hren - kao podsjećanje na to da nema slasti bez muke i gorčine, ni spasa bez križa!
Istrani se mogu podičiti jednom posebnošću, a to je pinca. Naime, nema Uskrsa u Istri bez neodoljive pince, slatkog kruha pečenog pod pekom. Istranka Nevia Kožljan pri pomisli na Uskrs vidi upravo pincu i obitelj na okupu za blagdanskim stolom. Opisuje da se subotom na blagoslov nosila košara s obojaniim jajima, mladim lukom, sirom, ali i malo crnoga vina.
"Danas pripremamo pince, ali nekada su domaćice radile pogače", govori Nevia koja osobito drži do tradicije. Opisuje kako su kuće prije imale otvorena ognjišta, a tijesto za pogaču bilo je slično onome za kruh, ali uz dodatak nekoliko jaja i malo šećera.
"Veličina pogače okruglog oblika bila je ujedno veličina "čerepnje" ispod koje se pekla", opisuje Nevia. Dodaje da se, nakon što je bila pečena, s gornje strane mazala bijelim vinom ili vodom i posula kristalnim šećerom. Bila je poznata i kao slatki kruh, a rezala se na kocke. Pince su preuzele primat s pojavom krušnih peći.
Koji običaji se štuju u vašem kraju? Pišite nam u komentarima ispod teksta.
U današnje vrijeme se u Žminju, malom mjestu u unutrašnjosti Istre, organizira manifestacija naziva "Istrijanske pinci pod čerepnjom na ugnjišće".
Ovogodišnja tradicionalna žminjska preduskrsna fešta pamtit će se po postavljanju svjetskog rekorda kojeg je već treći put postavila Zdenka Jakuš. Tijesto je težilo 50 kilograma, a pinca je nakon devet sati pečenja ispod peke bila teška 43 kilograma.
Tagovi
Autorica
