Danica Jović: Proizvodnja ekološkog voća i povrća nije toliko zahtjevna koliko je rizična

Orahovčanka Danica Jović dugi je niz godina radila u tvrtki Voće, prvo kao tehnička, a onda i kao glavna direktorica. Sudjelovala je u osnivanju tvornice u Đurđenovcu, a imala je i vlastitu tvrtku Terra Agro koja se bavila sadnim materijalom voćnih vrsta. Od 2014. godine je u mirovini, ali ne miruje. Odlučila je iskoristiti svoja iskustva i znanja, ostati u struci i osnovati obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo te se posvetiti ekološkoj proizvodnji i agroturizmu.

Uzgaja četiri do pet tisuća sadnica jagoda čije plodove prodaje na kućnom pragu i lokalnim sajmovima i nešto povrća koje prerađuje u zimnicu pa ga u staklenkama plasira poznatim kupcima u Zagrebu.

"Suprug se prije deset godina razbolio i umro. Kupila sam imanje površine četiri hektara u Gornjoj Pištani, šest i pol kilometara od Orahovice, kako bi u tišini, daleko od gradske vreve pronašla svoj mir. Tu sam našla svrhu i početak novog života. Ne radim to iz prijeke nužde nego da se okupiram s nekakvim poslom jer bi u protivnom samo razmišljala o boli", priča nam navodeći da se ovdje stvarno dobro osjeća.

Kvaliteta uvijek ispred kvantitete 

Nekada je željela balkon s pogledom na more, a sada tek otići na izlet i vratiti se što prije jer je ovdje našla smisao svega i doista uživa. "Od ranog proljeća kad gledam kako se život budi i kako jedno iza drugog sve cvjeta pa do kasne jeseni i njenih prekrasnih boja“, govori gospođa Danica.

Proizvede samo onoliko koliko sama može svladati bez ambicija o povećanju proizvodnje jer je kvalitetu uvijek stavljala ispred kvantitete. Veseli je što može odraditi sve sama, onako kako zamisli, isplanira i realizira – od sadnje do plasmana i prodaje  - a da joj nitko ne određuje šta i kako.

Najveća joj je nagrada, osim mira i zadovoljstva, što se kupci vraćaju i redovno naručuju nove količine njezinih proizvoda. "Sve je u ekološkoj proizvodnji, samo voda i zemlja, nema kemije! Proizvodnja organskih jagoda nije toliko zahtjevna koliko je rizična, jer sve prepuštamo prirodi i nema nikakvog tretiranja pesticidima. Ista stvar je i s povrćem čija me prerada u zimnicu posebno raduje jer to struka koji sam radila cijeli život", napominje naša sugovornica dodajući da je klima ovdje povoljna, a zemljišta naplavna što se vjerojatno reflektira na kvalitetu proizvoda i potražnju pa ne može proizvesti koliko se traži.

Iskusna agronomka s nostalgijom priča o vremenima kada je Hrvatska bila lider u sektoru prerade i konzerviranja voća i povrća, a sada su mnoge od tih tvrtki propale. Da ne bi pokvarila ta lijepa sjećanja ne želi komentirati razloge koji su doveli do propasti uspješnih poduzeća.

Hacijenda za odmor 

Imanje se nalazi u prostoru Parka prirode Papuk, u selu koje praktično više i nema stalnih stanovnika. Krenula je s poljoprivredom i uredila prostor za odmor. Lijepu natkrivenu terasu opremila je drvetom i starinskim stvarima, uredila je u etno stilu. U blizini je potok, nešto dalje šuma i prekrasne staze za šetnju i vožnju bicikla. Brzo se pročulo za ugodnu hacijendu pa je imanje postalo omiljena destinacija za unaprijed najavljeni boravak članova raznih udruga, obiteljskih proslava ili jedna od stanica biciklističkih tura i planinarskih pohoda.

"Krenula sam s poljoprivredom, ali sam htjela urediti ambijent po vlastitom ukusu tako da sam u njega uložila sve svoje financijske i fizičke snage. Otvorile su mi se neke vizije, obožavam nasljeđe prošlosti tako da imam masu stvari u ovom ambijentu koje su pripadale mojoj prabaki, baki i mami. Možda bi netko napravio drugačije, ali ja sam napravila onako kako sam htjela i to je nešto moje", kaže. Kupila je još četiri hektara kako bi proširila imanje, zasadila voćnjake i dugoročno - sagradila još nekoliko objekata za smještaj gostiju.

Ako bi to uspjela završiti s nekim fondovima bilo bi, dodaje, lijepo, obzirom da do sad ništa nije koristila, a tek će vidjet hoće li zadovoljiti kriterije. "Ako ne, sama ću financirati kao što sam financira i sve do sada", navodi dodajući da je košta to jako puno pa su je neki pitali zašto radi, što joj to treba i kad će joj se isplatiti. "Ja im kažem, isplatit će se mi se onog momenta kad bude gotovo. Prvenstveno radim sebi za gušt, za svoju obitelj i prijatelje. I vrlo sam sretna kad se ovdje okupimo i družimo, gotovo nikada nisam sama“, optimistično nam govori.

Priča nam kako ovdje ljudi dođu gledati mrak i slušati tišinu.

"Iako je tu rijetko tišina jer se ptice ujutro nadglasavaju koja će snažnije pjevati. Imam osjećaj da nikada nema tišine, jer se glasno čuje i žubor potoka", otkriva, ali i naglašava da tko god ovdje dođe osjeća se jako ugodno.

Radit će dok god bude mogla 

Bili su, prepričava, neki ljudi iz Beča, od prijatelja prijatelji. Čovjek je tada imao 70 godina i svaki dan je trčao do tri kilometra udaljenog Kokočaka i nazad.

"Vidim kupa se u potoku, pere zube. Pitam ga šta radi tu kad ima kupatilo i toplu vodu. Odgovorio mi je: To je užitak koji si čovjek rijetko može priuštiti. Iako je bilo toplo ložila sam peć jer su rekli da im ne treba televizor, žele gledati kako vatra gori“, sjeća se gospođa Jović.

Ima dvije kćeri, jedna živi u Našicama, druga u Zagrebu, i tri unuke. Nada se da će netko od njih biti zainteresiran da jednog dana preuzme posao.

"Radit ću dok god budem mogla sama funkcionirati. Ne želim im određivati život, neka svatko radi ono što ga veseli. Vidjet ćemo što će budućnost donijeti, hoće li se moja djeca htjeti baviti agrarnim turizmom. Bilo bi mi drago da to zažele i da u tome uspiju“, zaključuje naša sugovornica.