Iako većina malih proizvođača voća i povrća zaštitu svojih usjeva bazira na bakru, ne mogu se svrstati u ekološke proizvođače. Poteškoća nastaje u ishrani biljaka.
Ekološka proizvodnja je vrlo aktualna tema, ali se, zapravo, malo o njoj zna. Posebno kada je riječ o dozvoljenim sredstvima za zaštitu i prihranjivanje biljaka. O ovoj temi pričao je Ivan Tupajić, diplomirani inženjer poljoprivrede.
Na početku potrebno je napomenuti da postoje različite vrste poljoprivrede: tradicionalna, konvencionalna (klasična), integralna, biodinamička i kao posljednji pravac se javlja ekološka. Ovo su glavni pravci u poljoprivredi, mada se danas mogu sresti i drugi pravci poljoprivrede, kao na primjer Slow Food i drugi. Mnoge od ovih poljoprivreda se po svojim principima preklapaju. Prema Ivanovim riječima, zajedničko za sve pravce je postojanje određenih pravila koje poljoprivrednici moraju ili bi trebali poštivati. Danas je jedan od najaktualnijih pravaca ekološka poljoprivreda.
Ono po čemu se svakako ekološka poljoprivreda razlikuje od ostalih je certifikat kontrolne organizacije. "Da bi se bavili ekološkom proizvodnjom, morate poštovati određena pravila i proći period certifikacije, kako bi dobili pravo da na vaše porizvode dodate logo karakterisitčan za svaku zemlju, kako bi potrošaču mogli garantirati da je vaš proizvod ekološki".
Tupajić objašnjava i da konvencionalna poljoprivreda ima svoje standard, koji bi potrošaču trebao garantirati da je proizvod zdravstveno siguran za upotrebu. Jedan od najrigoroznih standarda i pravila, ne samo u konvencionalnoj, nego i u cijeloj poljoprivredi je GAP (good agriculture practise - dobra poljoprivredna praksa) standard.
Koji su to preparati i na koji način su propisani, kao i što je zajedničko za ekološku i konvencionalnu proizvodnju, Tupajić objašnjava:
"Spisak dozvoljenih sredstava u ekološkoj biljnoj proizvodnji obuhvaća veliki broj aktivnih tvari. Zanimljiva je napomenuti da većina konvencionalnih proizvođača kao glavne preparata za zaštitu od bolesti, koristi preparate na bazi bakra, koji su također dozvoljeni u ekološkoj proizvodnji."
To ipak ne znači da se konvencionalni proizvođači zapravo bave ekološkom proizvodnjom, a da toga nisu ni svjesni. Problem nastaje u ishrani bilja.
"Iako većina malih proizvođača voća i povrća zaštitu svojih usjeva bazira na bakru, ne mogu se svrstati u ekološke proizvođače. Poteškoća nastaje u ishrani biljaka, kada se primijenjuju konvencionalna mineralna gnojiva, koja u ekološkoj proizvodnji nisu dozvoljena. Namjerno navodim riječ konvecionalna, jer postoje i ekološka mineralna gnojiva, koja su prirodnog porijekla i dopušteno ih je koristiti", objašnjava Tupajić.
Tupajić ukazuje na još neke specifičnosti ekološke biljne proizvodnje, a to je neprestano usavršavanje ljudi koji se njome bave i viši stupanj znanja od konvencionalne. Među agronomima koji na realnim osnovama podržavaju ekološku biljnu proizvodnju važi misljenje "Samo dobar konvencionalni proizvođač može postati dobar ekološki proizvođač".
Svi pravci u poljoprivredi su proizašli iz konvencionalne poljoprivredne porizvodnje. Praksa je pokazala da dobri konvencionalni poljoprivredni proizvođači imaju veliku bazu znanja o poljoprivredi i agrotehničkim mjerama koje se u njoj primjenju (npr. pravilna obrada zemljišta, pravilna sjetva/sadnja, plodored, združivanje usjeva, znanje o bolestima itd.). Zapravo, kada odluče prijeći na ekološku poljoprivrednu proizvodnju, oni samo svoja već postojeća znanja prilagode propisanim pravilima i dopune znanja u oblasti zaštite bilja.
Na kraju, može se zaključiti da ekološka poljoprivredna proizvodnja nije prepuštena utjecaju prirode, samo je potrebno imati dodatna znanja. Tupajić posebno ističe upotrebu plodoreda: "Pravilan plodored reducira pojave bolesti i štetočina za preko 50%. Naprimjer, pravilnom smjenom luka i mrkve na jednoj parceli vi gotovo uopće nećete imati napade lukove muve (Hylemia antiqua), glavnog krivca za crvljivost luka".
Tagovi
Autorica
