Sama voćka jednostavna je za uzgoj i održavanje. Pofrezamo nasad dva puta godišnje, kosimo, te prihranjujemo peletiranim stajnjakom, kaže Dragan Milić, upravitelj obiteljske zadruge Eko-razvoj.
Poljoprivrednu ekološku zadrugu Eko-razvoj čini sedam članova iste obitelji. Osnovana je 2008. godine s ciljem proizvodnje ekološkog voća, posebice šljiva, drijena, aronije i kestena. Gospodare s 30-ak hektara poljoprivrednog zemljišta od čega je većina u vlasništvu zadrugara. Na 2.5 ha uzgajaju drijen, sortu novosadski krupnoplodni.
Članovi zadruge koriste plodove drijena za izradu pekmeza, soka i rakije, no u planu im je još proizvodnja čaja. "Pekmez proizvodimo bez kuhanja. Nakon pasiranja ga hladno mutimo uz dodatak šećera vodeći računa da se miješa nekoliko sati samo u jednom smjeru jer se tako pektin najbolje povezuje. Bez kuhanja će dio vitamina ostati prisutan u gotovom proizvodu“, objašnjava Dragan Milić, upravitelj zadruge.
Kako je drijen visoko-medonosna biljka, ideja zadrugara je u budućnosti spojiti proizvodnju meda i voća.
Nasad je mladi, tek oko šest godina i u 2019. je urod bio oko četiri kg po stablu. Iako je drijen voćka otporna na mraz, ova godina je nažalost, uz potrese donijela i kasni snijeg i mraz u okolicu sela Klinac pokraj Petrinje. Urod drijenka je zato izostao.
"Da, iznenadilo nas je. Po prvi put od kada imamo nasad urod je izostao. Ova godina je počela loše već s potresom, a onda snijeg i hladnoća. Za područje Petrinje proglašeno je stanje elementarne nepogode“, objašnjava Dragan. Berbu za sada izvode ručno što se pokazalo najzahtjevnijim zadatkom u proizvodnji. "Mana ove voćke je što svi plodovi ne dozrijevaju istovremeno pa je potrebno brati u nekoliko navrata što zahtijeva radnu snagu“, dodaje. I ovdje se, otkriva, osjeća manjak radnika, zato Dragan u dugoročnom planu ima nabavku stroja protresača za branje.
Jedna od značajnih osobina drijena je njegova plodnost. U sezoni plodonošenja s jednog stabla može se ubrati 20-80 kg bobica ovisno o sorti, tlu i klimatskim prilikama. Plantaže kvalitetnih sorti mogu se komercijalno iskorištavati preko 150 godina. Voćka rodi godišnje i ne ugrožavaju je štetnici. Turska ima dugu tradiciju proizvodnje ovog voća i na oko 1.5 milijuna stabala godišnje proizvede oko 14.000 t plodova.
"Sama voćka jednostavna je za uzgoj i održavanje. Pofrezamo nasad dva puta godišnje, kosimo, te prihranjujemo peletiranim stajnjakom. Rezidbu još nismo odradili jer nismo sigurni je li potrebno. Niti u institutu u Novom Sadu nisu još na čisto pa se nadamo čuti iskustva nekoga tko je duže u uzgoju“, naglašava upravitelj. Stabla su sađena u relativno gusti sklop 4x5 m, ali bolesti niti štetnika nema na vidiku. Lišaj se mjestimično uhvatio na koru debla i to će zaposlenici tretirati bakrom koji je dozvoljen u ekološkoj poljoprivredi. Nema potrebe za korištenjem zaštitnih sredstava i to čini značajnu uštedu kod uzgoja. Naš sugovornik preporučuje ovu voćku svima koji razmišljaju o ekološkoj poljoprivredi.
U planu je nabava hladnjače radi skladištenja proizvedenog voća u budućnosti, te sadnja novih nasada kestena i drijena. Za novi nasad upravo čekaju mjere iz regionalnog LAG-a. U dugoročnom planu im je i uvođenje sistema navodnjavanja plantaže radi povećanja kvalitete ploda uslijed ljetnih suša.
Inače, ovo voće konzumira se u istočnoj Europi, Ujedinjenom kraljevstvu, Kanadi, Iranu, Rusiji i dr. Svježe bobice trpkog su kiselkastog okusa i nisu za svačije nepce. Plod drijena bogat je vitaminom C, a duže skladištenje ploda nije preporučljivo jer brzo dolazi do truljenja, pa je prerada najbolji način iskorištavanja uroda. U šećeru se bobice mogu održati nekoliko zimskih mjeseci. Mogu se i zamrzavati. Bobice se mogu upotrebljavati za izradu umaka za pečenja, slično kao i popularni umak od brusnice. Uklone se koštice, te se kuha pasirana masa s dodatkom šećera i naranče.
U pojedinim krajevima svijeta konzumacija sušenih drenjula je popularna. U jugoistočnoj su Europi džem, rakija i kompot omiljeni proizvodi (Crna Gora, Bosna, Srbija) dok se u Turskoj i Iranu drenjule jedu zasoljene kao grickalica. Kora i lišće mogu se koristiti za čaj. Moguće je i dobiti ulje hladnim prešanjem iz preprženih koštica, ali ovakav proizvod još traži svoje kupce. Plodovi drijena se upotrebljavaju i u kineskoj tradicionalnoj medicini.
Poljska, Bugarska, Turska, pa čak i Srbija razvile su svoje sorte krupnijeg ploda. Hrvatska nema svoju sortu, pa se u rasadnicima nude uvozni kultivari: lutea, jolico, kazanlak, schonbrunner, yantarnyi, krupnoplodni. Jolico je najpoznatija sorta kod nas koja daje mesnate, velike, mekše i duplo slađe plodove od divljeg drijena. Peteljka ploda mu je duža pa on visi. Kazanlak ima veliku gustu krošnju, a tamnocrveni plod koji pada sa stabla sočan je i izrazito kiseo prije dozrijevanja.
U Bugarskoj su raširene sorte pancharevski, shumenski i kazanlushki, sve bez prirodnih neprijatelja. Jedino o pticama treba voditi računa u sezoni dozrijevanja ploda. Prema nekim radovima sorta Szafer daje jedne od najslađih drenjula s čak 16 posto šećera u plodu (prosjek ostalih sorti od 7 do 10%). Ista sorta je među onima s najvećim udjelom vitamina C, antocijanina i polifenola. Među sortama proučavanim u Crnoj Gori apatinski rani, bačka, boro, era, kosten1, kosten2, krupnoplodni NS, Lukjanovski i drugih, najveću plodnost iskazale su sorte krupnoplodni NS i vladimirski. Apatinski rani imao je visoki sadržaj šećera od oko 14 posto. Selektirane sorte iz Ukrajine mogu dati plodove i do 4 cm duge.
U Turskoj se drijen još naziva Şeytan aldatan ağaci što bi značilo "stablo koje je prevarilo vraga". Priča potječe iz tamošnje legende koja spominje kako je vrag stigao u Tursku i sjeo ispod stabla drijena očekujući da rodi najranije pošto je i cvjetao najranije. Morao je, kaže legenda, dugo čekati.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica