Izazovi zaštite ekoloških vinograda: Zelena rezidba, zatravljivanje, folijarna gnojidba

"Ako vam u ovom trenutku kažem da će prinosi grožđa biti odlični, ili sam bahat ili sam glup“, duhovito komentira Samir Nađ, glavni tehnolog baranjske vinarije Kalazić podsjećajući kako je poljoprivreda, pa tako i vinogradarstvo, "tvornica" pod vedrim nebom i u čas posla neki led može obrati rod i prije berbe. 

Oprezan kod takvih izjava, ipak, ocjenjuje kako im 120.000 trsova na 18 ha ekoloških vinograda zasađenih na potezu Zmajevac - Batina (susjedna Hrvatska, op.ur.) za sada izgledaju vrlo lijepo.

"Imali smo nešto malo leda koji je nanio 20-25 posto štete, ne d'o Bog da se više dogodi. Ako ostane ovako bit ćemo zadovoljni“, kaže i dodaje kako će berba kasniti u odnosu na prosječne godine, pa ju planiraju za početak rujna, što će, svakako, ovisiti o količini šećera i kiselina. 

Ističe kako je njihov ciljani prinos po trsu oko 1,5 kg grožđa. Prosječno je to 175.000 kg grožđa godišnje, kojeg beru isključivo ručno. Trsove ne žele opteretiti upravo zbog postizanja visoke kakvoće ploda, pa su iz istog razloga i sađeni relativno gusto. Posljedica optimalne opterećenosti je i puno duži vijek vinograda te veća otpornost loze na bolesti. 

Vinova loza je kultura koja se voli boriti 

Upravo nam se zaštita ekoloških vinograda čini kao najveći problem ovog tipa proizvodnje pa smo priupitali je li tome tako.

"Proizvođači već znaju da je ekološka proizvodnja uopće, ne samo vinogradarstvo, sasvim drugačiji način razmišljanja. Nije to samo odluka da više ne prskam s ovim nego s onim, nego je tu prihvaćanje i poštivanje niza drugih mjera, kao primjerice zatravljivanja nasada sjetvom travnih smjesa u međurednom razmaku za smanjenje pojave pojedinih bolesti i td.“, ističe Nađ citirajući dr. Hofmana koji mu je davno rekao da bi se radilo o ekološkom vinogradarstvu mora se postići simbioza tla, biljke odnosno trsa i vinogradara. 

Ako vam je komorač samonikli u vinogradu ili ste ga posijali u međuredni razmak, onda ste u pravilu smanjili pepelnicu za barem 30 posto, kaže ovaj tehnolog.

Sama je zaštita što se tiče primjene preparata, zaključuje, uvelike olakšana ako se poštuju sve ostale propisane ekološke agrotehničke mjere. 

I baš je ovih dana u tijeku jedna od njih. Riječ je o zelenoj rezidbi, drugoj u ovoj vegetacijskoj sezoni, kojom se prozračuje lisna masa i tako smanjuje količina potencijalnog infekcijskog materijala te ujedno omogućava i bolja osunčanost plodova koja će pospješiti nakupljanje šećera i kiselina u idealnom omjeru tijekom dozrijevanja.

Što se pak gnojidbe tiče, drže se filozofije starih Francuza da se vinograd gnoji jednom, prije sadnje. Sve ostalo su samo folijarne korekcije, po potrebi u vegetaciji.

"Vinova loza nije kao pšenica, kukuruz, paprika... kojima moraš dati sve na dlanu. Vinova loza je kultura koja se voli boriti. Dakle, morate ju natjerati da se bori, da joj korijen raste više od 10 metara u dubinu, da dobije sve minerale, i sve se to kasnije odrazi na kvalitetu vina", kaže objašnjavajući da ako idete na jaku gnojidbu, najčešće dobivate prevelike urode, a nemate kvalitetu ni grožđa ni vina. "To je neka sasvim druga priča, u kojoj definitivno nismo mi“, dodaje.

Preventiva je osnova zaštite

U ovom se vinogradu sve bolesti rješavaju preventivnim preparatima, na bazi sumpora ili bakra, te ekstraktom komorača ili uljem kore naranče.

"To su neotrovni preparati, s najčešće nikakvom ili vrlo malom karencom, pa nemaju ni ograničen broj prskanja kao oni iz konvencionalne proizvodnje. Komorač je tu jako zanimljiv. Ako vam je samonikli u vinogradu ili ste ga posijali u međuredni razmak, onda ste u pravilu smanjili pepelnicu za barem 30 posto“, kaže ovaj tehnolog. 

Iz toga se može iščitati da u ekološkoj zaštiti nema manje prskanja, već, dapače, da ih može biti i više, ovisno dakako o godini, čak do same berbe, jer nisu ograničena karencom. Ove je sezone u vinogradima vinarije Kalazić do sada bilo osam.

Vinova loza nije kao pšenica, kukuruz, paprika kojima moraš dati sve na dlanu. Ona je kultura koja se voli boriti.

Inače, nasadi su im sađeni 2004/05. godine, no ekološke prakse počinju eksperimentalno primjenjivati 2009., da bi, nakon odličnih rezultata, nasade već naredne godine prijavili pod nadzor u trogodišnjem prijelaznom periodu. Tako da su im vina s certificiranom ekomarkicom u prodaji od 2014. 

"Dokazali smo da se može. Evo, kao anegdota, znam reći da me ikad itko natjera da se vratimo na konvencionalnu proizvodnju, vjerojatno bih dao otkaz“, sa smiješkom će Samir i priznaje da su za rezultate zaslužni i odlični agroekološki uvjeti uzgoja. 

Naime, tamošnje vinogradarske lokacije imaju jako puno sunca i iznimno malo oborina, u prosjeku ispod 700 mm kroz cijelu godinu. Lani je od 1. travnja do 31. listopada mjerni uređaj ispred njihove vinarije očitavao 267 litara kiše po četvornom metru. 

"Čim u vegetacijskoj sezoni nemamo problema s vlagom najčešće nemamo ni bolesti. Što se tiče štetnika, do sada nisam vidio grožđanog moljca u našim vinogradima. Osim što nam zakon nalaže da se moramo boriti protiv američkog cvrčka, da nemam njega, ne bi koristili ništa“, opisuje i dodaje kako je za suzbijanje ovog prijenosnika zlatne žutice vinove loze bila dozvoljena uporaba Neem ulja, odličnog prirodnog preparata koji ne šteti korisnim organizmima, no sada im je kao opcija na raspolaganju prirodni piretroid iz biljke buhača. 

Od obrade - samo košnja pred berbu

Zanimljivo je kako ne provode nikakve zahvate u obradi tla. Eventualno, kad im neka divljač mjestimično izruje redove, poravnaju tanjuračama.

Red oko trsova pokose trimerom ručno, a između redova travu ne diraju najčešće do berbe, zbog jednostavnije manipulacije kašetama i sl. I to je sve. "Unutra imamo od raznoraznih insekata do ptičica. Interesantno je da nam za jesenskih kiša rastu i gljive, koje poznato je, neće rasti na površinama 'zaraženim' pesticidima. Dakle, priroda je samoodrživa, sve sama posloži kroz neko vrijeme“, kaže i zaključuje kako ekološka zaštita vinograda uopće nije problem, ako se sve radi sustavno.

"Da se razumijemo, nije ni lako! Znam dosta vinogradara koji su pokušali pa nakon dvije-tri godine odustali. Jer nisu poštivali prirodne zakone održivosti, nego su samo promijenili sredstva prskanja“, kaže Nađ i dodaje kako je u vinariju došao kad je vinograd već bio zasađen pa nije mogao birati rezistentne sorte pogodne u ekološkoj proizvodnji. 

Nasad je zapravo bio moderno koncipiran, s čak 10 sorti grožđa, a od toga sedam bijelih i tri crne sorte.

"Imamo, dakle, svjetske sorte prilagođene zapravo konvencionalnoj proizvodnji. Od caberneta, chardonnaya, sauvignona, pinota sivog i bijelog, do na kraju krajeva, naše graševine. I evo pokazali smo da one mogu uspijevati i u ekološkom uzgoju“, zaključuje. Dodajmo na kraju kako to potkrjepljuje i stotinjak osvojenih zlatnih medalja u desetak zemalja u kojima im se vina trže.