Sretnete li dugačku vitku zmiju bez naočitih šara, svjetlije boje na trbuhu i uske glave, najvjerovatnije ste imali čast upoznati bjelicu. Sjetite se da su je naši stari štovali i pustite je da živi.
Bjelica (lat. Zamenis longissimus) proteklog je proljeća izašla na parenje u velikom broju. Mogla se sresti na cestama i poljima. Zovu je još i Eskulapova zmija jer se pretpostavlja da je ona prikazana na simbolu liječništva omotana oko Eskulapovog štapa. Ime drvolaz dobila je zbog spretnog penjanja po drveću.
Riječ "zamenis" na grčkom znači ljuta, a "longissimus" na latinskom znači najdulja. Bjelica je u bliskoj srodnosti s talijanskom Eskulapovom zmijom i evropskom štakorašicom. Prepoznato je nekoliko podvrsta.
Riječ je o velikoj zmiji koja može narasti do 2 m u dužinu. Uske je okrugle glave i tamnih zjenica. Prianjajuće ljuske daju joj metalik izgled, a jednoličnom bojom tijela ne izdvaja se iz okoline. Odrasle bjelice variraju od smećkaste, sive i zelenkaste boje posute sitnim bijelim tačkicama na rubovima ljuski. Trbuh joj je redovno svjetliji, žućkaste boje.
Mladi pak primjerci izgledom su razlikuju od odraslih, svjetlije su zeleno-smeđe boje s tamnim uzorcima. Pripada porodici guževa.
Bjelica je zmija koja se voli kretati kriomice kroz bilje, te će u slučaju susreta s čovjekom brzo pobjeći u sklonište. Kada je ugrožena brani se od napadača zauzimanjem prijeteće poze i ispuštanjem smrdljive tekućine. Prirodni neprijatelji su joj druge zmije, ježevi, kune, jazavci, ptice grabljivice, psi i mačke.
Aktivna je ujutro i popodne, a ljeti čak i po noći. Kako je neotrovna, svoj plijen ubija na način da ga stegne i guši gutajući prvo žrtvinu glavu. Ljudi su je od davnina smatrali korisnom jer se hrani većinom glodavcima, krticama i rovkama. Rjeđe pojede mlade ptice ili jaja. Hibernira u periodu između oktobra i marta. U prirodi živi 25 do 30 godina.
Sezona parenja nastupa od kraja aprila pa do juna i poznato je da mužjaci mogu tragati za ženkom do 2 km udaljenosti. U to vrijeme mužjaci odmjeravaju snage te se natječu za ženke i teritorij. Nakon parenja ženka polaže najčešće 5-11 kruškolikih jaja pod zemlju ili u duplje stabala i kompostišta. Dva mjeseca treba mladim zmijicama da se izlegu.
U nas je ovo jedna od češćih zmija. Nalazimo ih na zatravljenim livadama, grmovitim područjima, ali i na suhljem području kao što su kamenjari i zidovi. Često ih se može sresti danju jer se vole sunčati, ali sklonit će se od najjačih vrućina.
Bjelica je vrlo česta zmija kod nas i može se susresti na svim nadmorskim visinama.
U Evropi joj se stanište proteže od Španije, preko cijele južne i centralne Evrope, pa do Kavkaza. Prisutna je i u manjim predjelima zapadne Azije, od Atlantskog okeana do Crnog mora. Sjevernoevropske populacije bjelice su iščezle nakon holocenskog klimatskog optimuma. Nije endemska za Veliku Britaniju, ali su neke jedinke pobjegle iz britanskih zooloških vrtova i razvile su se divlje populacije blizu Walesa i u Londonu. Postoji slična vrsta koja naseljava južni dio Italije.
Prema IUCN crvenoj listi, jedna je od najmanje ugroženih zmija. No, iako je široko rasprostranjena, ipak gubi svoja prirodna staništa uslijed gradnji prometnica i novih naselja. Zato se smatra ugroženom i kod nas je zaštićena.
Kako su bjelice relativno mirnog karaktera, mogle bi se držati kao kućni ljubimci. No, ne prodaju se u specijaliziranim trgovinama jer vjerovatno nisu dovoljno atraktivnog izgleda. Kao i za ostale gmazove potrebno im je osigurati pogodnu temperaturu, vlažnost i dovoljno prostrano stanište. Hrane se standardnom prehranom za zmije kao što su mali glodavci.
Dvoglavost je rijetka pojava u prirodi, ali najviše pronađenih slučajeva odnosi se upravo na zmije. Ona može biti rezultat i genetskih i okolišnih utjecaja. Dvoglava zmija bjelica uočena je u jesen 2020. godine u Crnoj Gori kod Sutomora. Ulovila ju je mačka i tada je fotografirana. Ovo je druga zabilježena dvoglava zmija iz roda Elaphe primijećena u Crnoj Gori. Prva je nađena kod Dobrote.
Iz literature nam je poznato da su zabilježeni prethodni pronalasci dvije dvoglave bjelice na Balkanu; jedan primjerak iz Srbije i jedna mlada zmija u Hrvatskoj. Većina dvoglavih ne može preživjeti u divljini zbog problema s hranjenjem, no u zatočeništvu se mogu držati nekoliko godina.
Narod Ilira je sebe nazivao "Narodom zmija" i izrađivali su različite predmete u obliku zmija, a prvenstveno se radilo o bjelici. Grci i Rimljani štovali su istu zmiju jer je "čistila" glodavce oko kuće.
Bjelica se možda čini velikom i opasnom, ali u stvarnosti je neotrovna i neopasna zmija koja se više boji čovjeka nego on nje.
Ponekad ulazi u podzemna skrovišta malih glodavaca u potrazi za plijenom pa se smatra korisnom u kontroliranju brojnosti mišje populacije. Zato, sretnete li sljedeće proljeće dugačku vitku zmiju bez naočitih šara, svjetlije boje na trbuhu i uske glave (ili čak s dvije glave), najvjerojatnije ste imali čast upoznati bjelicu. Sjetite se da su je naši stari štovali i pustite je da živi.
Tagovi
Autorica
