Zadnje aktivnosti

Poslednje aktivnosti korisnika mogu videti samo registrovani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu videti samo registrovani korisnici.
Za kompletne funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Ulex europaeus
  • 09.07.2019. 08:00

Bodljikavi štipavac ili obični uleks - žuti lepotan "teške naravi"

Grmovi su u 18. i 19. veku rezani, sušeni i korišćeni kao stočna hrana za konje i ostalu stoku, dok se pepeo spaljenog cveća u kombinaciji s glinom koristio kao zamena za sapun. 

Foto: Ivan Limić/Časopis HŠ
  • 1.260
  • 21
  • 0

Ulex europaeus (bodljikavi štipavac ili obični uleks) svojim upečatljivim gustim zlatnožutim cvetovima i dugim vremenom cvetanja kao i neodoljivim mirisom koji podseća na kokos krasi obalne padine Zapadne Evrope, ponajviše Irske i Velike Britanije. Zahvaljujući ljudskom nemaru, od evropskog lepotana postao je invazivna vrsta i ekološki problem širom sveta.

Malo je koja biljna vrsta širom Irske toliko upečatljiva, neobična na dodir, ali ipak oku prijatna tokom cele godine kao što je to Ulex europaeus (bodljikavi štipavac, obični uleks). Ulex europaeus jedan je od 20-tak vrsta iz roda Ulex, koju karakteriše ekstremno velik broj bodlji koje osim zaštitne imaju i fotosintetsku ulogu. Sve vrste roda imaju upečatljive zlatnožute cvetove s vrlo dugim periodom cvetanja. Rod Ulex autohton je na području zapadne Evrope i severozapadne Afrike te spada u porodicu lepirnjača ili mahunarki (Fabaceae). Ova porodica s 751 rodom i preko 19.000 vrsta čini oko 7% sveukupnog broja cvetnica na Zemlji. Bodljikavi štipavac se prostire čitavim Zapadnom Evropom uz okeansku klimu, ponajviše na području Velike Britanije i Irske.

Upečatljivi zlatnožuti cvetovi - podsećaju na miris kokosa

Mlade biljke imaju listove nalik detelini, a starije biljke grmolikog su izgleda, visoke 2 do 3 metara, pune plavičasto-zelenih, 1 do 3 cm dugih bodlji. Uprkos pomalo zastrašujućem izgledu, gotovo je nemoguće odoleti brojnim mirisnim zlatnožutim cvetovima koji neodoljivo podsećaju na miris kokosa. Cvetovi su tipičnog izgleda za vrste iz porodice Fabaceae i cvetaju gotovo tokom čitave godine. 

Evolucijski vrlo prilagodljiva biljka 

Biljka je evolucijski vrlo prilagodljiva pa su se tako cvetovi svojom morfologijom prilagodili brojnim insektima oprašivačima. Da bi, na primer, pčela došla do nektara kojim se hrani, prvo mora nogama gurnuti unutarnje latice, usled čega dolazi do izbacivanja tučka poput opruge pri čemu tučak udara u noge pune polena s prašnika prethodno posećenog cveta. Nakon toga insekt ulazi u cvet te skuplja prašnike upravo oplođenog cveta, nakon čega leti na drugi cvet. I tako se jedan ciklus oprašivanja zatvara, dok drugi istovremeno počinje.

Plod je tamno purpurno-smeđa mahuna često okružena bledosmeđim ostacima cveta. Prilikom otvaranja mahune, tokom izrazito vrućeg vremena, na zemljište ispadaju dve do tri male, crnkaste, sjajne, tvrde semenke. Semenke zadržavaju klijavost i do 30 godina. Bodljikavi štipavac ima za najboljeg prijatelja - mrava. Naime, semenke su opremljene hranjivim tvorevinama (elajosoma), zbog kojih mravi sakupljaju semenke i odnose ih u svoja skladišta pod zemljom. Nakon konzumacije jestivoga dela semenke, mravi semenke ostavljaju unutar podzemnih skladišta koja su izuzetno povoljna za njihovo klijanje. 

Često je upravo ovo način zaštite vrste od požara koji je jedan od najvećih opasnosti za ovu vrstu. Zbog izuzetno velike količine eteričnog ulja vrsta je ekstremno zapaljiva te upravo požari čine jednu od najvećih opasnosti za ovu vrstu. Tako kruže priče da je upravo veliki požar u Londonu početkom septembra 1666. godine nakon kojeg je obnova grada trajala 10 godina, nastao upravo tako što je izgoreoo grm bodljikavog štipavca, te se vatra proširila na kuću kraljevskog pekara, odakle je nošen vetrom brzo zahvatio i okolne kuće.

 Starija biljka grmolikog izgleda 2-3 metra visine

Grmovi su u 18. i 19. veku rezani, sušeni i korišteni kao stočna hrana za konje i ostalu stoku, dok se pepeo spaljenog cveća u kombinaciji s glinom koristio kao zamena za sapun. Rasprostranjenost ove vrste u svetu danas je daleko šira od izvorne. Kada su je davne 1890. godine evropski doseljenici uvezli iz Evrope u Ameriku kao ukrasnu vrstu, vrsta se dalje proširila širom sveta u oko 15 zemalja. Dok u evropskim zemljama nije nimalo problematična biljna vrsta, u Australiji, Americi, Južnoj Africi i Novom Zelandu nije na “dobrom glasu”.

Postao invazivna vrsta širom sveta 

Naime, zbog svoje otpornosti na mnogobrojne negativne ekološke uslove, mogućnosti obogaćivanja zemlje azotom, zaštite tla od erozije i na kraju zbog svojih vrlo malih ekoloških zahteva te pionirske uloge, bodljikavi štipavac se sadio na brojnim površinama. Kako i u svemu, kada se pređe određena granica, dolazi do negativnih posledica, odnosno ugrožavanja autohtone vegetacije.

Nije trebalo dugo da bodljikavi štipavac postane invazivna vrsta širom sveta. Negativan uticaj na šumarsku proizvodnju, pašnjake i parkove ne ogleda se samo kroz ekološki, već i ekonomski aspekt. Na primer, u državi Oregon (SAD) ova vrsta prekriva oko 55.000 hektara, a na Novom Zelandu prekriva preko 5% ukupne površine države. Gledajući ove frapantne brojke s punim pravom se ova vrsta može smatrati jednim od najteže iskorenjivih invazivnih vrsta, posebno na Novom Zelandu. 

Obala Severne Irske s brojnom populacijom bodljikavog štipavca

Brojni pokušaji kontrolisanog spaljivanja površina ili mehaničkog odstranjivanja nisu urodili plodom. Na Novom Zelandu se čak pokušalo i s biološkim metodama pomoću insekata koji se hrane delovima biljke, ali rezultati su nezadovoljavajući, a jedini pomak dala je primena herbicida. Bodljikavi štipavac svojim je izgledom, mirisom i ekološkim karakteristikama, kao i ekološkoj sposobnosti za opstanak, bez sumnje biljna vrsta vredna divljenja.

Tekst/Foto: Ivan Limić


Izvori

Časopis HŠ


Tagovi

Ulex europaeus Bodljikavi štipavac Obični uleks Invazivna vrsta

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Kačamak sa čvarcima na vranjanski način.