I tulipani u dalmatinskom kršu

Splićanin Zdravko Bašić, nakon povratka s rada u inozemstvu, nije htio nastaviti življenje u rodnom gradu podno Marjana, iako brojni turisti svake godine prevale na tisuće kilometara, kako bi vidjeli Split i njegove znamenitosti, te osjetili patinu Dioklecijanova grada s najstarijiom, najljepšom katedralom (crkvom sv. Dujma) na svijetu. Bašić se sa svojom obitelji naselio u Prugovu, selu u Dalmatinskoj zagori, u kliško-solinskom zaleđu nedaleko regionalne ceste Split - Drniš - Šibenik.... S njim u novoj obiteljskoj kući, koju je sagradio zajedno sa suprugom Marijom, Nizozemkom, stanuju kćeri Ivana i Zdravka te sinovi Petar i Boris. Marija Bašić, djevojačkog prezimena Wilm, rođena je i odrasla u nizozemskom gradu Raaltu u zemlji s najviše cvijeća na svijetu, s raskošnim i raznobojnim tulipanima. Kaže kako je upoznala gotovo cijelu Europu prije dolaska u dalmatinsko Prugovo, a uz nizozemski dobro je naučila govoriti i pisati engleski, njemački, talijanski i hrvatski jezik.

Nizozemka Marija se sa suprugom Zdravkom i djecom skrasila u Prugovu

»S mojom suprugom Marijom sam se upoznao u hotelu Ivan nedaleko Šibenika, radeći kao recepcionar, a ona je bila nizozemski vodič. Naše se poznanstvo pretvorilo u prijateljstvo, a to je sve kako to obično biva preraslo u veliku ljubav, pa u brak iz kojega imamo četvoro zdrave, lijepe i pametne djece - dvije kćeri i dva sina. Zadovoljni smo, sretni i opstimistički gledamo u budućnost ovdje u zavičaju, iako ja sam radim u obitelji«, pripovijeda Zdravko Bašić.

Nakon što su se vjenčali Zdravko i Marija, Bašići su najprije radili u Biogradu na moru. Zatim su krenuli u Nizozemsku. Zadržali su se u gradu Raalte gdje su radili više od jednog desetljeća. Zdravko je u početku imao stanovitih teškoća, uglavnom zbog nepoznavanja jezika i običaja u tamošnjoj sredini, odnosno zemlji gdje je zarađivao kruh. No zahvaljujući njegovoj upornosti i ljubavi prema ženi i njenoj zemlji, dakako i poslu koji je obavljao, ubrzo je naučio jezik te se postupno upoznavao s novom sredinom u čemu mu je najviše pomogla supruga Marija, Zdravkova desna ruka i suputnica.

»Čim sam došao u Nizozemsku, odmah sam zatražio zaposlenje. Nisam ga mogao birati, jer nisam znao jezik. Rekli su mi kako je za mene rad u tvornici betona, što nisam htio prihvatiti, i, time su me pocijenili. Radio sam u bolnici, a zatim sam godinama bio trener plivanja u školi i na bazenima nakon što sam uz rad završio studij za trenere plivanja u Utrechtu. Inače, ja sam, još u domovini u Rijeci prije odlaska na rad u inozemstvo, plivao u plivačkom klubu Primorje, što mi je u Nizizemskoj također pomoglo. Ali, u Nizozemskoj mi nije odgovarala klima niti nizozemska kuhinja«, priča Zdravko Bašić, ističući kako je najviše volio cvijeće: »Najviše sam se radovao lijepom cvijeću, osobito raznobojnim i raskošnim tulipanima, ali me ni ono nije moglo zadržati u Nizozemskoj. Sa ženom Marijom i djecom napustio sam Raalte, vratio se u domovinu i nastavio, vidite, živjeti u ovom vrućem dalmatinskom kršu. Zaposlio sam se u prugovskom Elektroprijenosu. Mještani Prugova su me izabrali u lokalnu vlast odnosno u Skupštinu općine.«

Obitelj Bašić pod plastenikom uzgajaju tulipane, raznobojno cvijeće, povrće

Njegova supruga Marija ima pune ruke posla i kao kućanica i majka, te supruga. Uz obavljanje poslova u kući i odgoj djece, vrijedna Nizozemka, čiji je otac Albert Wilm bio aktivan član pokreta protiv Hitlera, uzgaja raznobojno cvijeće, različito povrće u svom plasteniku ne samo za potrebe svoje obitelji, nego i za tržište. Lako uspostavlja kontakte te se brzo prilagodila novoj sredini prihvativši hrvatski jezik, kulturu i običaje ljudi toga kraja. Voli reći kako joj godi klima, ambijent i komunikativnost ljudi toga podneblja, baš kao i dalmatinska kuhinja, a ne boji se poskoka s kojima se, kaže, još nije susrela tijekom ljeta u vrućem kamenjaru.

»Kad smo se vratili iz Nizozemske, mogli smo ostati u Splitu i ževjeti u Dioklecijanovu gradu podno Marjana, u dalmatinskoj metropoli. Ali, to nismo htjeli prihvatiti, jer nam je dosadio život u (vele)gradovima, posebno smog i buka. Tražili smo neki miran kutak u Dalmatinskoj zagori i odlučili smo da naše odredište bude Prugovo, mjesto udaljeno dvadesetak kilometara od Splita, nadomak morske obale, plaža i hotela. To je prvo selo od Klisa prema Muću gdje smo se skrasili. Ovdje smo našli teren, kupili ga i na njemu sagradili obiteljsku kuću, koju smo sasvim i namjestili«, objašnjava gospođa Marija Bašić pokazujući nam:

»Vidite, ovdje smo podigli i veliki plastenik, prvi takav u ovom kraju, kamenjaru u zaleđu Splita, iza Kozjaka, u kojemu uzgajamo raznobojne tulipane i drugo različito cvijeće, zelenu salatu, ciklu, blitvu, špinat, luk, kapulu, krumpir, a viškove proizvoda redovito iznosimo na splitsku tržnicu i prodajemo ga. Uz kuću smo sagradili i bunar za vidu kišnicu, za zalijevanje vrta i biljke u plasteniku, kad dulje vremena ne pada kiša. Lijepo nam je ovdje živjeti, zadovoljni smo, od prvog dana lijepo nas je prihvatila sredina. Ne osjećam se strankinjom. Stanovnici su ovdje dobrodušni, nesebični, gostoljubivi i sretni su kad mogu pomoći drugima. Zadovoljna sam i ovdje ću ostati.«

Sretna obitelj Bašić od prvog dana prigrlila realnost življenja ljudi u kršu

Gospođa Marija voli reći kako je već prava mještanka Prugova, Dalmatinka, za koju u tom mjestu ističu kako je uzorna majka i supruga, marljiva kućanica. Naime mještani Prugova i okolice ističu kako je ta Nizozemka od prvog dana prihvatila život ljudi dalmatinskog krša, odnosno općenito život na njemu sa svim njegovim sadržajima i zahtjevima, baš kao i žene toga podneblja, koje su tu rođene i odrasle. Bašići tvrde kako sa Splitom, gradom u kojemu starija djeca pohađaju nastavu, postoji redovita autobusna veza pa ni u tome nemaju problema.

Sve govori kako su prigrlili realnost življenja u tom dijelu sunčane i pitome, ali kamenite Dalmacije koju je gđa Marija Bašić od prvog dana zavoljela kao svoju domovinu, iako je ponikla u Nizozemskoj, zemlji koja s obzirom na konfikuraciju tla te način života ljudi nema nikakve sličnosti s tim podnebljem. Kazala nam se kako u prirodi suoči i sa zmijama ljuticama, poskocima i riđovkama, tvrdeći kako ni zbog toga nema problema. Dodaje kako se ona, jednostavno, ne boji zmija, kao što sa svojom obitelji ne strahuje ni za bodućnost zahvaljujući i slozi i veličini svoje obitelji, dakako i o uzgoju tulipana u dalmatinskozagorskom kršu, koji je itekako podjećaju na rodni kraj, djetinstvo i mladenaštvo, školovanje i vrijednosti što ih je udahnula u Nizozemskoj, zemlji najbogatijoj raskošnim cvijećem prenoseći dio toga u podneblje splitskog, solinsko-kliškog zaleđa.