Ljiljan: egzotičan, mirisan, unosan - kako ga uzgajati

Proizvodnja ukrasnog bilja predstavlja jako unosan i moderan posao. Radi se o botaničkoj proizvodnji kojoj treba pristupiti krajnje ozbiljno i s visokom razinom znanja. Savladati znanja iz ukrasnog bilja nije teško, ali traži određenog iskustva i svladavanju prepreka dok se ne stekne dobra praksa u proizvodnji.

U proizvodnji ukrasnog bilja postoji i pojam hortikulturne arhitekture. To je kombinacija građevinske branše s ukrasnim biljem. Ukrasno bilje nadopunjuje vrtove svojim živim atributima i tako se građevinama dodaje i malo pejzažnog efekta, odnosno floristika.

Kombiniranje raznog bilja u vrtovima može dovesti do niza zanimljivih kombinacija. Tako se i ljiljan može naći kao dio botaničke kompozicije tijekom planiranja ovakvih građevinskih pothvata. To mogu biti različiti vrtovi i okućnice, nadopuna urbanih površina gdje imamo dio zelenih površina, ukrašavanje vlastite okućnice, dodavanje ovog lukovičastog ukrasnog bilja prilikom određenih posebnih manifestacija i slično.

Postoji više vrsta u ovom radu te se oni razlikuju u nizu morfoloških i drugih karakteristika.

Biologija i sistematika ljiljana               

Ljiljan (liljan, lijer, lat. Lilium) je rod jednosupnica iz porodice ljiljani (Liliaceae), trajnica s lukovicom i nadzemnom stabljikom.

Rod obuhvaća oko 85 vrsta lukovičastih biljaka rasprostranjenih u umjerenim regijama sjeverne hemisfere. Više od polovice azijskog je porijekla. Uzgajaju se u gotovo svim vrtovima, koriste se kao lončanice i, vrlo često, za rez.

Ljiljani imaju cvjetove egzotičnog izgleda, često bogatog mirisa i nude širok raspon veličina, oblika, boja, cvijeta i doba cvatnje. Lukovice imaju mesnate ljuske koje se preklapaju. Cvjetne stabljike su uspravne, i listovi su raspoređeni na stabljici naizmjenično ili u jednom ili više pršljenova.

Cvjetovi većine vrsta su krupni i mirisni. Skupljeni su u grozdove na tankim drškama. Cvjetovi su obično dugi, i mogu biti uspravni (okrenuti prema gore), horizontalni (okrenuti prema vani) i viseći. Imaju šest prašnika s tankim i dugim filamentima, a i prašnice su veoma duge. Oblik cvijeta ovisi od vrste, i može biti tubast, u obliku turbana i u obliku vaze.

Uzgoj ljiljana

Ljiljani ne podnose vlažna tla. Tla na kojima se uzgajaju moraju biti dobro drenirana. Lukovice nikada nisu u stanju potpunog mirovanja. Najvažniji dio lukovice je bazalna ploča, na koju su pričvršćene ljuske. Ljuske su ustvari izmijenjeni listovi, koji služe za skladištenje rezervnih hranjivih tvari. Lukovice ljiljana su vrlo osjetljive i krhke, jer nemaju zaštitnog omotača poput lukovica tulipana i narcisa, pa se njima valja pažljivo rukovati. Lukovice se sade na dubinu koja je dva puta veća od njihove visine. Izuzetak je L. candidum, koji se uvijek sadi samo malo ispod površine tla. Sade se u ranu jesen, ili ako su nabavljene prekasno, treba ih posaditi u proljeće.

Najveći broj ljiljana se sadi na sunčane ili polusjenovite položaje. Polusjena se postiže sadnjom lukovica pored listopadnih grmova.

Tlo treba imati dovoljnu količinu organske tvari, biti dobro drenirano i dobro pripremljeno, najmanje na dubinu od 30 cm.

Čim se u proljeće pojave izbojci, biljke se prihranjuju gnojivom koncentracije 10:10:10. Prihrana se može ponoviti još jednom, nakon 6-8 tjedana, ali se gnojivo ne smije koristiti nakon što se razviju cvjetni pupoljci. Tijekom sezone vegetacije, tlo treba biti stalno vlažno. Kod najvećeg broja ljiljana iz jedne lukovice se razvija samo jedna cvjetna stabljika.

Najveći broj ljiljana su otporni na niske temperature, i mogu se na istom mjestu ostaviti duži niz godina. Tek kada se primijeti da se broj cvjetova smanjuje, lukovice je potrebno izvaditi i podijeliti. To se obavlja u kasno ljeto ili ranu jesen, kada listovi požute, i to tako što se lukovice pažljivo izvade iz tla, podijele i svaka se posebno posadi.

Kada se ljiljani koriste za rez, cvjetovi se režu čim se na prvom pupoljku u cvasti jasno vidi boja. U vazi se cvjetovi postepeno otvaraju.

Razmnožavanje ljiljana u botanici i hortikulturi

Ljiljani se mogu razmnožavati lukovicama, sjemenom i kulturom tkiva. Ako se želi povećati broj vrijednih hibridnih ljiljana, kod presađivanja mogu se s lukovice skinuti ljuske i staviti u uspravnom položaju u tresetnu zemlju, u klijalištu ili stakleniku. Mogu se staviti i u plastičnu vreću s tresetom, u toplo klijalište, tako dugo dok se ne pokažu izboji. Tada se presade u sandučiće s tresetnim supstratom na razmak od 2,5 cm. Nakon prve sezone, kad stvore mlade listove, biljke se mogu posaditi pojedinačno u lonce, gdje se dalje uzgajaju dok ne dostignu veličinu prikladnu za sadnju u vrtu ili stakleniku.

Neki ljiljani stvaraju također male lukovice na stabljikama, ispod ili iznad razine tla. One se mogu skinuti potkraj ljeta, kad su gotovo spremne same se otkinuti, te pohraniti tijekom zime u sanduke s tresetnim supstratom. Sade se u sandučiće sljedećeg proljeća.

Razmnožavanje sjemenom je metoda prikladna za originalne vrste, koje ispadaju vjerne tipu, ali ne i za hibride i odlike kod kojih nije tako. Uzgoj ljiljana iz sjemena je dobar način za dobivanjr bezvirusnog biljnog materijala. Ovako dobivene biljke cvjetaju nakon 3-4 godine. Sjeme se skuplja u jesen, i do proljeća drži u hladnjaku. Sije se u proljeće, u dublje sjetvene sandučiće s većim brojem rupa za drenažu, u treset. Sjeme manjih tipova se sije na razmake od 1,25 cm, a većih 4 cm. Sjetveni sandučići, nakon što se pokriju folijom, drže se u zaštićenom prostoru. Sjeme klija za oko 3 tjedna. Tada se folija sklanja, i sjetveni sandučić se stavlja na dobro osvijetljeno mjesto, ali zaštićeno od direktnog sunca. Kada prođe opasnost od mrazeva, sjetveni sandučići se iznose iz zaštićenih prostora, i stavljaju na mjesta zaštićena od vjetra, i noću prekrivaju najlonom. Tijekom kasnijeg uzgoja se folija potpuno skloni. Kada klijanci narastu 15-ak cm, presađuju se u pojedinačne teglice, u kojima se ostavljaju 2 sezone, a u trećoj sezoni se presađuju na stalno mjesto.

Klasifikacija ljiljana u hortikulturi

Postoji veliki broj vrsta i kultivara ljiljana koji se klasificiraju na više načina. Službeno je priznat sustav kojeg je razvio North American Lily Society. To nije botanička, nego hortikulturna klasifikacija, i koristi se na izložbama i u katalozima ljiljana.

Prema ovoj klasifikaciji, ljiljani se dijele na 10 grupa, prema porijeklu, i dalje na podgrupe, na osnovu oblika cvijeta.

Azijski hibridi

Ovi ljiljani potječu od raznih azijskih vrsta uključujući l. amabile, L. bulbiferum, L. callosum, L. cernum, L. concolor, L. dauricum, L. davidii, L. lancifolium, L. lankongense, L. Leichtlinii, L. pumpilum, L. wilsonii. Cvjetovi se stvaraju u grozdovima ili štitcima, i obično su bez mirisa. Listovi su usko jajoliki i izmjenično poslagani.

Martagon hibridi

Potječu prije svega od vrste L. hansonii, L. martagon, L. medeoloides, L. tsingtauense. Ovi ljiljani stvaraju grozdove turbanastih, ponekad mirisnih cvjetova i imaju pršljenove eliptičnih listova.

Candidum hibridi

Potječu od vrste L. candidum i ostalih evropskih vrsta, osim vrste L. martagon. Ovi ljiljani stvaraju ponekad mirisne, uglavnom turbanaste cvjetove – pojedinačno ili u štitcima ili grozdovima. Listovi su eliptični, spiralno složeni ili rašireni.

Sjevernoamerički hibridi

Potječu od američkih vrsta L. bolanderi, L. humboldtii, L. kelloggii, l. pardalinum, L. parryi. Nose grozdove ponekad mirisnih, uglavnom turbanastih, ali povremeno i lijevkasnih cvjetova i imaju pršljenove kopljastih do eliptičnih listova.

Longiflorum hibridi

Potječu od vrsta L. formosanum i L. longiflorum. Nose grozdove ili štitce velikih trubastih ili lijevkastih cvjetova, počesto slatkasta mirisa; ponekad samo 2 ili 3 po stabljici. Listovi su ravni do usko kopljasti i rašireni.

Trumpet i Aurelina hibridi

Potječu od azijskih vrsta, uključujući i L henryi, L. leucanthum, L. regale, L. sargentiae i L. sulphureum. Nose grozdove ili štitce obično mirisnih cvjetova. Listovi su eliptični do ravni, izmjenični ili spiralno složeni.

Orijentalni hibridi

Potječu od istočnoazijskih vrsta poput L. lexandrae, L. auratum, L. japonicum, L. nobilissimum, L. rubellum i L. speciosum, kao i njihovih hibrida s vrstom L. henryi. Cvjetovi im se stvaraju u grozdovima ili metlicama i nerijetko su mirisni. Listovi su kopljasti i izmjenični.

Orient hibridi

Nastali križanjem vrsta i hibrida iz grupa 6 i 7.

Vrste i forme koje se uzgajaju, bez hibridizacije

9.a. s visećim cvjetovima koji imaju savijene tepale: l. martagon, L. cernuum, L. chalcedonicum, L. davidii, L. duchartrei, L. hansonii, L. martagon, L. monadelphun, L. wardiibut.

Ostali hibridi, koji nisu obuhvaćeni u nekoj od spomenutih grupa.

Vrste ljiljana

Lilium candidum L. – bijeli ljiljan

Porijeklom s Mediterana (Grčka, Libanon, Izrael, Turska). Vrlo dugo se uzgaja u cijeloj Europi. Lukovica je bijela ili žućkasta, raste blizu površine tla. Visine je 1,2 do 1,5 m. Cvjetna stabljika nosi raširene, kopljaste listove i 5-20 mirisnih, čistobijelih cvjetova prema van okrenutih, promjera oko 10 cm. Svaka je latica duga 5-8 cm, žute osnove i blago svinutog vrška. Cvjeta početkom ljeta. U jesen nosi bazalne listove što ostaju tijekom zime, no odumru s dozrijevanjem cvjetne stabljike. Sorte koje se često uzgajaju su „Aureo-marginatum“, sa žutim rubovima na listovima. „Plenum“, s duplim cvjetovima, „Purpureum“, kod kojeg cvjetovi imju crvene crtice, „Variegatum“, kod kojeg listovi imaju žućkastobijele mrlje. Za razliku od drugih ljiljana, ovaj se sadi veoma plitko, krajem ljeta.

Lilium auratum Lindl. – zlatni japanski ljiljan

Porijeklom iz Japana. Uzgaja se od 1862. godine. Cvjetovi su veliki u obliku zdjele široke 22 cm, imaju zlatnožutu prugu. Snažnog su mirisa. Cvate u kolovozu. Voli duboko obrađeno, bogato i propusno tlo bez vapna pa ga treba posaditi plitko, tamo gdje može imati vlažne, prohladne uvjete za sezone rasta. Postoje dva glavna varijeteta: var. Platyphyllum je viši i bujniji, i češće se uzgaja, i var. Praecox cvjeta ranije i ima kraće stabljike, ali su cvjetovi iste veličine kao kod prvog varijeteta. Lilium auratum je jedan od najljepših ljiljana, i puno se koristi za hibridizaciju.

Lilium martagon L. – ljiljan zlatni

Porijeklom je iz Europe i Azije. Vrlo dugo se uzgaja, od 1596. godine. Lukovica je ovalna, žućkasta, od 90 do 150 cm.

Listovi su kopljasti do jajoliki, raspoređeni u pršljenove. Cvjetova ima do 50 na jednoj stabljici, viseći su, sa zavijenim tepalama, svijetloružičasti do tamnoružičasti, s ljubičastosmeđim pjegama, mirisni. Latice su duge 3-4,5 cm. Vrlo se lako uzgaja na plodnim tlima i u polusjeni. Posve je otporan. Voli umjereno duboku sadnju. Ne vole presađivanje, ali kad se jednom prime, traju dugo. Mlade biljčice uzgojene iz sjemena procvatu tek za sedam godina.

Štetnici i bolesti ljiljana

Različiti insekti, puževi kao i manji sisavci mogu vam uništiti pojedine dijelove biljke, te se protiv njih valja boriti insekticidima ili sredstvima koja ih odbijaju od pojedinih dijelova biljke, a i razne gljivične bolesti mogu uzrokovati propadanje podzemnih ili nadzemnih dijelova biljke, posebice u hladnim i kišovitim razdobljima. U tom slučaju upotrijebite koji od sistemičnih fungicida, a još bolje je takav problem prevenirati sadnjom ljiljana na što prikladnije mjesto za njihov rast i uzgoj. Ljiljani su osjetljivi i na viruse, npr. virus mozaika ljiljana kojeg prenose insekti. Nažalost, za to ne postoji lijek već biljku treba uništiti. Međutim, postoje i neki varijeteti koji su otporni i dobro uspijevaju usprkos zarazi.