Alan Ford dobio posao u Ministarstvu

No, nešto nas još u poljoprivredi muči. Kako su to slavodobitno na liste srama stavili poljoprivrednike. Na one liste poreznih dužnika. Ja nemam zemlje. No, da je meni država dužna za poticaje, za isplate šteta znate kad bi im platio svoj dug za porez na promet nekretnine, za doprinos ili pak PDV. Platio bih sutra, ili malo sutra. Zašto da se ja žurim Liniću to platiti, kada on meni hladnokrvno ne plaća moj dio. Uostalom, kad se već sve može kompenzirati, neka naš Slavko jednostavno zavrne onda od tih poticaja. A to on ne bi. On bi da nama plijeni. A što mi njemu možemo plijeniti za neisplaćene poticaje. Pa zafrkne on nas na svemu. Digne cijenu goriva pred sjetvu i već je time uzeo i više nego što bi dobio da nam sjedne na naše nekretnine što nismo platili 15 tisuća kuna na za mirovinsko i zdravstveno. Toliko su poljoprivrednike uništili da je normalno da više nemaju od čega ni platiti poreze. Mi više ne možemo ni nabrojati što sve moramo platiti, a Linić kao trla baba lan. Nije u stanju osigurati normalno stanje u zemlji, uništava gdje god stigne, a uzimao bi samo od onih koji proizvode. No došao je do zida. Dalje ne može. Poljoprivrednici više nemaju novaca za sve to što on misli da bi trebalo platiti da bi se financirale čitave sile gluposti. Još oni političari prije njega su ustanovili fantastičan aparat za trošenje našeg novca.

Ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena

Primjerice, ni Sanader, ni Kosorka, a ni Milanović i Linić ne znaju čemu služe silne agencije. Kao djeca smo čitali Alan Forda. Sječate li se generala Wara u Ministarstvu za Istraživanje ruda i gubljenje vremena. Ne mogu reći da naš Milanović baš ima takvo ministarstvo, ali generala Wara ima. A ima i obilje nekih agencija koje slobodno možemo nazvati ministarstvima za istraživanje pameti i gubljenje vremena. Možda je Agencija za plaćanje u poljoprivredi i dobro zamišljena od strane europejaca i europejski orjentiranih politačara i birokrata. No, ubrzo je to sve jako dobro pohrvaćeno. Agencija za plaćanje u poljoprivredi kao da radi nešto novo. Pa plaćalo se i prije poljoprivrednicima sa zakašnjenjem i bez te agencije i njezinih skoro petsto zaposlenika. Taj isti posao nekada je radilo 100-tinjak zaposlenika Ministarstva poljoprivrede i županijskih ureda uz svoje druge poslove. I netko se lijepo pitao.

Pa zašto taj posao ne bi radilo jednako uspješno tri puta više ljudi i da im još damo bar 30 posto veće plaće. Možete si zamisliti koliko bi tek poljoprivrednici čekali na svoje poticaje da nisu zaposlili tamo još bar 300 novih ljudi. Oni brinu o poticajima, a to sve plaćaju hrvatski porezni obveznici. I da ne bi oni slučajno sjedili u vladinim prostorima još su se pobrinuli da proračun za njih plati sjedenje u raskošnom neboderu u Zagrebu za što se mjesečno plaća tek nekih sitnih 300 tisuća kuna. Mjesečno, ne dnevno. Pa što je to. Pa to ćemo svejedno zaraditi ove godine u poljoprivredi da nećemo ni osjetiti. Zaraditi ćemo na kukuruzu, maslinama, svinjama i mlijeku. Pa u cijeni tih proizvoda ima toliko prostora da od toga poljoprivreda može plaćati kancelarije svojim birokratima.

Ti birokratići godišnje samo na telefoniranje i ćaskanje s dragim seljacima, te poštansko dopisivanje s istima potroše svega 4,2 milijuna kuna. Bilo je prije planirano potrošiti nekih tri milijuna, ali Linić i Milanović su im široke ruke to povećali za 1,2 milijuna. Jer kao seljaci nemaju mailove pa moraju sve im slati poštom. No, kada bi svakom od tih 500 dali jedan mobitel po tarifi revolucije za 150 kuna mjesečno mogli bi zvati seljake 24 sata na dan i na kućne telefone. A kada ne bi htjeli da im se tamo javi njihova žena ili mama, mogu za istu cijenu zvati i na mobitele. No, Linić ne gleda HTV pa ne zna za takve tarife. Telefoni bi tada u ministarstvu koštali 900 tisuća kuna. No, a zašto bi kada se može lijepo na mobitele zvati s telefona u kancelariji po standardnim HT tarifama. Pa što je za naše seljake da svojim sekretaricama u toj agenciji plate pet milijuna za telefone i poštanske markice. Da ne bude zabune, svi ti ljudi u ministarstvu i agencijama tamo su zbog nas. Oni su naše tajnice i sekretarice i trebaju nam biti uvijek na usluzi. Ne brinite. Oni čim se mi javimo uvijek skaču. Kada im uđemo u kancelariju skoče ko iglom ubodeni. Jedino je šteta što im nisu našli neki bolji ured. Jer ovaj u Zagrebu za koji se plaća 3,6 milijuna kuna godišnje je previše loš. Moralo bi se pronaći neki adekvatniji. Neki na Jelačić placu. Onako da se mogu prošetati lakše do Dolca. To vam je pijaca u Zagrebu. I da tamo s kumicama malo proćaskaju o uzgoju paprike i pravljenju sira. Možda i da im odmah na licu mjesta mogu uzeti papričice u kompenzaciju za neplaćene doprinose.

Izraelci o navodnjavanju pojma nemaju

Znate što nam fali. Jedna agencija za istraživanje voda. Pa nas ubi suša. Jadni Izraelci. Nisu ni svjesni kako su sretni što žive u pustinji. Pa imaju vode koliko im srce hoće. Navodnjavaju li navodnjavaju. Ne moraju oni kao mi probušiti ispod sebe da dobiju vodu. Moraju dovoditi ju iz mora i vaditi joj sol, pa vuči ju tisućama kilometara daleko. I sada bi trebalo imati agenciju koja bi izračunala da je jeftinija voda Izraelcima koju dovedu s tisuću kilometara udaljenog mora, nego nama koji moramo izbušiti jednu rupu od pet metara i tamo gurnuti cijev. No, tu je Linić. On bi neku stvar morao prvo gurnuti u tu rupu pa da kad ju izvuče ta stvar izračuna koliko to nekome treba naplatiti. Pa koliko kome od tih novaca dati da može platiti nebodere za kancelarije u Zagrebu. A kada ne bi bio siguran koliko bi taj bunar poslije naplatio pustio bi da se voda uzme i onda bi naplatio i tu vodu kao da ju je lično njegova žena vukla iz bunara, a naplatio i poslije to što je ta ista voda prosipana po zemlji i vraćena tamo nazad gdje pripada. Ma teško bi to Slavku bilo. On bi tada napravio agenciju za novih 500 ljudi koji bi naplaćivali tu vodu koju sami izvučete ispod svoje njive.

Autor: Damir Rukovanjski