Jao pastirima koji sami sebe pasu, a ne svoje stado!

Poljoprivreda, hrana, ovce, politika, vođe, život, trgovina, ovisnosti, pojedena budućnost. „Jao zlim pastirima koji sami sebe pasu, a ne svoje stado!“

Naslov ima snažnu poveznicu s tekstom. Unatoč višegodišnjim upozorenjima na sve više neodrživo stanje u hrvatskoj poljoprivredi, ne zbog svoje častohlepljivosti, već zbog silne želje da živimo i radimo u zajednici koja, ako ništa drugo, neće biti gladna hrane od svojih glava i ruku uzgojene te proizvedene. Podaci o bilancama uvoza i izvoza (vidi tablicu u nastavku) očito upućuju na svu ozbiljnost njihova značenja, bez obzira na moguće interpretacije i interpretatore.

S koje god strane pogledali na njih, očito je da smo u sve većoj prehrambenoj ovisnosti. U 2013. godini, uvoz hrane je porastao za gotovo 250 milijuna dolara u odnosu na 2012. U njoj se drastično udvostručio uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda. Upravo u sektoru na koji smo upozoravali već godinama, a koji je generator poljoprivredne proizvodnje uopće.

Vežući ostale podatke o stanju uvoza i izvoza hrane uz stočarstvo, ali i općenito poljoprivredu, priča postaje zanimljivija, ali i kristalno jasna (konačno, poljoprivreda i proizvodnja hrane u njoj su sustav koji se međusobno isprepliće). Kako najkraće, a opet donekle jasno, svakom od čitatelja protumačiti podatke i činjenice koje nam donosi tablica u nastavku?

Pokušat ću ne baš biranim riječima.

Nesuvislost državnog gospodarenja

Deficit mlijeka i mliječnih proizvoda je katastrofalnog razvitka (udvostručen), a najavljivali smo ga i predvidjeli prije desetak godina. Njime je uništena populacija mliječnih i kombiniranih goveda, devastiran je stočni fond, ali i ljudi koji se bave tom proizvodnjom. Život postaje jeftin, a života je sve manje, jer tamo gdje nema blaga nema niti ljudi, obitelji i sudbina.

Deficit mesa je nešto manje porastao, možda samo zato što smo zaklali (pojeli) određen broj krava i junadi iz domaće populacije mliječnih i kombiniranih goveda koje nismo uspjeli izvesti od trenutka ulaska u EU zbog neispunjenih uvjeta oko bolesti leukoze. Zaklane i izlučene životinje iz naše populacije popravile su nešto i stanje deficita živih životinja (opet rezultat klanja, ali i uvoza živih životinja za tov, ne iz domaće populacije).

Očito je da proizvodnja koja zapošljava (intenzivna radno, traži ljude, znanje, tehnologiju i moguće ju je uspostaviti na manjim gospodarstvima te je investicijski zahtjevna) kao što je voćarstvo, povrćarstvo, mljekarstvo, govedarstvo, svinjogojstvo, sirarstvo, uljarice, šećer, proizvodnja stočne hrane (vezana prerađivačka industrija) – kod nas deficitarna.

Rezultat tome su izgubljena radna mjesta u poljoprivredi, ali i zemljišni prostor (sela). S druge strane, ne toliko investicijski i radno zahtjevna poljoprivredna proizvodnja koja se odvija na velikim zemljišnim prostorima (uz malo utrošenih radnih sati po površini ili proizvodnoj jedinici) proizvodeći žitarice je izvozno suficitarna. Bio bi to neki pozitivan znak da u isto vrijeme nemamo negativnu bilancu u proizvodima od žitarica koje uvozimo (gotovo jednako negativnu koliko je pozitivna kod izvoza samih žitarica).

Zaključak je da je očito i u ovom slučaju nesuvislo državno gospodarenje, jer izvozimo nešto što se kod nas plaća povoljno – žitarice, bez dodane vrijednosti i utrošenih radnih sati zapošljavanja u preradi, a uvozimo prerađene proizvode žitarica (procesuirane u nekoj drugoj zemlji koja je tako povoljno kupivši sirovinu preradila je i vratila na naše tržište, gušeći time domicilnu prerađivačku, ali i svaku drugu poduzetničku inicijativu). Zarada opet ostaje trgovini.

Skupa uvozna hrana opterećuje proizvodnju

Stočarstvo i proizvodnja mlijeka u Hrvatskoj su dodatno opterećeni skupom uvoznom hranom (visoka negativna bilanca) za tu vrstu zahtjevne proizvodnje koja traži visoko vrijednu i kvalitetnu hranu. Opet i u ovom slučaju, poveznica s izvozom žitarica. Žitarice i nusproizvodi mlinarske industrije su osnovne komponente stočne hrane, gdje se opet pojavljuje ista nelogičnost kao i kod izvoza žitarica i uvoza proizvoda od njih. U ovom slučaju to je uvoz hrane za stoku.

Prema svemu..

Evo ga, unutar ovih nekoliko komentara, kako na vidjelo iskrsne razlog velike nezaposlenosti seljaka u selu – primarna proizvodnja, radnika u gradu i selu – sekundarna i tercijarna industrija, inženjera, znanstvenika pa i nadalje pitanja ulaganja u zdravstvo, školstvo, kulturu, sport, mirovinski. Kako ćemo dalje i bolje ako se ovako ponašamo u osnovnoj hrvatskoj gospodarskoj grani, ali i prehrambenoj ovisnosti Hrvatske? Analiziranim podacima jedno je zajedničko – put u katastrofu vodi nas preko trgovine kojoj su kod nas sva vrata otvorena, a od države sve manje slova ostaje. Još malo pa ću slobodno zaključiti, skoro niti „D“. Neka mi zbog ovakvog poimanja stvarnosti sude!

Tako je jednostavno za primijetiti i shvatiti točke našeg nesnalaženja. Nego, ostaje otvoreno pitanje: zašto ništa ne činimo da bi se situacija promijenila?

Kamo nas pastiri vode?

Naravno da ima pašnjaka i vode na kojima se možemo okrijepiti. Ondje treba doći!

Autor: Miroslav Kovač, Foto: depositphotos.com