Kuknjava na sva zvona

Veliki iskorak u eko proizvodnji je napravljen podizanjem poticaja s tri na pet tisuća kuna po hektaru. I rezultat je udvostručenje površina pod ekološkom proizvodnjom. Sada je u pitanju nekih 26 tisuća hektara ovakve proizvodnje. Od ovih površina u Osječko baranjskoj ima najviše, čak i blizu sedam tisuća hektara. Najviše se nalazi pod djetelinsko travnim smjesama. Najviše pod travnjacima, strnim žitaricama, lucernom, okopavinama. No, moramo priznati i da je dobro stanje i u eko voćarstvu i vinogradarstvu. Naime, nekih tisuću hektara su voćnjaci, a oko 500 vinogradi. Od ovih 1000 hektara ozbiljniji nasadi su njih 300 do najviše 350. Ostalo su mladi nasadi i u biti tek za godinu do dvije dana vidjeti ćemo što će od njih biti.

Veoma je važno i što su se veliki poljoprivrednici u to uključili. Tako Novocommerce i Žito već imaju značajne površine pod eko proizvodnjom. Jedino čega ima malo je povrća. Ima svega 150 hektara eko povrtnjaka, a trebalo bi minimalno 300 hektara da se pokrije naše tržište. No, sada se prvi efekt postigao. Došli smo do nekih solidnih brojki. E sada bi bilo lijepo da ovi proizvođači budu svjesni da neće moći vječno dobivati takvu pomoć. I kada bude ona bila manja oni moraju ustrajati u svom poslu. A ne da tada odmah bace kuknjavu na sva zvona i da se zaprijete štrajkovima. Dok se može hapit, hapi se. Poslije će zasigurno morati puno više rukava zasukati nego li ovako.

Da ne bude kao s kapitalnim ulaganjima. Bilo jedno vrijeme, osvježila se mehanizacija i sada udri po svima redom. Pa ne može se vječito dobivati za kupnju nečega uvijek polovicu novaca nazad. A kao što smo i vidjeli, najviše je površina pod livadama i travama. Pa oko trava je svejedno najviše posla pri kosidbi i spremanju, kao i pri sadnji. To je sve ionako čisto fizički posao koji ne zahtjeva upotrebu kemijskih sredstava. I zato je danas ipak onda daleko bolje svoje livade i pašnjake odmah uključiti u ekološke i poboljšati iznose koji se dobivaju od države. Ali ne treba se ljutiti i kada netko jednom zavrne slavinu na tako nešto.

Europska unija je nova priča. Ona nam baš i nije više pred vratima. Mi smo u biti ušli u nju i imamo jedno vrijeme, još vrlo maleno da se prilagodima. A ako se ne adaptiramo na nove uvjete obrali smo bostan. Svjesni komparativnih prednosti hrvatskih ruralnih područja, očekujemo da će se u skoroj budućnosti, ulaskom u EU, ostvariti uvjeti za povećanje produktivnosti, bolje funkcioniranje poljoprivrednog tržišta i učinkovitije korištenje državnih potpora namijenjenih poljoprivredi i ruralnom razvoju.

Oko mnogo toga se lome koplja. Sada ponovno imamo neki zakon o poljoprivrednom zemljištu. Tu više ni lud zbunjenog. Po jednom kupiš, trećem prodaš, po četvrtom te kazne, pa po jednom zakonu ovako, pa po mami i tati i otati dobiješ. I na kraju si tamo di si. I ako je još korov. Opet problem. No, spretni se snađu u svakom od tih zakona. Pa onda neki ušićare sebi i svojima i po stotine hektara, pa se onda ti isti idu okolo pa pametuju i prozivaju druge za nerad, za neznanje i slično. I onda još ispalo po tom našem zakonu da smo već prodali zemlju strancima. Namrljali smo i nekakve mogućnosti prenamjene poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, pa tako prodali i tko zna koje još sve ne mogućnosti da se proda zemlja. Pa tako maslinik postane građevinsko zemljište. I ode nepovratno.

I još nam se po tko zna koji puta dogodio IPARD iz kojega nismo uspjeli povući planirana sredstva. Pa nije moguće za kojekakve projekte skupiti i po 50 kg dokumentacije. Uvijek negdje legnete i doslovce ste prdnuli u fenjer. Propade i projekt, novci koje ste unaprijed dali, a onda pričaju da nismo sposobni. Pa u redu. Nismo. Znamo proizvesti pšenicu, ali zašto bi se taj isti čovjek snalazio u pravu, ekonomiji, statistici i laktanju po hodnicima, podmićivanju i slično. Pa zato imamo silne zavode i komore. Trebalo bi da nam oni daju gotovo projekte i i to one koje znamo da će proći. A ovako nam ta naša nagomilana kvazi administracija, birokracija najgore vrste, služi samo da ih vučemo za rukav i da nam sliježu ramenima.

I još moramo primijetiti da našim cestama vlada izuzetan mir. Kako je kupljen? Tko je našim vođama zatvorio usta? Što je sada? Dobra cijena pšenice, ječma i drugih kultura. Sigurno i to. I što sada. Tko je zaslužan za dobru cijenu. Kada je loša cijena neka visi Pero i Jadranka. Kada je dobra cijena tada više s time nemaju ništa u Ministarstvu poljoprivrede i u našoj Vladi.

Što je naša zemlja puna budala. Pa to se više ne zna tko je luđi. Jer nema sada ni jedan seljački vođa muda da izađe i kaže ovo je dobro sada. Nakon prošlog komentara i sam sam se začudio velikoj podrški tom tekstu i takvom stavu. No, javio se jedan voćar kao nije baš neš dobro. Pa ljudi moji. Naši su sadašnji voćari, a mnogi od njih nemaju u tom poslu nikakvog iskustva, besplatno su došli i do zemlje i do sadnica, a kupili i mehanizaciju uz povrat 50 posto uloženih novaca. Preko noći su postali plantažeri s 10, 20 i 50 hektara jabuka, višanja, trešanja. I sada još da im netko osigura i bolje startne uvjete u pregovorima s Agrokorom. Ma malo sutra. Dajte dečki. Pa kad već niste neki vrhunski voćarski stručnjaci, bar ste iz prethodnog života mogli prenijeti vaše umijeće trgovanja i mešetarenja. Da vas sada neki službenik u Agrofructusu može nasekirati.

I sada opet za to krivi političari. Ako nitko drugi, a ono voćari u ovoj zemlji Čobankoviću i njegovoj ekipi bi trebali spomenik dići. A oni pak u Iloku i okolici trebali bi uvesti novi kirvaj u nekom datumu i nazvati ga Čobankovićevo. A onda bi i njemu bilo bolje da ode tamo i da se više ne vraća. Jer iskreno rečeno, mal, debel, a i puši, i pije previše kave u metropoli, pa puno stresa. Uf. Mogao bi hercklopf klopiti. A tamo, vjetar s dunava, brdovite i blage padine Fruške gore. Mir srijemskih vinograda. Vino iz grožđa okupanog suncem. Oni koji nisu bili u Iloku, Šarengradu, Bapskoj i tim mjestima možda me neće shvatiti. Ali svakom bi preporučio da ured u Zagrebu ako može zamjeni vinogradom u Iloku. Tamo jednostavno srce kvalitetnije lupa.

Nedavno smo bili i kod Željka Mavrovića. Pa kažu raspada se carstvo. Pa ističu kako se urušava ono što je stvorio. Pa onda opet kako je dužan, pa kako rastu površine pod ekološkom poljoprivredom, a on se raspada. Lupetaju. Odite u Sloboštinu. Ok, mora se Mavrović riješiti onoga što mu ni nije trebalo. A to je prerada. I toga neće uskoro biti. Ali sasvim će lijepo živjeti od eko ratarenja tamo. I tamo se jednostavno da lakše živjeti. I ponovno kažem. Odite u Sloboštinu. Bježite sa zagrebačkog asfalta. Ne bojte se. Neće ni Mavrović, a ni vi propasti. Tamo se jednostavno lakše diše.

Autor: Damir RUKOVANJSKI, mag.ing.agr.