Medo, Julka i Kralj ruše predrasude o prijateljstvu - mogli bi nešto i naučiti od njih?

Postali smo jako čudni. Mi ljudi, kobajagi. Barem ja tako mislim. Nismo svi isti, ali odavno je već primjetna praznina i bezdušnost u međuljudskim odnosima. Zato su tu životinje da nas podsjete kako ljudskost treba da izgleda. Da se oslonimo jedni na druge, kao psi i mačke, navodni "vječni neprijatelji". Ovo je priča o tome.

Medo - ljubimac porodice i komšiluka

Moj brat oduvijek ima nekog psa u dvorištu. Tu su utočište našli svi mogući i nemogući psi lutalice. Nahrani ih i napoji pa neki odu, a neki ostanu. Tu i tamo, on ih priveže uz kućicu radi sigurnosti jer je neposredna blizina magistralnog puta opasna po njihov život. Uveče, svakog psa pusti. Kaže, neka ode ako želi, a onaj koji treba, tu će ostati. Tako je i bilo.

Tako je Medo jednom ušetao u dvorište i postao ljubimac i naš, ali i komšiluka. Jednom je zalutao i ostao. Najčešće nije vezan, dobio je kućicu i porodicu. Ljudsku. Ko zna gdje je njegova. I odmah se vidjelo da je on od one lojalne vrste koja nigdje ne ide. Tu je, gdje je. Trči, skače, mlati ušima, čuva kuću, laje na nepoznate.

Ima svoje mjesto u hladu kada ljetna vrućina "udari u glavu". Skloni se u rupu, koju je sam iskopao ispod šupe i legne. Njemu je sve dozvoljeno. Tu i tamo posjeti ga koja muva. Ali i one ga vole, valjda znaju da su uz njega sigurne.

Dva mačeta siročića

 Isto tako kao i brojni psi, a među njima i vjerni Medo, jednom je u ovo dvorište zalutala i skotna Micika. Došla, jela, pila, okotila se i nestala. Iza nje u dvorištu ostadoše mladunci - Julka i Kralj. Nje nigdje ni na vidiku. Nisu ni sve majke iste pa ni u mačijem svijetu.

I tako su ovi mačići ostali siročad. I nekako su preživjeli jer brat je dao sve od sebe da ih spasi. I vremenom ojačali su i oslobodili se dovoljno da istražuju dvorište. Tako su, malo po malo, prvo oprezno, a onda sve slobodnije, počeli da prilaze dobrom psu Medi. Prvo su mu obazrivo uzimali hranu, iako su imali dovoljno u svojim posudicama. Ipak, to je nešto jače u životinjama, borba za zalogaj. I na Medinom mjestu neki drugi pas bi načisto pomahnitao od bijesa, ali on nije nikad. Ni šapom da mrdne. Ako spava otvori jedno oko i kao da kaže: "A to ste vas dvoje" i nastavi da drijema. Ništa. Bez reakcije. Kulira.

Svakodnevno utočište jedni drugima

 U našem narodu postoji izreka "Slažu se kao pas i mačka" kada se misli na neslogu i svađu. Međutim, Medo, Julka i Kralj, ruše sve predrasude i svojim prijateljstvom potvrđuju da u životu pa i u onom životinjskom, nema pravila. Vremenom, toliko su se zbližili da su mačići pronašli svakodnevno utočište kod dobroćudnog psa Mede.

Nesvakidašnji prizori njihovih "zagrljaja" tjeraju nas ljude da se zapitamo kako smo mi jedni drugima, postali neprijatelji, veći od pasa i mačaka. Julka i Kralj imaju na koga da se oslone, iako je Medo druga vrsta. I vole se i paze uzajamno, a on se postavio zaštitinički prema njima i laje na svakoga ko im se približi. Kao da su njegova djeca ili brat i sestra.

Životinje ne znaju veličati razlike među njima. I ako je neko pomislio da je u njihovom slučaju priroda "pobrkala lončiće", neka razmisli još jednom. Možda smo mi zaboravili dovoljno biti ljudi ljudima pa nas životinje na to podsjećaju ovakvim primjerima.  Pokazuju nam svojim malim srcima da su bolji od ljudi. Jedan pas Medo, veći je od svog imena, a njih troje se vole kao pas i mačka, ali istinski, onako svom snagom bića, životinjskog. I mi pametniji ? Nema šanse.