Politika kako ga dovela, tako ga i odvela

Todorić i Belje, Todorić i Vupik. Ima tu i odnos Todorić i PIK Vinkovci. Nije isto. Sad je priča Ivica je ono, Ivica je ono. I tako. PIK Vinkovci je druga priča i ona je iz devedesetih. Belje i Vupik bili su dužni i prije, dužni k'o Grčka, što se kaže. Problem je sve bilo. I kako do repromaterijala, i nisu se mogle osigurati redovite plaće. Kasnile su i kada je netko rekao da radi u Belju jedino je bila sreća što radi, a plaća kad dođe, dođe, dobro dođe, a ako jednog dana ne bi došli ne bi ni bio problem jer je to bilo za očekivati.

Sjetit ću se primjerice vinograda i vinarije. Radilo se i to je to. To je bilo još u redu. No, sjetimo se farme krava na Jasenovcu. Pa Čeminac. Tu su doista zaposlenici i tehnolozi bili pravi čarobnjaci. To je ono što je Belje. A Vupik? Sjećam se mog prvog dolaska na farmu Ovčara. Tada su to bili dobri proizvodni rezultati. I kao i Belje ipak se radilo i bilo mnogo bolje nego li kada su ta područja bila okupirana i obje tvrtke imale nekakve uprave, a u biti bile zapuštene. Mehanizacija je bila ono što kažemo - nula bodova.

Vožnja helikopterima iznad farmi

Moramo razlikovati upravljanje poljoprivredom i zemljom od kombinata. Tada je i ondašnjoj vlasti bilo važno da kombinati, i Belje i Vupik opstanu. Bilo je sramota da netko kaže da je bolje bilo kad su okupatori to uzurpirali nego li sada kada je tu hrvatska vlast. Rekao bih prava muka, ali je funkcioniralo. I tada je politika i država napravila svoje. To je doista uvalila Agrokoru i Ivici Todoriću a on je kao malo dijete objeručke prihvatio. Uživio se on čak u nekoga jako sposobnog i pametnog. Zaigrao se. Vozio se iznad farmi helikopterom. Pa su u početku tog njegova upravljanja Beljem satima svi morali hodati po farmi pa makar i u subotu da on kada se vozi izgleda da svi nešto rade.

Malo kasnije takav strah unosila je i Ljerka Puljić. Onda je iz toga helikoptera volio vidjeti velike parcele. Male od lokalnih seljaka su mu smetale i mislio je da ih treba dati njemu. I to je svuda i svagdje komentirao. Na sreću to nije tako išlo. I na sreću nije nikad ni zemlja pripisana tim kombinatima u vlasništvo. Jasno, nitko neće uzeti farme i upravne zgrade bez zemlje pa tako nije i on. Ali htio je imati najsuvremeniju farmu u Europi, pa najveće izmuzište. Pa najskuplje traktore. Ali mislim da će svi priznati da su zaposlenici konačno imali dobre i stabilne plaće. Vrlo brzo su stigli zaostaci. A onda doista vrlo brzo je nastala razlika između starog kadra koji je znao raditi, i ovih njegovih novih koji su dolazili.

I ti dečki su se u ime njega igrali. I sam bog zna koliko je tu već bila novonastalih troškova koje je tada Agrokor pokrivao. Često su ih zvali Ljerkinim dečkima iz Nexea. I lijepi su to novci bili za ogroman broj menadžera, uhljeba i slično. Ali običan radnik, traktorista, muzač krava konačno je nakon godina i godina loše, male plaće koja kasni, došao do redovitih primanja, do dobrih uvjeta rada, kvalitetne opreme i slično. Nije sad baš istina da u Agrokoru ništa nije valjalo. Todorić je politikom morao pristati uzeti ta dva kombinata za neke druge protuusluge. A onda su se o to Belje i Vupik svi lijepo ogrebali. Lokalne općine i sela su vukli svoje, mali političari iz tih sela ugurali sve svoje u te kombinate, država i veliki političari kada su izvukli deblji kraj na nekim od izbora smjestili su se na neko mjesto i u Agrokoru i u tim kombinatima.

Politika donosi, ali i odnosi

Dobro je došlo i fakultetima, i školama, i turističkim zajednicima. Todorić i Ljerka Puljić tamo su vodali razno razne goste, ekipe, ekskurzije, pokazivali se i prikazivali a svi su voljeli biti viđeni tamo. Todorić kada dođe svi su se gurali da malo nešto s njim popričaju. On je imao živaca tada za sve. Uljudan, ugodan, pristojan i sve u redu. Ali koliko je on znao što se sve radi, koliko se u što ulaže, gdje sve curi? Sada je vidljivo da nije mogao znati, ali sigurno je i njemu bilo bar sumnjivo da taj njegov kombinat može imati tolike automobile, menadžerske ugovore, velike plaće za svakoga a najviše one koji ništa ne rade i ništa ne znaju. No, znaju soliti pamet jer je bilo jasno da netko stoji iza njih.

Međutim, sada i Belje i Vupik i dalje rade. S mnogo manje pametnih i menadžera nad menadžerima, pa još onima iznad njih i tako redom. Čak ostvaruju i dobit. A Todorić? Politika ga je kao i mnoge druge proteklih 50 godina, kako donijela, tako i odnijela. Upravo tako. Samo na drugi način. I u socijalizmu se u tim kombinatima uhljebljivalo, vladalo, i tada su postojali razni mali carevi i kraljevi. Ali eto, Todorića nema, Belja ima, a politika će dovesti nekog drugog na njegovo mjesto. I opet odnijeti. No, doći će vrijeme i kada se neće morati ni znati tko je većinski vlasnik toga nekakvog najvećeg paketa dionica. Ali i vrijeme kada nitko neće nekoj upravi moći narediti da se zaposli i primi netko jer je iz kakve političke klike.

Foto: Damir Rukovanjski