Proizvodnja pada, potpore rastu – gdje griješimo?

U prethodnoj kolumni objasnio sam zašto država plaća novac poljoprivrednicima i sad znamo da to definitivno nije proizvodnja jer ne smije biti.

Znači, novcem kojega dodjeljujemo ne smijemo uvjetovati proizvodnju, ali bi bilo nekako zdravorazumski očekivati da ona ipak raste.

U Hrvatskoj već duži niz godina poljoprivredna proizvodnja pada, sve je manji broj ljudi koji su spremni živjeti život poljoprivrednika, a potpore koje država plaća sve su veće i veće – gdje griješimo?

Pa nigdje baš puno, svugdje pomalo. Malo griješimo u odgoju i obrazovanju, malo griješimo u odabiru projekata koje financiramo, malo u odabiru korisnika… Nigdje puno, a efekt je porazan.

Uči ili ćeš ić kopati u vinograd

Visoko obrazovanje je postalo neupitno i svi moraju završiti fakultete gdje se čak i na poljoprivrednom fakultetu obučavaju menadžeri.

Poljoprivrednik, kategorija pred izumiranjem, je kao babaroga za djecu – uči ili ćeš ić kopati u vinograd – kao da je to sramota ili odlika nižeg roda. Pretpostavka takvog razmišljanja je da ćeš kad završiš fakultet imati veću plaću i veće mogućnosti zaposlenja, ali to jednostavno nije tako.

Dobar poljoprivrednik - i bez završenog fakulteta – vrlo vjerojatno ima više novca nego netko sa završenim fakultetom. I tako iz generacije u generaciju odgajamo nove ne-poljoprivrednike.

Dakle, ako želimo imati "bolje" poljoprivrednike moramo promijeniti način na kojega djecu učimo od kad se rode kako bi znala da to nije posao za one druge ljude već da je to časno zanimanje.

Odlika hrvatske poljoprivrede jest da nema nikakvog smjera pa je linija manjeg otpora često prevladavajući moment.

Nikada nismo vidjeli evaluaciju izravnih plaćanja prema poljoprivrednicima i efekte takvog financiranja. Tako se iz godine u godinu financiraju manje-više slični projekti bez neke velike maštovitosti, a pogotovo bez uzimanja u obzir učinaka takvog financiranja. Dovoljno je da vidimo pokazatelje objavljene na stranicama Europske komisije pa da kažemo "jao".

Kao kad u seriji "Hitna služba" gledate umirućeg prikopčanog na aparate, a aparat koji mjeri aktivnost srca oglasi onaj dugi biiiiiiiiiip. Ravna crta. Takvi su naši poljoprivredni pokazatelji.

Također, financiranje je po principu – dajemo malo novca, ali za sve. Ministarstvo poljoprivrede mora jednom presjeći i reći ok, važno nam je stočarstvo, ali koji dio stočarstva? Što država dobiva od tog i takvog stočarstva? Važno nam je ratarstvo, zašto? Koje ratarstvo? Važna nam je proizvodnja povrća i voća, zašto? Koliko važna? Koliko nas košta ta i takva proizvodnja? Možemo li biti konkurentni? Što trebamo promijeniti da bismo bili konkurentni?

Kad se odgovori na sva ta pitanja, onda to isto treba reći narodu i narodnostima lijepe nam naše i objasniti zašto stojimo iza toga. Zašto mislimo da se u Sisačko-moslavačkoj županiji ne trebaju saditi breskve, odnosno da tamo nećemo sufinancirati podizanje nasada tog voća?

Naravno, to nije jednostavno jer bi tada dio poljoprivrednika ostao bez mogućnosti dobivanja određenih potpora, pa bi onda i negodovao što je za politiku, naravno, problem.

Dio bi vrlo vjerojatno prenamijenio svoju proizvodnju, dok bi drugi dio vjerojatno odustao od takve proizvodnje.

Sustav "svima mrvice"

Ono što bismo dobili je da istu količinu sredstava raspodjeljujemo na manji broj proizvođača, pa se može eventualno dogoditi i onaj magični moment povećanja konkurentnosti i produktivnosti, a za one koji odustaju od proizvodnje, moramo stvoriti druge mogućnosti stvaranja prihoda u krajevima u kojima žive jer ako odu, vrlo brzo će se urušiti i oni koji su ostali.

Postojeći "svima-mrvice" sustav je samo jedna politikantska igra koja djeluje kao vječiti kompromis u kom nitko nije skroz zadovoljan, ali nitko nije ni skroz nezadovoljan. Kao da imamo dijete koje je apsolutni antitalent za nogomet, a mi mu svake godine plaćamo trenera s nadom da će jednom iz njega nastati Luka Modrić.

Ciljanje korisnika također je jedan od izazova gdje je opet lakše ne mutiti vodu i pustiti sve.

Hrvatsku poljoprivredu karakterizira mali broj velikih i veliki broj malih poljoprivrednika s nedostajućom sredinom uz velike poteškoće s depopulacijom i starenjem stanovništva. Velike imamo da nam proizvode veći dio hrane, a male da nam osim proizvodnje hrane napučuju ta ruralna područja. Ako nestanu mali, nestaje život. I što ćemo sad?

Treba zaorati u zakon o zadrugama

Igramo se s komasacijom već 30 godina kao da je to zlatni štapić za sve naše probleme. Svaki puta kad se piše neki program, eto ti unutra i komasacije. Njome ćemo možda doprinijeti stvaranju tog nekog srednjeg sloja, ali bismo mogli i uništiti male.

Zato bismo trebali stvarati takvo okruženje u kojem je poticajno s poslovnog, poreznog, mirovinskog i općenito zakonskog stanovišta udruživati male u srednje. Odnosno, dok god se ne promijeni porezni i mirovinski sustav u korist malih, džaba mi financiramo udruživanje.

Stvaramo fiktivne organizacije koje traju toliko dugo koliko stiže novac od potpora, a propuštamo vidjeti kako se gotovo cjelokupna poljoprivredna proizvodnja Italije ili Austrije obavlja u sklopu zadruga ili sličnih oblika...

Korisnik ili bilo koji drugi građanin ove države promatra državnu upravu (često i lokalnu i regionalnu) kao jednu cjelinu, odnosno, apsolutno me boli patka je li nešto u nadležnosti ovog ili onog tijela, neka se tijela koordiniraju.

Znači, ako želimo udružiti male treba zaorati duboko u Zakon o zadrugama (u nadležnosti Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja), Zakon o porezu na dohodak i zakon o porezu na dodanu vrijednost (u nadležnosti Ministarstva financija), Zakon o mirovinskom osiguranju (u nadležnosti Ministarstva rada i mirovinskog sustava), Zakon o zdravstvenom osiguranju (u nadležnosti Ministarstva zdravstva), Zakon o poljoprivredi (u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede) i koordinirati aktivnosti, ali pritom treba znati što želimo postići, što nam je cilj i razbiti sujete i mentalitet silosa pojedinih ili svih tijela, treba imati jasnu viziju!

Znači, nitko ne želi u poljoprivredu osim osuđenih na nju, financiramo pomalo sve i financiramo pomalo svima i na taj način očekujemo da ćemo promijeniti one dosadne, pravocrtne pokazatelje – teško!

Ludost je činiti iste stvari iznova i očekivati drugačiji rezultat

Izašla je nedavno studija pametnih nekih ljudi o tome kako Zajednička poljoprivredna politika utječe na strukturu proizvođača u Uniji. Po ne znam koji puta zaključuje se kako su nam gotovo svi oblici potpora koje dajemo loše ciljani. Malo je lakše jer nije samo kod nas – svi u razredu su dobili jedinicu.

Potpora "kauč" poljoprivrednicima negativno utječe na EU agrar

Ono što je meni u svemu tome najzanimljivije je da EU ne funkcionira ništa bolje od nas samih. Nije mi to ni lijepo, niti drago nego samo zanimljivo.

Naruči se studija koja kaže da treba 14 vreća cementa, 2 kubika pijeska (četvorke), 10 vreća vapna i 1 mreža 4 puta 4 metra, a mi kupimo 5 vreća cementa, 16 kubika pijeska (šesnaesticu) i 1 vreću vapna. Uopće ne kupimo mrežu.

Zidamo ga i zidamo, zalijevamo betonsku deku (bez armature). Onda nakon 7 godina opet naručimo studiju jer nam je deka pukla pa da opet kaže što sad ne valja. Studija ponovno navodi, niste stavili armaturu. Onda mi opet sedam godina gradimo i zidamo, ovaj put s armaturom, ali bez cementa. Pa tko je tu lud!?

Barem 10 godina govori se o tome da su potpore loše ciljane i da favoriziraju veće poljoprivrednike. Pa se onda u politike ugradi neka odredba o degresivnosti, smanjenju plaćanja za velike, povećana plaćanja za male i srednje, ali to se uvijek odradi na način da vuk bude sit, a vukojarac cijel. Sveti kompromis. I onda opet "nova" studija kaže: radite krivo! Nestaju vam ljudi iz ruralnih krajeva!

Dajete previše velikima koji jedu male! Veliki i onako imaju jači kapacitet i bolje pokazatelje! Udružite male, to fakat funkcionira!

Razumijem ja da je taj posao pakao, politici je interes da se ne talasa pa svaka promjena koja bi eventualno uzburkala uspavani narod i nije baš dobro prihvaćena. Hoće biti problem kad ti na vrata ureda banu 3 divlja frajera sa 16 advokata – ma kom ćeš ti smanjivati potpore?!

Isti ti pritom imaju na brzom biranju jedno 8 zastupnika, 4 ministra i minimalno 8 državnih tajnika.

I opet kažem, ako imam 150 kila i znam da mi je to loše i da moram smršaviti, zbog sebe, da će mi poslije biti bolje, čak ću moći ustati iz kreveta, onda moram početi s vježbanjem i s dijetom. Bez toga neću moći nikako.

Ljude smo navikli na šećer, a sad im, zbog njih samih, moramo početi davati neki štatcuker. Teško je to! Ali ako ne napravimo ništa, ljudi će umrijeti!

Ludost je činiti iste stvari iznova i očekivati drugačiji rezultat.