Ljekovitost ovog voća poznata je od antičke medicine, pa je razumljivo već stoljećima bila poznata i seljacima koji uzgajaju dunju. Za lijek su se koristili list, plod i sjemenke.
Mirisna dunja, omiljeno voće ovih krajeva, potječe s Kavkaza odakle se proširila po Europi i Aziji. U Iranu i Armeniji još uvijek raste u prirodi. Uzgaja se više od 4.000 godina i bila je poznata u antičkoj Grčkoj i Rimu. Od nje potječe legenda o "zlatnim jabukama" iz grčke mitologije koje su se poslije proširile u bajke većine europskih naroda. Raste brzo, rađa dugo, voli sunce i planinske strane zaštićene od vjetra, a ako mraz ne zahvati krupne atraktivne cvjetove, ubrzo se zameću tvrdi mali plodovi sa snažnom korom.
Prema starim i novijim podacima, prva u svijetu po proizvodnji dunje je Turska. Poljoprivrednici rado uzgajaju ovu voćku jer je upotrebljiva za razne svrhe i cijenjena. Od nje se pravi kompot, pekmez, žele, sok i velike količine rakije dunjevače koja se smatra znakom osobitog bogatstva i uspješnosti poljoprivrednog gospodarstva-
Nije "izdašna", ne daje puno rakije, što utječe da ima visoku cijenu na tržištu. Dunjevača, ako je dobro pripremljena, osvaja zlatne medalje na sajmovima još od kraja devetnaestog stoljeća, a služi se u kućama prilikom proslave velikih blagdana.
Svjež plod je vrlo oporog okusa, a koristio se stoljećima u selima pa i u gradovima kao prirodan osvježivač zraka koji se stavlja na ormar ili u škrinju s odjećom. Od ovog voća se pravi i specijalitet "kitnikez" to jest gusto skuhan sulc ponekad obogaćen orasima, nazvan prema iskvarenom izgovoru njemačkog izraza "sir od dunje". Kitnikez se stavlja u "modle" (metalne oblike) pa se dobiva zdrava poslastica koju rado jedu svi u hladnijem dijelu godine.
Ljekovitost ovog voća poznata je od antičke medicine, pa je razumljivo već stoljećima bila poznata i seljacima koji uzgajaju dunju. Za lijek su se koristili list, plod i sjemenke. Od lista se kuha čaj, snažne crvene boje, koji se smatra kao lijek protiv crijevnih infekcija. Sokom su liječili jak kašalj, astmu i dijareju, koja je u davna vremena, bez ikakvog liječnika i ljekarne u blizini, mogla biti smrtonosna. Pečen ili kuhan plod služio je za liječenje upala crijevne i trbušne sluzokože i za "jačanje krvi". Čaj od sjemena služi protiv nesanice i upale desni, a sluz iz sjemena za liječenje opekotina i dekubitusa.
Suvremena medicina je sa svoje strane potvrdila da je dunja prava "vitaminska bomba" jer sadrži vitamine C, A, B1, B2, niacin i B17 (amigdalin), značajne količine tanina, pektina, kalija, cinka, karotena, magnezija, natrija, bakra i željeza, vrlo malo kalorija i masnoće, proteine i ugljikohidrate, zbog čega je pogodna za sve tipove prehrane.
U narodnom vjerovanju, ova voćka je naročito ljekovita kad se pokloni bolesniku iz čistog prijateljstva i naklonosti. Pjesme spominju "žute dunje za rose ubrane" koje djevojka nosi kao ponudu momku, a također i običaj da zaljubljeni jedno drugo gađaju dunjama izražavajući tako naklonost. Ona je kod seljačkog stanovništva predstavljala plod ljubavi i zdravlja koji se poklanja dragim ljudima. U nekim selima njihovo poklanjanje još znači poziv u goste ili na slavlje.
Žensko ime Dunja ne izlazi iz običaja, i danas se daje djevojčicama. Vračke protiv bolesti u bilješkama etnologa često sadrže stih o "dunjinom listu" koji rastjeruje bolesti (žuticu, na primjer), uroke i zle čini. Njom su seljaci pokušavali izliječiti zagnojene zanoktice, stečene obično pri rezanju drveta i druge ozljede, pri čemu je u liječenju značajno pomagala i dunjevača i to prepečenica, za vanjsku i "unutrašnju dezinfekciju".
Povezana biljna vrsta
Tagovi
Autorica
