Razbili smo kombinate ko beba zvečku, a što sad?

Uf ta zemlja. Uvijek je problem, bila je i bit će. Prvo smo dugo vremena živjeli u sustavu koji je zemlju oduzimao. Pravio velike ogromne kombinate s mnogo zemlje. I tada su seljacima ostavili malo. Par hektara. Najviše 10 se moglo imati. I to je tako bilo za dodatni prihod a u svakoj obitelji radno sposobni išli su raditi u grad i kombinate. I tamo se radilo, obrađivalo, muljalo, kralo, lažirali podaci. Ali odlazilo se iz sela u gradove. Kada je trebalo doma starim roditeljima pomoći poorati, požnjeti ili posijati, ili pak zaklati, uzimala su se bolovanja i to odradilo.

I onda su već odlazili iz Like, Dalmacije prema Slavoniji i Zagrebu. I onda se i iz sela Slavonije odlazilo prema gradovima. E onda smo promjenili sistem. I sjetit će se netko izraza mastodont. Te kombinate sa svom silom zemlje smo nazivali socijalističkim mastodontima i išli smo ih rasturati. Razbijali smo ih ko beba zvečku kada razbije u zid. No, upropastili jesmo, krenuli nešto davati po selima i nismo znali kako bi zemlju davali, vraćali, povraćali i tko zna sve što ne. Kombinati su otišli uglavnom u propast.

Dok si rekao keks stvorili se veliki ratari

Onda su promućurni i politički podobni i oni s nečijim podrškama brže bolje na neki način kupovali ostatke tih kombinata i zemlju nastavili raditi koja je i dalje bila državna. U pravilu te kombinate ti dečki sa zagrebačkih asfalta nisu platili novcem nego onako nešto na muletinu. I opet nije valjalo. Sva zemlja i svi poticaji išli su njima. A i ono zemlje što je bilo ispalo je zlo. Evo primjera koliko hoćete gdje su se obitelji zakrvile. Bilo je svakakvih sistema. No, ispalo je najgore.

Sjetit će se netko izraza mastodont. Te kombinate sa svom silom zemlje smo nazivali socijalističkim mastodontima i išli smo ih rasturati. Razbijali smo ih ko beba zvečku kada razbije u zid.

Stočare su naši političari natjerivali u kojekakve operativne programe za govedarstvo i svinjogojstvo. Osamdeset posto njih iznijelo gaće na štapu. No, dok si rekao keks stvorili su se veliki ratari. Pa tako u jednom tipičnom selu u Slavoniji i Baranji imamo po dva, najviše tri ratara. Svaki sa po 300 do 500 i više hektara. Pa sada kada još u selu imamo i zemlju koju rade Todorići i slični frajeri ostalim stanovnicima tih sela nije ostalo ništa. A programi razvoja neke poljoprivrede na malim parcelama nismo imali, niti imamo.

Nedavno je jedan lokalni dužnosnik izjavio da se ljudi trebaju početi baviti visokodohovnijim kulturama. Lijepo i lako za reći. Dakle na malim zemljištima kakvi su valjda preostali nakon pljačke i otimačini, te najnovijih podjela. Cvijeće, povrće da ali kome to sve prodati i kako organizirati. Ne ide, ili uglavnom ne ide. Zemlja ipak ostaje trojici u selu i Todorićevim kompanijama. Kod te trojice je vrhunska mehanizacija pa čak nemaju potrebe ni za radnicima. Možda za kojim. Dakle preostali seljaci i dalje nemaju što raditi nego se pouzdati u svoje vještine i odlaze u Švabiju, Austriju, Irsku i druge zemlje u potrazi za poslom. Ono malo zemlje što imaju kod kuće stari ćaća može sam obraditi. Ili ono, dođu na godišnji pa odrade to malo posla.

I što sada. Opet se stvorila neka prilika. Neki su za spas Agrokora zbog radnih mjesta, 40, 50 ili više tisuća radnika, pa onda povezanih tvrtki, kooperacije i slično. A jedni su pak i za konačni obračun s Agrokorom i da se on pošalje u propast, odmah raskinu ugovori s korištenjem tih 40 - tak tisuća hektara i da se oni po sadašnjem pravilniku podjele prema broju grla stoke. Dakle, ostaviti im toliko zemlje koliko i drugi dobiju za svoje stočarske farme, a ostatak neka kupe na tržištu stočne hrane.

Razviti ono što smo uništili - malog seljaka

Bit će zanimljivo čuti komentare što kažu. Jedno ili drugo. I jedno i drugo meni se čini teško. Ako i čekamo stečaj teško očekivati da će on završiti prije nego li za 10 ili 15 godina. I tada će u stečaju raditi zemlju. I tada neće ni jedna od tih firmi ići u likvidaciju, pa će netko kupiti te firme koje su danas Agrokor, a kupiti će ih isključivo radi korištenja zemlje. A tada svi oni koji sada rade zemlju i imaju 40 ili 50 godina neće više biti tu, bar ne u nekom radnom smislu. Tolušić i Plenković zajedno s EU su tu ipak i dalje na potezu. Ne može se čekati na tu zemlju. Neće više nikoga biti u tim našim selima, a možda ni u gradovima. Pod hitno nešto se mora učiniti da razviju ponovno ono što smo uništili. Malog seljaka. Onoga koji ima 10 do 15 krava u štali poput onih bavarskih seljaka u serijama. Razviti one koji imaju 100 ovaca, pa mali peradarnik, ili staklenike, plastenike.

Pod hitno se nešto mora učiniti da razvijemo ponovno ono što smo uništili. Malog seljaka. Onoga koji ima 10 do 15 krava u štali poput onih bavarskih seljaka u serijama.

No, da se opet ne upecamo kao nekada kada je onaj nekadašnji ministar poljoprivrede Dominiković imao ideju i program kravica-štalica. Bilo je to zanimljivo. Mogli ste dobiti dobar kredit za kupnju jedne, ili dvije kravice. I napunite štalu. Ali bio je tu jak Dukat, pa Sirela i slične mljekare koje su otkupljivale sve količine i išle u svako selo pa svaku litru mlijeka. A onda je to preuzeo Lactalis i slični strani manipulatori i ostavili sve te s kravicama na cijedilu. Razviti se može, proizvesti se može. Ali prodati. I što onda fali. U svakom selu treba ponovno biti jedna zadruga koja će preuzeti apsolutno sve što seljak ne može sam prodati. I platiti mu.

A onda i država mora poticati da sve otkupljeno ima prolaz u turizmu ili u gradu Zagrebu i drugim velikim gradovima koji to sve i mogu pojesti. A tu se moraju angažirati općine i županije jer doista ako to nisu u stanju što će nam ti guzonje u tim općinama. Da zapošljavaju istomišljenike i da grade kružne tokove kojima ne prolaze ni auti ni traktori.