Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Agrarna politika
  • 26.02.2013.

Selo moje malo - Propast poljoprivrede u Hrvatskoj

Donosimo tekst Gorana Đulića u kojem analizira problem domaće poljoprivrede i cjelokupne poljoprivredne politike. Autor piše o razlozima negativnih trendova u poljoprivredi, utjecaju liberalizacije tržišta na poljoprivredu te posljedicama na domaću proizvodnju i gospodarstvo u cjelini

Foto: RGBStock.com
  • 2.617
  • 123
  • 0

Sudbina poljoprivrednika i poljoprivredno pitanje moraju se analizirati s aspekta objektivnih društvenih kretanja i zakonitosti. Poljoprivredno pitanje rješava se industrijalizacijom zemlje. Kad broj poljoprivrednog stanovništva padne ispod 10% od ukupnog stanovništva može se zaključiti da je poljoprivredno pitanje uistinu riješeno. Maćehinski odnos prema poljoprivrednicima, selu i poljoprivredi, kroz povijest poljoprivrede na području Hrvatske doveo je gospodarski najpotentniju granu na rub propasti. Od svih gospodarskih grana u Hrvatskoj, poljoprivreda ima najveći neiskorišteni potencijal - od žita, industrijskog bilja pa sve do mediteranskog voća i povrća. Postoji znanje, tradicija, biološka raznolikost te adekvatna klima za razvoj širokog spektra poljoprivrednih kultura u svim dijelovima zemlje.

Okosnicu domaće poljoprivredne proizvodnje čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva s udjelom od 99%

Prema zadnjim podacima zavoda za statistiku u Hrvatskoj poljoprivrednu aktivnost obavlja 232.990 poljoprivrednih gospodarstava koja koriste 1,3 milijuna hektara poljoprivrednih površina s prosjekom od 5,6 hektara po gospodarstvu. Od svih tih gospodarstava, 230.750 su obiteljska poljoprivredna gospodarstva, dok je preostali dio od 2240 okarakteriziran kao poslovni subjekt. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva u ovom trenu obrađuju 1,1 milijun hektara poljoprivrednih površina, dok poslovni subjekti obrađuju 213 tisuća. Iz najaktualnijih podataka može se zaključiti da okosnicu domaće poljoprivredne proizvodnje čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva s udjelom od 99%, a sa ukupno korištenim površinama od 83,8%. Prosječno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo koristi samo 4,8 hektara poljoprivrednih površina dok poslovni subjekti prosječno koriste 95 hektara.

Početkom devedesetih, nakon odcjepljenja od Jugoslavije prelazi se na kapitalistički način proizvodnje te se procesom "tranzicije" u Hrvatskoj usvaja neoliberalna doktrina koja zagovara komadanje poljoprivrednih kombinata, tzv. „komunističkih mastodonata“ pretvorbom društvenoga u državno vlasništvo i privatizaciju. Poljoprivredni kombinati bili su društveno vlasništvo te su kao i sva ostala društvena poduzeća označeni kao nerentabilni (jer su sprječavali razvoj poljoprivredne proizvodnje i ograničavali poljoprivrednike u razvoju) usprkos činjenici da su ti isti poljoprivredni kombinati u sedamdesetima bili kičma poljoprivredne proizvodnje i prerađivačke industrije te su kao grana proizvodnje ostvarivali najveći izvoz od svih proizvoda u tadašnjem gospodarstvu. Zahvaljujući politikama Vlade u devedesetima, kombinati su nestali, zemljišta su ostala zapuštena, štale prazne, infrastruktura se počela urušavati, a s vremenom, koje je sinkronizirano s ulaskom Hrvatske u Svjetsku trgovinsku organizaciju, počeo se sve više i više manifestirati deficit u robnoj razmjeni s inozemstvom. Sa sve većim uključivanjem stranog kapitala i interesnih lobija u ovu ekonomski vrlo isplativu gospodarsku granu, dolazi i sve veće podmazivanje svih političkih partija koje se vrte oko vlasti. Nakon potpisivanja predpristupnog ugovora s Europskom unijom poljoprivrednike u Hrvatskoj se regulativama i zakonskim propisima prisililo na podizanje potpuno nepotrebnih gospodarskih objekata, na zaduživanje lihvarskim kamatama te na dopuštanje stranom kapitalu da diktira pravila igre koja je dovela do situacije, u kojoj ako se nastavi, za deset godina domaće poljoprivrede više neće biti. Smisao države dolazi u pitanje ako ona nije u stanju kraj tolikog potencijala, proizvoditi barem za vlastite potrebe dovoljno hrane. Dosadašnje politike i krupni kapital zaista su do krajnjih granica devastirali domaću poljoprivrednu proizvodnju.

Počelo je sustavom poticaja koji sam po sebi drži poljoprivrednike „na lancu“. Sustavi poticaja u Hrvatskoj bazirani su na temeljima zajedničke europske agrarne politike, što je samo po sebi veliki promašaj. Poljoprivredna politika u Europskoj uniji bazirana je na zaštiti poljoprivrednog dohotka dok se kod nas traži proizvodnost, konkurentnost i tržišnost. Sustavom poticaja dolazi se samo do malverzacija, na način da svake godine dolazi do promjene iznosa koji država isplaćuje za svaku pojedinačnu kulturu, uz kašnjenje isplata i po nekoliko godina te inflatorni rast repromaterijala i inputa neophodnih za bavljenje poljoprivredom. Najbanalniji primjer je cijena pšenice iz 1998. koja je iznosila 1,10 kn/kg i prošlogodišnja cijena od 1,50 kn/kg. S tim je dovoljno usporediti cijene energenata od prije 14 godina i danas. Unutar zajedničke europske poljoprivredne politike sistem funkcioniranja je „tko jači, taj tlači“, a s njihovom mehanizacijom, troškovima i količinom domaća poljoprivredna ne može parirati. Državna kontrola nad tržištem ne postoji. Pravi primjer za to je mljekarstvo, kao najkompleksnija poljoprivredna grana: uvozi se mlijeko po nižim cijenama iz susjednih zemalja gdje su puno veće subvencije po litri mlijeka i na taj se način ruši domaća mljekarska proizvodnja. Dolazi do igre skrivača u kojoj krupni kapital uništava poljoprivrednike i njihovu proizvodnju. U odnosu na rujan prošle godine proizvodnja mlijeka pala je za 12,1% no domaće potrebe namirene su uvozom.

Dnevno propada desetak poljoprivrednih gospodarstava

Umjesto konkretnih državnih mjera kojima bi se zaštitila domaća poljoprivreda, postoji kaos u proizvodnji, preradi, distribuciji i plaćanju. Zahvaljujući tom kaosu, dnevno propada desetak poljoprivrednih gospodarstava. U samo prvih šest mjeseci prošle godine, zbog podilaženja Vlade francuskom Lactalisu koji je vlasnik Dukata te otvorenog podupiranja ministra Jakovine novim pravilima igre u vidu cijena otkupa mlijeka, došlo je do propasti čak 2800 proizvođača mlijeka sa tridesetak tisuća grla krava. Mali i veliki proizvođači dolaze na rub propasti, dolazi do zatvaranja štala i slanja blaga na klanje. Ima li rješenja na vidiku? Nažalost, ne. Niti kratkoročno niti dugoročno. Jedini koraci ka boljitku mogu biti oni koje javnost percipira radikalnima. Izlazak iz Svjetske trgovinske organizacije i ne ulazak u Europsku uniju samo su bazični koraci,tj. temelji na kojima postoji šansa za oporavak domaće poljoprivredne i prehrambene proizvodnje. Poljoprivrednici moraju preuzeti stvar u svoje ruke. Predugo su seljačke vođe bile produžene ruke političkih partija koje su pacificirale poljoprivrednike u nastojanjima da poboljšaju uvjete na selu. Država mora prvi put u povijesti stati na stranu poljoprivrednika. Urediti konkretna pravila igre. Prema procjenama stručnjaka, Hrvatska s obzirom na klimatsko-zemljopisne pogodnosti može proizvoditi količine hrane dovoljne za 25 milijuna ljudi.

Samoorganizacija u vidu zadruga, koje su na jugoslavenskom primjeru iz sedamdesetih godina zoran primjer uspjeha poljoprivredne proizvodnje, je pravi i jedini put ka oporavku domaće proizvodnje. I u socijalističkoj i u kapitalističkoj koncepciji poljoprivrede, osovinu domaće poljoprivrede čine mješovita obiteljska gospodarstva te kao takva, s rezultatima iza sebe i činjenicom da ona čine 99 % proizvodnje, moraju biti primaran fokus kao idejno rješenje. U sklopu toga, zadruge, kao gore spomenuta osovina gdje poljoprivrednici direktno odlučuju, trebaju biti pokretači. Država mora imati ulogu u pravednoj regulaciji cijene, tj. nedopuštanju monopola zabrani uvoza svakog poljoprivrednog proizvoda koji je već zastupljen na domaćem tržištu, pravednoj regulaciji zemljišnih knjiga i ubrzanju administrativnog aparata. Stavljanje u uporabu svih mogućih potencijalnih poljoprivrednih zemljišta također mora biti primaran zadatak u oživljavanju poljoprivrede. Ono što je izrazito bitno u cjelokupnom poljoprivrednom pitanju jest da se moraju uzeti u obzir i socijalne i ekonomske varijable jer ekonomija je živo biće koje ovisi o čovjeku, u ovom slučaju seljacima, te kao takva mora uzeti u obzir sve faktore. Za razliku od grada koji progresivno i rapidno raste, i gdje se kvaliteta života poboljšava, selo stagnira ili nazaduje. Također, ograničenja na 5-6 hektara kraj toliko neobradivih površina i površina koje nisu u funkciji su u krajnju ruku smiješna. Ograničavati seljake na 5-6 hektara je u razini ograničavanja nekoga i njegove obitelji da živi u baraci umjesto u dvosobnom stanu usprkos potencijalu koji ga okružuje.

Ima li rješenja na vidiku?

Poljoprivreda sama po sebi daje rezultate nakon višegodišnjih ciklusa, puni i konkretni rezultati dolaze tek nakon tri do pet godina. Dugoročna, postojana i konkretna politika u gospodarskom i administrativnom smislu treba biti odmah definirana,a ne „koracima“ koji već dvadeset godina ustvari nikamo ne vode ili u najgorem slučaju, vraćaju unazad. Ako u ovom kratkom vremenu ne dođe do radikalnog zaokreta, a realnost je takva da neće, treba uzeti u obzir da će se sve potencijalne promjene i odluke donositi unutar okvira zajedničke politike EU. U razdoblju kraćem od godinu dana mogu se nažalost donijeti samo kozmetičke promjene no uz već dokazanu nesposobnost Vlade i resornog ministarstva neće se dogoditi ništa. Očigledno nikome ne smeta gubitak petnaestak proizvođača mlijeka dnevno, stvaranje nezaposlenosti u agrarnom sektoru i pojava novih socijalnih slučajeva u gospodarskoj grani gdje ustvari posao iziskuje ljude.

Primarni korak u ovom trenu mora biti ostvarivanje minimalnog potencijala za proizvodnju hrane esencijalne za vlastite potrebe. Također je potrebno riješiti problem administracije te problem eksproprijacije monopolista koji su u devedesetima pod sumnjivim okolnostima dobili ogromnu zemlju, i koji nemaju iste uvjete plaćanja kao obični poljoprivrednici. Najnoviji primjer takve razlike u plaćanju je ovoljetna suša - korisnici državne zemlje imaju pravo na odštetu, dok korisnici privatne zemlje, odnosno 99% poljoprivrednika kod nas, na nju nemaju pravo. Očigledno sunce ne sije za svakog isto.

Konkretne stvari, primjerice stati na kraj uvozničkom lobiju, pogotovo u mesnom i mliječnom sektoru, država može uraditi već sad. Stimulacija vojske nezaposlenih i radno neaktivnih u sektor gdje postoji ogroman deficit radne snage također bi trebao biti jedan od krucijalnih planova vlasti. Poticanje poljoprivrednika na zadrugarstvo, samoorganiziranje i samoodlučivanje, funkcioniranje sustava kooperanata, prehrambenih proizvodnih pogona i samoupravljanje vlastitom poljoprivrednom proizvodnjom, bez utjecaja političkih i financijskih faktora u smjeru stvaranja mikrotržišta na razini lokalnih zajednica, koje bi u kooperativi s većim domaćim prehrambenim industrijama činile ekonomsku mrežu sa zajedničkim interesima i ciljevima, neki su od načina pokušaja funkcioniranja tržišta. Osim toga, ako država već ne može poduzeti najradikalnije mjere(istupanje iz EU i WTO-a), onda barem carinama i kvotama ili nekim trećim načinom može zaštiti domaću proizvodnju i spasiti ono malo što se još spasiti može. Unutar navedenih organizacija domaća poljoprivreda nema prostora za manevar, a brojke vezane uz višegodišnje članstvo u WTO-u same govore što se događa nakon liberalizacije tržišta i vanjskotrgovinske bilance u prehrambenom sektoru.

Autor: Goran Đulić, Foto: RGBStock.com


Tagovi

Agrarna politika Poljoprivredna proizvodnja Poljoprivredno zemljište Poticaji Domaća proizvodnja Uvoz

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

U Baranji nova balvan revolucija. Uskoro opširnije