Što je poljoprivrednik, a što poduzetnik?

Hrvatska zemlja veliki je problem. Bio je problem i u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, a i prije u Austrougarskoj. A onda se dodatno zakompliciralo u Titovoj Jugoslaviji, a što je najgore ništa nije riješeno, nego je još i dodatno zakomplicirano u današoj Hrvatskoj. U samostalnu Hrvatsku ušli smo svi s maksimumom od 10 hektara. I svi su uglavnom imali iza sebe povijest u kojoj im je oduzeta zemlja iza 1945. godine. No, danas netko i dalje je na tom minimumu, nekome je vraćeno, a netko je došao i do 100 hektara, a i do 500.

Sve je to po zakonu, ali razdor je ogroman. Čini se da je ipak najveći bio problem što nije ograničena mogućnost kupnje ili zakupa državne zemlje na određeni maksimalni broj hektara, a možda i još veći problem što prednost pri kupnji nisu imali ljudi iz sela kojemu pripada određena zemlja. Sada je kasno. Sve je pravljeno po zakonu i pravilnicima. Nije problem sad više ni Žito, ni Todorić, a nije ni taj poljoprivrednik koji ima 100, 200 ili 1.000 hektara ako se bavi ratarstvom. Problem je što se i dalje ne donose dobre odluke.

Jedna obitelj na 350 hektara ili 10 obitelji s 35 ha

"Što je poljoprivrednik, a što poduzetnik?", pitao me jedan čitatelj u komentaru nedavno objavljene kolumne. Objasnio je i što to znači. Da imamo jednu obitelj na 350 hektara, umjesto 10 obitelji s 35 hektara. U biti bio je jasan i Ivan Anušić, osječko baranjski župan. Nije on naročito sretan što je njegova županija najveći proizvođač baš pšenice jer je jasno da se ova krušarica ako se proizvodi i donosi nekakvu dobit, mora proizvoditi upravo na velikim površinama. Ali da se opet vratimo pitanju poduzetnik ili poljoprivrednik? Kako se što prikaže. Ono što je za ratarsku proizvodnju 300 hektara, za vinogradarstvo ili voćarstvo je 50 hektara, ili povrtlarstvo 10 hektara. Nije sad važno da li su mi točne usporedbe. Ali to je to. Veliki voćar, veliki ratar, veliki povrtlar.

Nema u Europskoj uniji te podijele. Hoće mnogi da se ukinu poticaji za ove velike. Toga nema. Poticaj ide po hektaru i nema nazad i nema priče o tome. Ali što je sada zadatak države? Ima ih više. Ali možda svakako i da se ubuduće onemogući da se zemlja proda ili da u zakup poljoprivredniku koji nije iz toga kraja, ali i da postoji neko ograničenje u pogledu broja hektara. Ovo ima smisla u Slavoniji, Baranji i Srijemu, i dijelom u Sjevernoj Hrvatskoj. Tu je, da tako kažemo, gužva sa zemljom. Ali imamo i nepregledna područja Like i Gorskog kotara gdje jednostavno nema ljudi koji bi uzeli i besplatno svu tu zemlju u svom kraju. A ništa nije bolje ni u slavonskim brdima Papuk, Krndija, Dilj...

I tu treba imati drugu priču i malo izmjenjena pravila. Kako sada dalje? Znači, razlučiti tko je biznismen, a tko poljoprivrednik? Upravo ne dirajući poticaje, država mora naći način da pomogne ovim poljoprivrednicima, malim i običnim, da opstanu i da budu zadovoljni svojim posjedom, poslom i da ne zavide i ne gledaju popreko onoga s 350 hektara. Odnosno da država napravi nešto da ovaj s 350 poželi i sam biti poljoprivrednik na 35 hektara i da živi jednako udobno i kvalitetno kao i sada s 350. Ali mora netko biti i ratar i proizvođač te silne merkantile. Ima raznih mogućnosti kako pomoći ovom s 35 hektara. Nedavno sam posjetio u Đurićima kod Županje Antuna Golubovića. On je taj koji stalno upozorava da ideal hrvatskog obiteljskog gospodarstva može biti 35 hektara. On inače obrađuje 26 hektara zemlje na kojoj proizvodi hranu za svinje.

Pristojan život i s manje zemljišta

"Uporno i odgovorno tvrdim da jedno obiteljsko gospodarstvo može pristojno živjeti s 25 do 30 hektara zemljišta i 25 do 30 krmača. No, tu postoji jedan veliki problem. A to je što se radi o poslu od 365 dana u godini i to neće svatko da radi", sve je jasno rekao Antun. A onda je na potezu država, dakle i županija da osigura uvjete za ovakve poljoprivrednike kakvih treba biti više.

Možda se na njega dobro dodao i jedan drugi poljoprivrednik, stočar, iz ovoga kraja.

"Treba svakako naći rješenje za malog proizvođača. Nama nije rješenje ovaj sadašnji pravilnik. Treba malo liberalizirati zakon i dopustiti malom čovjeku da proizvede te male količine suhomesnatih proizvoda uz neke minimalne uvjete, a ne uz neka skupa ulaganja gdje treba uložiti 300 tisuća eura i da onda propadnete", rekao je Josip Margić iz Gunje.

Osigurati život poljoprivrednicima i njihovim obiteljima. Tu su u pravu. Ratari s velikim površinama mogu dalje. Možemo slobodno reći da s obiteljima koji se bave ratarstvom i imaju dovoljno zemlje država više nema problem. Sada treba raditi dalje. Osigurati uvjete, a time i pomoć svim drugima. Voćarima, vinogradarima, povrtlarima, stočarima, mješanim gospodarstvima. Veliki vinogradari su isto donekle riješeni. Moraju u Hrvatskoj imati mjesta svi. I ovi s mnogo zemlje, i ovi s manje. A ne da ovima s manje onemogućimo da dođu do više zemlje, a i da ne mogu s onim što proizvedu osigurati život sa svojom obitelji.

Ako u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, obitelji s 20 krava, 30 hektara, 100 ovaca, 10 hektara voćnjaka pristojno žive, onda nema razloga da to ne bude i kod nas. Nismo mi manje sposobni, ali smo sposobniji od drugih da svom čovjeku otežamo život i da ga maltretiramo raznim nametima i budalaštinama u pravilnicima i zakonima. Dakle, na potezu je opet država, županija, ministarstva, Vlada. Apsolutno svi osim seljaka. On dobro zna što treba raditi i kako se radi.