Na njoj su se odgajali i podizali naraštaji. Dijelila je marljive i uspješne od neradnika i niškoristi, komentira prof.dr.sc. Ante Kolega najspominjanije oruđe posljednjih dana.
Najveći broj građana je podrijetlom sa sela. Mnogi uzgajaju na stotine maslina i loza, žive u gradu, a nikad nisu prekinuli sa selom i poljodjelstvom.
Brojni rade marinirane i slane inćune, posjeduju nekoliko košnica i prave med, ovčji sir i janjetinu, ulovljenu i dorađenu ribu, prave ulje i vino. Ponosni smo koliko smo proizveli proizvoda za sebe, pomalo postiđeni, što nam ne uspijeva suzbiti osjećaj krivnje i nemoći, da pomognemo suvremenom selu.
Puno je nedoživljenog, ostavljenog i promašenog, da bismo to nadoknadili u gradskom životu. Vezati se za starinske seoske vrijednosti, znači predahnuti i ojačati pred težim gradskim izazovima.
Malo je onih koji žive puni prirodni, seoski i poljodjelski život.
Žive ga u gradu napola u mislima u naslijeđenim, ali bitno promijenjenim uvjetima. Zato pitanje vratiti se selu i poljodjelstvu nije sudbonosno, ali živjeti i misliti seoski jest.
Čovjek stareći i poštujući trajne vrijednosti sve više dolazi do spoznaje da je bivstvovanje u gradu gotovo nemoguće, bez naslanjanja na selo, ne toliko u proizvodnom, koliko u duhovnom smislu.
Sve veći broj starijih poljodjelaca uvjeren je da brinuti se o stoci i bilju, pripadati moru, ugađajući prirodi, znači produžiti i osjećati pravi istinski život. Sve ostalo je preslika toga.
U nas, da bi država napredovala i ojačala, treba promijeniti loš odnos prema poljodjelskom tlu.
Poljodjelsko tlo nas hrani i čuva zemljin okoliš za ugodno življenje. Zapustiti ga značilo bi neodgovorno se odnositi prema okolišu, zapostavljati razvitak i loše se postaviti prema prirodnom bogatstvu.
Nenadzirani razvitak ostavlja velike neobrađene i zaraštene površine s jedne strane i zauvijek izgubljeno tlo za poljodjelsku proizvodnju, prekomjernom i neodgovarajućom izgradnjom s druge strane.
Preko milijun ha u Hrvatskoj, gotovo trećina ukupnog poljodjelskog tla, nalazi se na prisilnom ugaru, odnosno izvan uporabe. Od toga dvije trećine u gorskom i sredozemnom području od posebne državne skrbi.
To je neprocjenjivo nacionalno bogatstvo. Samo desetinu godišnje od toga privesti kulturi, značilo bi u ovom desetljeću povećati nacionalni brutto dohodak oko 4% godišnje. Dobra je zamisao zakona o poljoprivednom zemljištu da se "prisili" vlasnike, ili na korištenje, ili na prodaju poljodjelskog tla.
Međutim nema čvrste primjene tog zakona. Trebalo bi donijeti zakon o primjeni tog zakona.
Koliko budemo u tome dosljedni ovisi naša daljnja sudbina opstanka u hrvatskom poljodjelstvu. Vratimo se održivoj poljoprivredi preko izvornih ratila.
Što nam znači motika? Drveno ralo nas dijeli od motike nekoliko tisuća godina, koliko i motika od traktora. Ne smijemo ju ostaviti. Motika na malim parcelama crvenice priprema tlo za čudesno povrće, mahunarke i voće.
Nezamjenjivo je ratilo i suvremenog doba u našim maslinicima, smokvicima, marašnjacima, vinogradima i vrtovima. Na njoj su se odgajali i podizali naraštaji. Dijelila je marljive i uspješne od neradnika i niškoristi.
U mislima nekih građana koji su napustili poljodjelstvo i prešli u grad, simbol je tlake, mukotrpnog življenja, vezanja za poljodjelstvo. U uvjetima prekomjernog trošenja, motika nudi otrežnjenje, osvježenje. Ona proizvodi, štedi, vraća ponos i nadu. Nije samo ratilo, već i vježbalo.
Nezaobilazno čovječje korisno pomagalo. Motiku pokreće čovječja sila, vjera u život i opstojnost.
Ona je smisao i način življenja, kada se potreba za proizvodnjom i tjelesnom aktivnošću popunjava na najprirodniji način. Motika, ralo pa i kosa i sjekira zamjenjuju strojeve, štede energiju, obnavljaju snagu.
Simbol je hrvatskog naroda naoružanog strpljivošću, koji cijeni njezine vrijednosti. S njom ćemo imati više, biti jači, sigurniji i duševno stabilniji. Vijest da je motika, svevremensko ratilo ostala bez novčane potpore i stimulacije je udar na obnovljive izvore energije.
Motika, plug, kosa i sjekira su, ne samo povijesna vrijednost kulture hrvatskog naroda, nego zalog i sigurnost trajanja i održivosti hrvatskog poljodjelstva. Zato ljudska, kao i životinjska sila uz obnovljive izvore energije trebaju biti pokretači poljodjelstva gdje god to trebalo.
Takva ratila država treba poticati, održavati i potpomagati.
Tagovi
Autor
asd gfd
prije 1 godinu
Motika je prošlost, isto bi se moglo pitati što nam znači konj ili ručna kosa. Stvari koje su ogledalo prošlosti i nekad davnog načina rada. Rada koji nas više ne bi mogao tako mnogobrojne prehraniti. Imam nekoliko motika ali su vjerojatno sve rasušene i nisam ih godinama primio u ruku. Živi se brzo, a radi se još brže. Zarade su sve manje, radna snaga sve skuplja i teže dostupna. Nema tko da motiku više drži, a i da ima to bi previše podignulo cijenu proizvoda i više ne bi bili konkurentni tako da bi doslovno badava kopali. Motika će uvijek ostati izbor seljaka amatera kojem nije bitno da zaradi za obitelj, a kojem je bitno da uzgoji za obitelj sa budu zdravi i da se hrane kvalitetno. Za nas druge koji proizvodnjom i prodajom hrane moramo osigurati novac svojoj obitelji za sve ostale potrebe povratak na motiku bi bio ravan povratku na kockasti kotač. Kad bi se to dogodilo ljudi bi počeli umirati od gladi. Motiki je mjesto na zidu uz kotače kola, hamove, dijelove tkalačkog stana i druge starine