Što znači riječ "bostan" i zašto je cijenjen parfem od dinje i lubenice?

Prema uvriježenom mišljenju, dinje i lubenice stigle su u doba Turaka, dakle u isto vrijeme kad i šeboj, karanfil, gajenje plemenitih vrsta golubova i spavanje poslije ručka. Uostalom, riječ "bostan" koja označava dinje i lubenice zajedno, turskog je porijekla i znači "mirisno mjesto", to jest dio vrta gdje se gaji cvijeće, začini i plodovi ugodnog mirisa. Ipak, nije tako.

Dr. Olga Zirojević u svojoj knjizi "Istočno zapadna sofra" objašnjava da su riječi "dinja" i "lubenica" ušle u slovenske jezike vjekovima prije prvog spomena turskih osvajanja. Kako izgleda, sočne i slatke plodove porijeklom iz najtoplijih dijelova Afrike i Azije donijeli su ovamo još antički Grci i Rimljani. Ni dinja ni lubenica nisu voće nego - povrće. Srodnije su tikvi i krastavcu nego, primjerice, marelici.

Svejedno, smatraju se i jedu kao voće, na kraju obroka, naročito u tijekom ljetnih vrućina. Najbolje su u svježem stanju i rijetko završe u kolačima ili nekom drugom jelu, nego se koriste onakve kakve su, treba samo rasjeći tanku ili nešto deblju koru.

Carigradska lubenica i medena dinja

Nekada su poljoprivrednici uzgajali samo jednu vrstu lubenica, takozvanu "carigradsku", tamnozelene sjajne kore, s crvenom pulpom, koja se, bezopasnom genetskom mutacijom, ponekad pretvarala u žutu. Danas je uzgajivačima na raspolaganju veliki broj sorti, uglavnom sa svjetlozelenom korom i ružičastim "mesom", otpornijih od stare vrste i kadrih proizvesti plodove do 12 kilograma i teže.

S dinjom je donekle drugačija situacija, nekada su bile cijenjene cerovače, belovače i ananas dinje, s bjeličastom, zelenkastom ili narančastom pulpom, a i sada postoji velik broj vrsta zanimljivih imena i stupnjeva slatkoće: "medena" dinja, kantalupo dinja (prema imenu jedne regije u Španjolskoj), galija, ogen i druge. Neke stižu s obližnjih njiva, neke iz Grčke, Izraela ili Tunisa, a neke čak iz Argentine. Kod novijih sorti oplemenjivači su razvili plodove s ružičastom pulpom.

Miriši kao bostan

Mnogi poljoprivrednici koji gaje ove kulture na njivi ili u vrtu ostaju odani starim vrstama, uz koje su odrastali, a dinju, po starom običaju, jedu uz kruh, kao i njihovi preci. Stručnjaci za parfeme su još u antičkom Rimu bili fascinirani svježim mirisom lubenice i dinje i pokušavali ih nekako proizvesti u svojim improviziranim laboratorijima. Taj pothvat je uspio tek Francuzima krajem dvadesetog stoljeća, pa sad postoje čitave serije parfema i kozmetike koje mirišu na bostan. 

Oba ploda sadrže oko 90 posto vode tako da predstavljaju laku i osvježavajuću hranu za ljeto, a zbog minimalne kalorijske vrijednosti pogodni su i za dijetu. Uspješno čiste bubrege od višegodišnjih naslaga, pomažu izbacivanje pijeska, viška soli i nagomilane vode, reguliraju floru crijeva, ali oslobađaju i zglobove od nepotrebnog sadržaja, čime indirektno poboljšavaju stanje kičme i povoljno djeluju na otpornost organizma. Proljepšavaju ten i osiguravaju mirisan dah, treba ih jesti kad god je moguće, što nije teško, jer ih svi vole.

Postoji samo jedan problem: koliko god dobro podnosile transport, dinja i lubenica su vrlo kvarljive i osjetljive kad se načnu, to jest rasijeku i otvore. Zato ih treba pojesti što prije, a najbolje odmah čim se donesu na stol.