Tehnologiju i kvalitetu imamo, rastu i količine, no što je s distribucijom domaćih proizvoda?

Kupovati hranu u trgovačkim lancima ili ne i dalje je dilema onih gdje je ograničena dostupnost hrane proizvedene kod naših domaćih proizvođača. Nekima jednostavno nije lako doći do nje. I nije važno jesu li to namirnice od naših malih poljoprivrednika. Naša je i od onih malih, koji primjerice imaju 10 krava ili hektar voćnjaka, kao i od onih koji imaju 500 krava ili 50 hektara voćnjaka. Naše je, s naše zemlje i iz naših farmi i voćnjaka, hrana s naših polja.

U biti trebali bi imati neki nacionalni program za razvoj, a time i distribuciju domaćih proizvoda. Ima pokušaja. Svaka čast svima, ali to je dosta malo. Više pojedinačni i neorganizirani primjeri. Kad kažem neorganizirani, mislim na to da nije organizirano od neke institucije. Primjerice, imamo skoro četiri milijuna stabala maslina. Sada to maslinovo ulje treba dovesti u kuhinje hrvatskih građana. Ni trgovački lanci nisu problem, ali oni su ekonomski orijentirani i naravno da reagiraju na povoljnije cijene s drugih dozvoljenih tržišta. Kad već kao primjer imamo masline, moramo znati da je prije 100 godina u Hrvatskoj bilo trideset milijuna stabala. I ne treba se previše zamarati izvozom i željom da se dostigne taj broj maslina kao i neki ludi rezultati u izvozu. Nema potrebe u maslinarstvu, ni u drugim sektorima.

Prodaja na kućnom pragu 

Nekoć u socijalizmu su se pravile dogovorene transakcije između primjerice Jugoslavije i Gane. Njima žitarice, nama banane. I onda se danas često puštaju ti, da kažemo, lažni podaci, kako se nekada izvozilo. To je država dogovarala. Danas morate imati tehnologiju, kvalitetu i količine. Mi za sada imamo sve osim ovoga trećega. Nemamo za izvoz, a ni za nas. Zato ne treba folirati i napadati što se ne izvozi ili nekoga napadati jer uvozi kada mi jednostavno nemamo dovoljno. Tehnologija je danas drugačija, mogućnost angažiranja radne snage nije kao prije 100 godina. Daleko smo od toga. Sve je u redu kada neki proizvođači i nađu put do stranog potrošača i izvezu svoje proizvode, ali jasno je da mi nismo ni blizu osiguranja domaćih potreba. Rekli bi da je to strašno loše, ali i nije baš toliko. To je samo znak da svaki naš proizvođač ulja, meda, mesnih prerađevina, sokova, vina i čega sve ne, ima proizvode gdje prodati. Roba mu se neće kod kuće pokvariti, to možemo sa sigurnošću reći.

Prije nekoliko dana posjetio sam jednog proizvođača kulena, slanine, švargla, kobasica i slično. Poznat je, dobar, jako kvalitetan i očekivao sam da će istaknuti problem distribucije gotovih proizvoda. No, upravo suprotno. Ne ističe niti da mu trebaju trgovački lanci. Svu svoju proizvodnju proda na kućnom pragu, telefonskim narudžbama i ugovorima s nekoliko ugostitelja. Kaže, sve proda. Nekoliko dana kasnije se družim s jednim proizvođačem matičnog sirupa aronije, pekmeza, praha i čaja od istog voća. Istina, rekao je, tržišta u Hrvatskoj u biti nema, ali on ipak proda svoje proizvode također na malo. I proizvođač meda mi nije ništa rekao o tome da mu treba otkupljivač. Sve, kaže on, proda sam. Na tržnici i kod kuće. A nije riječ o malom proizvođaču. Radi se o ljudima koji imaju nekih 150 LR košnica pčela. Lijepa pakiranja, etikete, internet stranica, sajmovi, tržnica i slično.

U Osječko-baranjskoj županiji nailazimo i na brojne proizvođače sira. Jasno, tu je i neizbježan otkup mlijeka od strane neke od mljekara u Hrvatskoj, ali i tu su novi vjetrovi. Polutvrdi sirevi, svježi, vrhnje, sirevi s raznim okusima. Također upakirani i proizvedeni na suvremenim strojevima koji su na gospodarstvu. O čemu se radi? Svijest je kod naših proizvođača narasla. Opet treba istaći da ne osjetimo neke velike akcije od strane institucija. Imali smo raznih. Doručak i ručak s hrvatskih farma, mlijeko iz hrvatskih štala, nekakve akcije za promidžbu konzumiranja mesa od domaćih proizvođača. Bilo je toga. Preko HGK i Ministarstva poljoprivrede najviše. Vidimo pomak i kod trgovačkih lanaca koji pokušavaju označiti robu hrvatskih proizvođača. To je malo. Čini se ipak da je u pitanju situacija da je više domaćih kupaca koji žele hranu naših proizvođača nego li je ponuda naših poljoprivrednika.

Bolja oprema i tehnologija, sve veća kvaliteta 

Mnogo je prostora za edukaciju naših potrošača o vrijednosti robe s našeg sela. Ulaskom u Europsku uniju stigla je i nova oprema, odnosno tehnologija. Normalno, lovu je osigurala EU, a ne domaće institucije, banke i država. Pa tako vidimo više novih uljara. Imamo kod proizvođača ulja nove opreme za rad u masliniku i samu berbu. Kod mnogih stočara danas je nova oprema na farmi, krave muzu roboti, ali što je najvažnije puno je i opreme za preradu mlijeka i proizvodnju sira. Imamo prekrasnih sireva u ponudi i doista je važno što prije educirati potrošača da su to sirevi od mlijekas naših farmi i da imaju kvalitetu daleko veću od uvoznih industrijskih od tko zna kakvog mlijeka.

Tako je danas u svim sektorima. Imamo sve bolju tehnologiju i opremu, te time i kvalitetu proizvoda. Država je na potezu. Izašla je jedna udruga proizvođača s ovim podatkom prije nekoliko dana u javnost. U biti, nije vrijeme panici. Ovoliko koliko sada naši proizvođači proizvedu mogu i sami prodati. Kako kažu na malo ili kako se to službeno zove na kućnom pragu. No, kako nam iz dana u dan dolazi suvremena tehnologija i sve je više proizvođača gotovih proizvoda trebat ćemo rješenje za nove količine, ali i za one koji su dobri poljoprivrednici i proizvođači, a nisu dobri trgovci i ne žele ni biti. Tu će se morati riješiti distribucija, a ne da rješenje kao sada budu potezi pojedinaca.