U školama da, ali pravi uspjeh bi bio domaća hrana u domovima i menzama

Stalno se pokušava nešto sa školskim obrocima. Osigurati kvalitetan i siguran obrok za svako dijete u Hrvatskoj, hvalevrijedne su akcije i inicijative. No, tu ima jako mnogo "ali".

Ako će se djeci u školi davati jesti pizze, meso od svinjetine iz uvoza ili pak australska janjetina, salate, kupus, mahune i grah iz trgovačkih centara kao i voće iz hladnjača koje je uvezeno jako davno, onda smo jako promašili.

Veliki problem ravnateljima su pravila i Zakon o javnoj nabavi gdje oni ne mogu objasniti ako kupe skuplju domaću hrenovku od ponuđene jeftinije uvozne. Da ne bude zabune, sva hrana na tržištu je po važećim pravilnima u svakom pogledu ispravna i tu nema dileme. No, kada idemo u kupovinu želimo kupiti domaće. Sentimentalnosti, međutim, nema u javnoj nabavi. Imamo nekoliko primjera kako se rješava na razini županija i gradova.

Vrijednost projekta je oko 15.500.000 kuna u Osječko Baranjskoj županiji čiji je cilj svim učenicima osnovnih škola na području Županije osigurati minimalno jedan obrok dnevno, usmjeriti učenike, nastavnike i roditelje zdravoj prehrani te osnažiti lokalne proizvođače i prerađivače hrane. U projekt je uključeno više od 18.000 učenika iz 71 osnovne škole. Slično je bilo i u Bjelovarsko bilogorskoj županiji, ali i drugima, prije nekoliko godina. No tu nismo imali nama zanimljivu stavku, da hrana bude od domaćih proizvođača, a posebno OPG-ova. To sada imamo slučaju u projektu Osječko baranjske županije.  

Povezivanje s lokalnim OPG-ovima 

Kako su i rekli, osnovna ideja pri pokretanju cijele priče bila je povezati lokalne OPG-ove i njihove proizvode donijeti na stol osnovnoškolcima, kako bi na taj način imali barem jedan topli obrok dnevno. Realizacija i uspjeh ovisila je i o opremanju školskih kuhinja i blagovaonica, zbog čega je Županija do sada uredila njih više od 30, u što je uložila oko 2.750.500 kuna. U tom projektu sudjeluje više od 40 domaćih proizvođača, a kuhani obrok minimalno dva puta tjedno pripremaju i poslužuju 44 škole.

"Želimo da djeca imaju besplatan topli obrok pripremljen od namirnica s naših polja, time osnažujemo poljoprivrednu proizvodnju i na kraju pomažemo kućne budžete roditelja. Cilj nam je nastaviti povezivanje lokalnih proizvođača i njihovih kvalitetnih domaćih proizvoda s prehranom u školi koja na ovaj način prestaje biti temeljena isključivo na pekarsko-mliječnim proizvodima", rekao je nedavno župan osječko-baranjski Ivan Anušić.

Od velike koristi ovom će projektu biti i izgradnja Regionalnog distribucijskog centra za voće i povrće. Kako sad pomiriti te zakone o javnoj nabavi? Projekt kao projekt će jednom stati, ali mora ostati ne samo namjera, nego pravilo i običaj kupnje hrane za školsku djecu koja je proizvedena u Hrvatskoj, na našim njivama i kod naših OPG-ova. Ne mora to nužno uvijek biti direktna kupnja od OPG-a, već i neki kompleksniji proizvod za kojeg proizvođač može dokazati da je napravljen od sirovine s naših njiva i štala. Primjerice sarma, filovana paprika…

Mora se i poticati obiteljska gospodarstva da ciljano proizvode za tu namjenu. Dok će u ovom posljednjem projektu vjerojatno biti pronađen način da to doista i bude hrana iz OPG-ova, kako da to ostane i nakon završetka projekta? Mora se nešto učiniti s pravilnikom o javnoj nabavi. Što se tiče ravnatelja i tu ima rješenje. Oni imaju preporuku da nabavljaju robu od obiteljskih gospodarstava. Ne samo zbog preporuke, oni svakako u ogromnoj većini žele upravo jabuke, mandarine, kruške, trešnje, mlijeko, med, sir od domaćih proizvođača. I gradovi i županije to sufinanciraju. Imamo tzv. sheme školskog voća, meda, mlijeka i slično. Međutim, moj stav je da su mnoge cijene naših proizvođača napumpane. Posebno u tim shemama. I danas je mnogo ravnatelja koji nisu imali obraza potpisati te cijene već su sami pozvali OPG-ove i direktnom pogodbom od njih kupuju njihove proizvode.

Jači zakonski okvir i granične cijene 

Sve je lijepo kada je domaće, ali malo više skromnosti ne bi škodilo svima nama. Politika je ovoga puta dala okvir, ponudila rješenje, dobre volje ima. Sada zajedno moramo učiniti mnogo. I proizvođači i kupci. Jasno je da kada privatno idemo u kupnju znamo da je novac naš i s njim raspolažemo koliko i kako možemo. Škole koriste naš zajednički novac. I on se mora koristiti na način da ostane u našim džepovima. Za sada je to na razini preporuka i dobre volje. Možda bi trebao i jači zakonski okvir i neke granične cijene. Primjerice za ulje toliko, za sir onoliko, med ovoliko.

Razgovarao sam s desetak ravnatelja diljem Hrvatske. Svi oni ulažu napor da za užinu, jer nju uglavnom sami spremaju, kupuju upravo od domaćih proizvođača. No, vrlo je malo škola koje same spremaju tople obroke. Uglavnom, a posebno za one koji su u produženom boravku, ravnatelji ugovorom angažiraju specijalizirane kuće koje spremaju obroke i dopremaju ih u školu. Dakle, ako uzmemo u obzir da smo ravnatelje pridobili, sada zakonski okvir moramo približiti i catering kuhinjama. Što oni stavljaju u obroke ne znamo.

Imamo još jednu važnu stavku u hrvatskom školstvu. To su obroci spremani u učeničkim domovima kao i u studentskim menzama i domovima. Ovo je svakako sljedeća stavka. Za razliku od škola, domovi i menze pravi su potrošači hrane. Za sada njih to ne obuhvaća, ali tu moramo napraviti zakonski okvir da hrana domaćih proizvođača uđe u te kuhinje. Ne mora domaće biti samo ono što je od OPG-a. Postoje i prerađivači koji koriste domaću sirovinu sa našeg sela. I zašto ne koristiti primjerice sir domaće mljekare ako oni mogu dokazati da je to od mlijeka s hrvatskih farmi.