Uvoz "špageti" svinjetine ugrožava kolinje i domaće proizvođače

Protekli tjedan, a i tijekom vikenda svjedoci smo ogromnih redova u trgovačkim lancima. Posebice su velike kolone na odjelima svježeg mesa. Naime, gotovo u svakom ste mogli kupiti svinjetine za 20-tak kuna za kilogram. Negdje je bilo malo jeftinije, a negdje koju kunu skuplje. 

Ne možemo reći sada radi li se o svinjama iz Njemačke, Nizozemske, Danske, Mađarske, Brazila ili čak Hrvatske. Nije važno. Moramo shvatiti i trgovce jer su oni isto u borbi za profit i našli su na čemu zaraditi. Ali, za to će vrijeme svinje na OPG-ima koji računaju u vrijeme kolinja plasirati svoju robu, ostati neprodane. Mali svoje i tove zato da imaju životinju od koje bi se pravile kobasice, kulenovi, čvarci, mast, slanine, švargli, krvavice i drugo.

Jedno je tov za klaoničku industriju, drugo za proizvodnju tradicionalnih proizvoda 

Oni ih hrane da budu teže od 120, pa i 150 i 200 kilograma. Mora svima biti jasno da je jedno proizvodnja odnosno tov za trgovačke lance i klaoničku industriju, a drugo za proizvodnju tradicionalnih domaćih proizvoda. Ovo što sada ljudi kupuju su životinje koje su iz brzog tova i isključivo za šnicle, mljeveno meso za špagete. Zato ih mnogi zovu špageti svinjama. Da budem precizniji: s velike farme gdje se tovi nekoliko tisuća, meso je prvenstveno za klaoničku industriju i trgovačke lance, a sada će zbog cijena dio toga završiti u kobasicama.

Veliki postotak dojučerašnjih kupaca svinja za klanje kupio je sirovinu u ovim velikim trgovinama. Budući da je većina onih koji prave ove delicije za svoje potrebe i slabiju kvalitetu gotovih proizvoda će lakše preboliti. Međutim, ostat će neprodana velika količina svinja na našim selima. I to onih jako dobre kvalitete. Ne možemo se složiti da će kupnju na selu izbjegavati zbog korone, kupci su ipak pohrlili po to meso zbog nižih cijena. Moramo shvatiti i njih. Cijena je jako važna.

Marijan Kundakčić: Kod sušenja mesa bitan je i odabir drveta

Kupuju se čak i obrađene slanine, šunke i tako će mnogi zadovoljiti svoje potrebe. Mogu li se s ovim cijenama nositi mali proizvođači? Mnogi smatraju da država mora naći način da otkupi sve viškove. i da ne bi trebalo uvoziti dok svinja ima kod nas. Je li to moguće? Teško. Cijena će opet biti problem. Znano je da mnoge zemlje pronađu način da otkupe viškove kod svojih proizvođača. Ali moramo se vratiti na početak priče. Jedno su svinje koje se hrane za kulen i pršut, a drugo za trgovački pult. Nije ista cijena. Ni u prodaji, a ni u proizvodnji.

Takvih koje su proizvedene za prodaju svježeg mesa je daleko više u Njemačkoj, Nizozemskoj i Danskoj i kada te države iz nekog razloga otkupe od svojih proizvođača, naprave kuršlus u Hrvatskoj.

Meso iz Njemačke srušilo cijenu živih svinja i svinjskih trupova

Ovakav problem imamo kod svih životinja koje se uzgajaju u našoj zemlji. Tu je sad bitna edukacija. Kupujemo meso za špagete i faširke kako bi napravili vrhunske kobasice ili kulen? Ne ide to. Pravi znalac zna što je domaća mast, čvarak ili slanina i nikada neće kupiti špageti meso za tu namjenu. Hoće da žena napravi bečku šniclu ili faširku, ali kulenovu seku ni slučajno.

Edukacija nam je i dalje prijeko potrebna 

Upravo zbog vremena kolinja na našim selima sada gori u svinjogojstvu i obiteljskim gospodarstvima koja se bave ovom proizvodnjom. Veliki su problem i naši needucirani potrošači. To je dugotrajan proces. Iako se pojavom ove pandemije malo pokrenula svijest kupovine od domaćih proizvođača, češće čitaju odakle je koja namirnica, za sada je to malo. Radi Ministarstvo poljoprivrede na tim akcijama, kao i HPK, HGK, ali to je nedovoljno. I dalje će trebati ulagati u edukaciju i u školama, medijima, a tu se posebno moraju isticati Ministarstvo, razne komore, ali i druge institucije koje plaćamo iz proračuna, a za koje volimo reći: mi ih plaćamo, a ne znamo što rade.

Moraju i odvezati ruke proizvođačima. Kako? Kao prvo mora se dozvoliti da ljudi mogu zaklati na svom imanju uz neke minimalne uvjete. Tako je primjerice u Irskoj, Austriji, Švicarskoj i mnogim drugim zemljama. I onda će oni koji žele kupiti domaće, od poznatog kupca, imati svježu hranu, to i učiniti i neće trčati u trgovačke lance i stajati u redovima. Imat će svoje stalne dobavljače hrane. Vidjeli smo i posljednjih mjeseci važnost toga, i nevjerojatno je koliko su više sami ljudi izreklamirali jedne druge u međusobnom kontaktu, ali i putem društvenih mreža. 

Ulaganje u poljoprivredna gospodarstva: Otvoreni natječaji vrijedni 300 milijuna kuna

Svatko se voli pohvaliti kada kupi domaći kupus, jabuku, pa i meso. I te informacije kruže. Mnogi su se naši proizvođači, posebice voća i povrća adaptirali na nova vremena. Stočarima to nije lako. Oni ipak ne prodaju svakodnevno kao što to čine proizvođači salate ili jaja, primjerice. Kad su u pitanju svinje i borba da naš kupac kupuje i od malih proizvođača u moru marketinških akcija, najviše bi koristi bilo od dozvole da uz minimalne uvjete na svom gospodarstvu mogu sami zaklati i konfekcionirati meso i prodati na licu mjesta, ili dostaviti svojim kupcima.

Klanje u registriranoj klaonici kamen je oko vrata svinjogojcima

Ovo s klanjem u registriranoj klaonici već je dugo kamen oko vrata svinjogojcima. Ne samo njima. Zašto netko tko proizvodi goveđe meso u sustavu krava-tele ne bi na svom imanju mogao tele ili junicu zaklati i prodati. No ovo sada kao trla baba lan. Pišemo i pričamo to već godinama i tu sve stoji. Imamo sve više znanstvenika, mnogo više i zaposlenih u sustavu Ministarstva poljoprivrede, ali nitko da čuje proizvođače što im treba. A i proizvođači su educirani.

Znaju što se smije, a što ne smije u jednoj Austriji ili Mađarskoj. Mnogo putuju, kontaktiraju, a preko interneta i društvenih mreža imaju kontakt s proizvođačima u inozemstvu. Ne traže ništa više od onoga što je već viđeno u drugim zemljama Europske unije.