Vremenske prilike ili preradbeni kapaciteti - što nam je veći problem?

Ovisimo li samo o nebu? Stalno se govori o nestabilnim vremenskim prilikama koje sve redom uništavaju. I tako svake godine. Ove je pred žetvu pšenice bilo priče da sve gori i da će biti slaba. Na koncu je odlična pa je i nazivaju pšeničnom godinom. No, zbog manjka kiše sad su upitne jarine.

Sjećam se jedne od svojih prvih reportaža prije 25 godina. Pisao sam kako je led u lipnju napravio štetu u voćnjacima jednog kraja u Slavoniji. Šteta 90 posto. I onda na jesen me u isti voćnjak zovu da napravim reportažu s berbe. Koje berbe ako je bila tolika šteta, pitao sam se. 

Nevezano sad uz to, istina je da svi oni koji imaju naprednu tehnologiju i znanje ne ovise toliko o vremenu. Ali ovise o preradbenoj industriji koja je kod nas slaba pa cijenu diktiraju potrebe europske prehrambene industrije.

Činjenica je jedna. Tehnološki su svi naši poljoprivrednici koji su opstali na poljima jako napredovali. Novi kombajni, suvremeni strojevi za obradu zemlje, sjetvu, prskalice, sve uz pomoć satelita čini svoje. Napredovali su u znanju i jako je malo toga što ne znaju proizvesti. Čak bih se usudio da je današnji poljoprivrednik, bilo da je ratar, stočar, voćar, vinogradar ili pak povrtlar prava enciklopedija znanja i da su gotovo svi u neku ruku doktori znanosti u svom području. Ograničavajući faktor su ipak novci, a dosta problema nanesu i zabrane korištenja pojedinih zaštitnih sredstava. 

Sjetvu diktira potražnja, ali i cijena 

Što je s uljanom repicom? Ona je u fazi da sada kao i kod šećerne repe imamo slabi odgovor zaštitarskih kuća na bolesti jer su efikasna sredstva zabranjena. Za vjerovati je da će se naći rješenje i za te probleme i da te kulture neće nestati s naših polja. Jer u pravilu, čim skoči cijena iz nekog razloga, nađe se i tehnološko rješenje za proizvodnju. I soja ove godine nije sjajna, a zbog nedostatka kiše bit će i gora, no cijena je dobra pa se isplati postrno ju posijati u betonski suho tlo nakon žetve.

Tko određuje cijenu? Nama stalno serviraju cijene svjetskih burzi. Što je u redu. Okvirno, to je približno tako kako i otkupljivači plaćaju. No, zakon potražnje je problem. Kada imate jaku preradbenu industriju u prehrambenom sektoru trebate i sirovinu. I ta industrija ne može čekati žetvu nego mora na vrijeme dogovoriti sirovinu. Mi nemamo, osim nešto u velikim sustavima kao što su Podravka i bivši Agrokor. To je malo pa sada potražnju za našim sirovinama diktiraju potrebe europske i svjetske industrije. Kada njima ne treba, ili kod sebe imaju dovoljno, naši poljoprivrednici se zakašlju.

Kada smo imali tri šećerane one su htjele ne htjele morale da bi radile imati sirovinu i proizvesti ju negdje u blizini. Nešto su mogli uvoziti šećerne repe, pa i trske iz Južne Amerike. Ali osnova je morala biti u blizini preradbenih kapaciteta. Sada te industrije skoro da i nema i nema potrebe za previše repe ni na poljima naših poljoprivrednika. Ako bude trebala nekoj industriji u Europi opet će se povećati sjetvene površine, a i zaštitari će naći rješenja za bolesti. Tako je to uvijek.

Imate li razvijenu mesnu industriju ona će razvijati stočarstvo, a stočarstvo će držati mnoge ratarske kulture na njivama naših ratara.

Podizanje preradbenih kapaciteta 

Odnedavno imamo i primjer podizanja preradbenih kapaciteta. Nutris farm gradi hibridnu tvornicu škroba, odnosno tvornicu za proizvodnju proteina, škroba i vlakana. I to za proizvodnju škroba iz boba i krumpira. Bit će to jedina takva tvornica u Hrvatskoj, a ujedno i jedinstvena u Europi. No, bob i krumpir za glavninu proizvodnje moraju osigurati u okolici tvornice u Novom Senkovcu kod Slatine. I naći će se pogodna tehnologija uzgoja boba, što znači i sorta i zaštita, ali i gnojidba. Drugog puta nema.

I ako žele sirovinu, morat će platiti i sigurno se nikada neće moći osloniti na uvoz za kompletan kapacitet. Nadamo se da ova izgradnja nije po onome da jedna lasta ne čini proljeće. I da će biti još podizanja preradbenih kapaciteta u Hrvatskoj.