Za digitalizaciju malih poljoprivrednika trebamo udruživanje

Digitalna poljoprivreda. Veliki plus svemu u agraru. Jedan veliki napredak za čovječanstvo jest GPS navođenje da ne prosipate previše sjemena, gnojiva, zaštitnih sredstava, ali i da ne idete više puta po istom tlu i nepotrebno ga gazite. Navodit će vas i koju kravu kako nahraniti, ali i koliko ste iz nje pomuzli mlijeka. Čak ćete digitalno otkriti i kada su krave bolesne i tjeraju li se. Sateliti, računala, programi, softveri ... sve je to iznimno važno. Pa čak i kad vam traktor u Lici popravlja putem interneta serviser u Njemačkoj ili pak u SAD-u.

Možete sjediti u svom stanu u Zagrebu i nadgledati potrošnju goriva, sjemena i zaštitnih sredstava na traktoru sa sijačicom, prskalicom ili razbacivačem gnojiva negdje na njivi u Baranji, Međimurju, Cvelferiji ili Zlatnoj dolini. Dron će snimiti i polje, pa će "satelit“ prema boji lista odrediti bolest ili količinu gnojiva koji treba dodati.

S pravom će nositelji digitalizacije gurati novi pravac i treba im to omogućiti. Ali treba omogućiti i daljnji razvoj onih koji guraju ekstenzivnu poljoprivredu. Ali i onu poluintenzivnu ili poluekstenzivnu kako se kome već sviđa. Ili čak potpuno tradicionalnu, pa i ekstra ekološku. Svima treba omogućiti razvoj.

Posebice je važno što naši stručnjaci iz IT sektora svoje znanje mogu prodavati širom svijeta. Dakle i farmeru s 300 krava u Hrvatskoj, ali i onome s 500 u Meksiku kao i u Argentini ili Njemačkoj. Ili nekoj drugoj softverskoj tvrtki u tim zemljama koje dalje sami pronalaze kupce.

Što s malim proizvođačima?

Danas je svijet globalno selo. Selo koje treba nahraniti. Sigurno je da velikim proizvođačima kao što su Fortenova, Osatina, Žito i slične koje rade na tisućama i tisućama hektara i sa tisućama grla stoke, za upravljanje ljudima, strojevima i resursima svakako treba pomoć najsuvremeniijh dostignuća. No, onome tko radi 10 hektara, ima voćnjak od jednog jutra ili pak drži pet ili deset krava upotreba svega što spada u digitalnu poljoprivredu je skupo. Čak i nepotrebno.

Hajdemo ovako rezimirati. Imamo selo u Slavoniji koje ima jednu farmu s 200 krava. Ta farma radi primjerice 300 do 400 hektara zemlje. Ima i jedan silokombajn, jedan klasični kombajn i pet traktora različitih snaga i namjena. Od onih koji obrađuju tlo, do onih koji rade u farmi i slično. Plus razbacivač stajskog gnojiva koji košta bar 50 tisuća eura, ali on može gnoj s farme razbaciti na tih 300 do 400 hektara zemlje. I ima zaposleno 20 radnika.

S druge strane imamo susjedno selo koje nema takvog velikog farmera, ali imamo 20 obiteljskih gospodarstava na kojem radi jedan od članova obitelji, a ostali povremeno pomognu nakon što su obavili svoj redoviti posao učitelja, stolara, radnika u tvornici u susjednom gradu, liječnika i slično. Tih 20 ima u prosjeku od 5 do 15 krava. Uglavnom, ukupno 200 krava kod tih 20 OPG-ova. I oni imaju zajedno prijavljeno 20 zaposlenika. Na svakom OPG-u po jedan. I oni rade od 300 do 400 hektara zemlje. Kako njima pojedinačno dočarati i umontirati digitalnu poljoprivredu?

Moramo se složiti da mogu proizvesti jednako mlijeka, sira, kukuruza, pšenice, stajskog gnoja i da jednako doprinesu proračunima svoje zajednice i zaposlenika. Znači da su u biti jedna velika farma kao i ona u susjednom selu. Ne treba ni jedne ni druge sputavati ili kočiti. Svima valja omogućiti ravnomjeran razvoj i opstojnost. Jednako svima treba dati podršku. Ali veću podršku valja dati onima koji održavaju život u ruralnom prostoru. Koji ostaju živjeti na selu, kojima djeca im idu u područnu školu, koji potrošnjom osiguravaju da selo ima trgovinu, cafe bar, benzinsku pumpu, školu, crkvu. 

Ona farma s početka priče može bez sela, bez trgovine, škole, crkve i slično. Čak im ne treba ni benzinska pumpa jer imaju vlastitu.

Udruživanje je ključno 

No, ovdje je pitanje digitalna tranformacija. Trebaju nam opet poljoprivredne zadruge. Možemo mi to nazvati kooperacijama, strojnim prstenovima, proizvođačkim organizacijama i slično. Nije važno ime. Moramo povezati aktere. Oni će imati onda agronoma koji će za sve članove moći adekvatno primijeniti digitalnu poljoprivredu. Jer tada neće svatko od njih imati suvremenu prskalicu nego će svi imati zajedno jednu koja koristi i senzore i satelite i sva moguća druga dostignuća današnjeg društva.

Govorili smo u početku i o jednom velikom razbacivaču gnojiva. Onog stajskog, krutog koji košta 50 tisuća eura. Ne mora svaki imati svoj ili posuđivati jedan drugom. Nego će zadruga imati jedan takav i planski ga koristiti, bacati gnojivo tamo gdje su analize tla rekle da treba. Za njih je dovoljan jedan vrhunski silokombajn i klasičan kombajn. 

Za sada izraženu potrebu za digitalnom poljoprivredom ima tek manji broj proizvođača, onih velikih. Međutim, vratiti se korak dva unazad treba. Organizirati poljoprivrednike.

U jednoj Austriji, Bavarskoj ili pak Nizozemskoj jako je puno upravo ovakvih malih koji nemaju čak svi ni svoj traktor. Da ne kažemo da će bolju cijenu mlijeka i sira postići zadruga nego li svatko od tih malih sam. A i bolju cijenu klanja u klaonici. Vijeme i napredak svakako ne treba zaustavljati. Ima mjesta za sve.