Zašto su razmišljanja o rajonizaciji poljoprivrede zastarjela?

Rajonizacija poljoprivrede od kada ja znam za poljoprivredu uvijek je aktualno pitanje i vječno se povede svakih par godina priča o tome gdje se što smije sijati, kamo ići i saditi, a gdje bi trebalo što uzgajati, hraniti i čuvati. I u socijalizmu se malo, malo o tome govorilo pa se sjetimo da je i famozni Tito određivao gdje će smjeti biti koze, a gdje neće. Marija Terezija je svojim dekretima odredila što se mora i u kojoj količini gdje posaditi. A tamo jednom prilikom, ili ona ili car Franjo Josip donijeli su i uredbu, zapovjed, ili tko zna što da ispred svake kuće u slavonskim selima Vojne krajine mora biti orah ili dud. Orah da bi u kući bilo kolača, a dud, valjda da bi domaće životinje ispred kuće imale što jesti.

A nedavno mi jedan kolega skrene pažnju i da nije u redu kako jedan naš prijatelj na području odlličnom za žitarice posadio orase i lješnjake. I to stotinu hektara. Trla baba lan bi se reklo. Može tako unedogled. Prije 20-tak godina su HGK i neke njezine grupacije pokušale izgurati rajonizaciju poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj. Tada slušam na nekom predavanju nešto što ima smisla. Pa kaže svatko zna da uz rijeku Dravu ne treba dizati voćnjake a posebno nasade jabuka. Primjer je naveo Petrijevce gdje je veći  broj suvremenih voćnjaka.

Svakih se par godina povede priča o tome gdje se što smije sijati, kamo ići i saditi, a gdje bi trebalo što uzgajati, hraniti i čuvati. 

Kaže, taj tadašnji agro političar, da je to područje mraza i leda kada god ne treba. Treba poticati tamo nešto drugo, a za jabuke ne dati poticaj. Jabuke i kruške, na tom skupu su rekli, treba poticati da se sade na višim područjima. Primjerice Papuk, Krndija, Požeška dolina, Borinci kod Vinkovaca. Uvijek su to bile zanimljive priče.

Rajonizaciju po sebi donosi i sustav poticaja

U biti stvarno ne treba dati nikakvu podršku sadnji maslina u Slavoniji, ili pak sijanju pšenice na Braču. No, danas nije moguća neka prava rajonizacija donesena nekakvim zakonima jer na svom privatnom vlasništvu imate pravo sijati i saditi što hoćete. Ali ne možete na zemlji koju ste dobili u koncesiju od države, odnosno općine a u gospodarskom programu napisali da ćete proizvoditi hranu za svoju stoku. Normalno da je bolje da u Lici bude stoka na pašnjacima, a u Slavoniji u štalama. Ali što je tu je. Može u pojedinim slučajevima i obratno ako se kome tako isplati. Nekakva ipak rajonizacija postoji na način da se nečemu daje podrška ili se provlači kroz nekakve zakonske regulative. Imamo primjerice u vinogradarstvu određena područja na kojima se što sadi. Pa postoji i određeni koncept otočke poljoprivrede po kojemu je jasno što i kako.

No, danas se dobiva poticaj po hektaru i nije moguće nekome zabraniti da na svojih 50 hektara umjesto pšenice napravi pašnjak, ili podigne trajni nasad. U biti kažem na svom vlasništvu, a ne onom državnom. Kako nekome tko ima 3 hektara u Slavoniji gdje uspjeva odlično kukuruz i pšenica, zabraniti da na tom svom području proba s nekom drugom kulturom? Rajonizaciju u svakom slučaju samo po sebi donosi i sustav poticaja.

Za krave u proizvodnji mlijeka, krave dojilje, ovce i koze, povrće, voće, šećernu repu i krmno proteinske usjeve dobit ćete određene potpore, ali neće vam Agencija za plaćanje ili tko već daje zeleno svjetlo dati taj poticaj ako šećernu repu posijete na Visu.

Najvažnije kulture su riješene 

Zajednička poljoprivredna politika EU-a a koja je važeća od 2015. do 2020. obuhvaća 27 različitih potpora. Tako za jedan hektar zemljišta imamo nekih sedam vrsta potpora, a jedna krava koja daje mlijeko isplaćuje se kroz četiri vrste potpora. A svaka iz različitog EU fonda. Ruralni razvoj. Mora se napraviti za sve gospodarski plan. U svakom slučaju neće proći za neku nebuloznu proizvodnju, kao što je primjerice uzgoj lavova, nojeva, ili pak za uzgoj banana na našim otocima. Ne vjerujem da će netko ući u projekt podizanja nasada zlanog delišesa, sorte jabuka, u Dalmaciji, ili pak limuna u Zagorju. I samim tim već je napravljena ograda za sve, i na neki način rajonizacija. Država i njezine institucije mogu na neke načine poticati još autohtone proizvodnje kroz razne vidove pomoći, zaštite i slično.

Postoji i isplata potpora za osjetljive sektore mliječne krave, rasplodne krmače, duhan i maslinovo ulje i zasigurno ne dobiva nitko za maslinovo ulje u Koprivnici, ili Daruvaru. Ali ako netko hoće na svom zemljištu posaditi masline u Baranji, neka ga, ali on tada ne treba biti briga države, već svoje obitelji čiju je lovu spiskao. Zato danas kada pitate da li ste za rajonizaciju ili ne, odgovor je ipak ne, jer su najvažnije kulture riješene. Neke sitne stvari a to je da li je netko odlučio za orahe i lješnjake umjesto pšenice, ili pak za maline umjesto jabuka ne treba se zamarati. A veoma često se i sami stručnjaci unutar istih struktúra ne mogu složiti da li su Petrijevci bolji za jabuke, ili pak za jagode.

U BiH i Srbiji se u posljednje vrijeme ponovno povlači to pitanje, ali oni su neka druga priča. Oni nisu u EU i skoro neće ni biti i moraju voditi računa za što će davati državne poticaje pa nek se probaju tako obraniti od pojedinih čudnih agro poteza pojedinaca.