Prvi su na udaru klimatskih promjena, a imaju više cijene meda nego li u Hrvatskoj

Među prvima na crti obrane iskonske prirode u Nacionalnom parku Una, u sve većim izazovima s klimatskim promjenama, su pčelari Bećir Hajrlović i Mirsad Kurić sa svojim društvima od ukupno 450 košnica. Pčele su te koje budno prate što se događa u okolišu, vršeći svoju svakodnevnu i nezamjenjivu funkciju, oprašivanja biljaka, što ih zna koštati i glave.

Naime, da bi se proizveo jedan kilogram meda trebaju obići 15 milijuna cvjetova. Drugim riječima za toliko meda, one četiri puta lete oko zemlje, a njihova paša na usjevima omogućava veće prinose i bolje polodove. No, meda nema dovoljno ni u BiH, pa se mora i dalje uvoziti. Pčelar Bećir na obroncima planine Ljutoč, kod Kulen Vakufa, ima 150 košnica, dok Nektar park u Bihaću, njegovog kolege Mirsada, broji čak 300 društava od kojih je 200 medonosnih košnica.

Med je ovdje skuplji i prodaje se po cijeni između 25 i 30 KM (što je oko 100 kuna) za standardo pakiranje od 900 grama (nego što li je on u Hrvatskoj). 

Direktor NP Una Amarildo Mulić kaže da su ovdašnji pčelari prvi shvatili što ovaj park donosi, u prvom redu što se tiče zaštite prirode. Osnovan je 2008., da bi sa radom počeo tri godine kasnije. Zbog velikih klimatskih promjena, pčele su se posljednjih godina našle prve na udaru.

Pčelarima je ovaj prostor osigurao veće i zahtjevnije tržište, jer ovdje pristižu brojni turisti. Prije korone bilo ih je 170.000 godišnje, a pčelinje proizvode najčešće kupuju na kućnom pragu. Ove godine, cijena meda je već dosegla 100 kuna ili 25 KM. Za gram matične mliječi morat će izdvojiti sedam KM, dvije marke više nego lani. Mjerica od 13 grama košta 50 KM ili 25 eura.    

Obiteljska tradicija

Hajrlahović ima 70 godina dugu obiteljsku tradiciju pčelarenja i oslanja se na domaće tržište. Prije tri godine uginulo mu je 90 košnica u samo 10 dana, što je bio pravi pomor od "pčelinje kuge", koja je zahvatila pčelinjake u regiji od Italije, preko BiH sve do Mađarske. No, uz pomoć Nacionalnog parka Una, u kojem pomaže kod održavanja šetnica, uspio ih je obnoviti i sada godišnje ima 2,5 do tri tone meda.

On napominje da bi ovdašnji poljoprivrednici trebali voditi više računa o prskanju nasada malina u cvatu, što bi trebali vršiti rano ujutro i kasno na večer, kada su pčele u košnica, a ne obično prije podne, odnosno usred dana, kada ove izađu na pašu.

S druge strane, drži da su manje opasni usjevi kukuruza, jer nema nektara u cvijetu, ali kada klip kukuruza izraste, pčele uzmu polenov prah i zapravo se truju, ako je tretiran neprimjerenim zaštitnim sredstvima, koji se bacaju "šakom i kapom", što je nažalost učestalo i kod nas, posebno u Međimurju.

Pčelarstvo kao lijek od politike 

Kurić se pčelarenjem liječio od politike, kojom se profesionalno bavio, te se prije 30 godina, uhvatio pčela i krenuo od nule. Nakon velikog puta i stalnog educiranja te gledanja kako to drugi rade po svijetu, sada izvozi med direktno u Rijad, najveći grad Saudijske Arabije.

Ističe da je pčelarstvo zahtjevan hobi, koji traži da mu se čovjek posveti u cjelosti i stalno educira, prije svega, jer se uvijek nešto novo događa u ovom sektoru. On je bio radišan i nije gubio vrijeme, već je kupio imanje da bi hobi, u koji je ušao na preporuku liječnika, pretvorio kroz godine u pravi posao. Pomaže mu, kaže, i brojna obitelj, jer sam ne može sve stići obaviti - od pčelinjaka do izrade okvira za košnice, koji stoje 10 eura.

Njegov brat ima 50 selećih košnica, koje i on seli, najčešće u naselje Skakavac, ispod Grmeča, koji se nalazi na 1.621 metara nadmorske visine, a pčele ostavlja na oko tisuću metara. Radi se o ogromnom prostranstvu tamošnjih šuma, gdje se još prije 50 godina pčele dovozilo na pašu vlakom, bilo da je to hrast, lipa, bor, ariš ili bagrem, što daje bogatu pašu.

Ipak, lakše je otkad ima seleće košnice pod video nadzorom na mobitelu, jer je medvjed, za kojeg drži da bolje pčelari od ljudi, čest gost u selećem pčelinjaku, koji je ovako pod stalnim nadzorom. Čuli smo da se medo ustrajno bori za med, koji pčele brane tako da ga grizu, ali on je lukav lovac i ne odustaje u svome naumu, pa napravi veliku štetu jer obično razbije više košnica, nego što ukrade meda.

Doznali smo od ovoga vrsnog pčelara, između ostalog, da jedna košnica, koja ima 50.000 pčela, nije ista. Matica, kaže, živi četiri do pet godina, a pčela 50 dana, s tim da sa 18 do 20 dana postane punoljetna. U košnici je stalno, bilo ljeti ili zimi, temperatura 37,2 stupnja C, a posebnom folijom, što je njegov izum, održava spomenutu temperaturu. Sve to nam je Kurić i praktično pokazao, a za vrijeme našeg kratkog posjeta smo obišli i poveći Nektar park, koji ima i sobu za apiterapiju, te niz praktičnih rješenja u pčelinjaku od kojih je i niz staklenih košnica, pa se lijepo može vidjeti što i kako zapravo pčele rade.

Pčele ga naučile strpljenju

Nektar park ima sve pčelinje proizvode, osim otrova, za čije skupljanje, napominje, "nema vremena", iako su ga upravo pčele, jako dobro, naučile da bude strpljiv, a ako ga neka ugrize, kao što se to može vidjeti i na pojedinim fotografijama,onda je to, kaže, za njegovo dobro. Naime, pčelinji otrov, ako niste na njega alergični je zapravo lijek, koji liječi mnogo toga, uvjeren je Kurić, koji drži da povratak iskonskoj prirodi, neizbježan, ako čovjek hoće biti zdrav.

Ovaj uspješni pčelar osobno preferira livadski med, a ističe da je vrhunski i onaj kestenov sa Petrove gore kod Vojnića. No, što se tiče iskoraka u pčelarstvu, drži da je to apiterapija što je zapravo prirodan način jačanja imunološkog sustava pčelinjim proizvodima, a provodi se na način da se inhalira zrak iz košnice. Uz to, smatra da je najveći napredak u našoj regiji napravila Slovenija, što bi svaki pčelar, morao barem jednom vidjeti da bi bolje znao što i kako raditi u pčelinjaku, za koji navodi da je "zahtjevna stvar".

Lipanj u pčelinjaku znači mjesec vrcanja, formiranja umjetnih rojeva i rojenja

Na naš upit o prinosima, ističe da oni  jako variraju posljednje vrijeme, od godine do godine, pa tako jedne po košnici bude samo 10 kilograma meda, a druge već  25 do 30 kilograma, ali takvih je sve manje. To je priroda, kaže, koja  jedne godine da više, druge manje, a na nama je da učinimo sve da pčele prežive u suživotu sa ljudima, jer mi njima nismo potrebni, ali one nama itekako jesu.

Inače, za vrijeme zime, kada ima manje posla u pčelinjaku, pokrenuo je pčelarske radionice, kako bi educirao bilo nove pčelare ili potrašače meda, jer kako zaključuje jedni bez drugih ne mogu u kružnoj ekonomiji, koja je jedina održiva u prirodi.