Slobodan Šoja: Inostranstvo ne može zamijeniti rodno selo

Koliko su domaća proizvodnja i selo značajni, možda najbolje ilustruje rečenica koju nam je ovih dana rekao iskusni diplomata i bivši profesor istorije Jugoslavije na čuvenoj pariškoj Sorbonne, Slobodan Šoja koji se od korone štiti radom na svom gazdinstvu u selu Kamenjača, smještenom pored Vrela Bosne, u sarajevskoj opštini Ilidža.

"Vidio sam svijeta, velikih gradova, ali ostajem vjeran selu", kaže na početku razgovora za Agroklub ovaj istoričar i bivši ambasador BiH u Parizu i Kairu.

Šoja, koji u toku svoje, prvo profesorske a zatim diplomatske karijere, nije prestao da živi na relaciji BiH - Francuska, odlikovan prije 12 godina ordenom Legije časti, kao dugogodišnji prijatelj Francuske, kaže da je od djetinjstva vezan za zemlju i poljoprivredu jer ljudi rođeni na selu, radove poput sijanja, okopavanja, ubiranja plodova i slično, ne doživljavaju kao obavezu već kao sastavni dio života.

Iz đubreta niče i cvijeće!

"Zemlja je čovjekov najbolji prijatelj koji ne može izdati. Još kao dijete osjetio sam njene blagodeti. Ako se mi potrudimo, zauzvrat zemlja će oplemeniti nas i vratiti nam desetorostruko", ističe Šoja.

To je tajna, kako kaže, našeg odnosa prema tlu. Ako ga zapustimo, okameniće se i izbaciće korov, a ako ga obrađujemo, njegujemo i volimo, nagradiće nas višestruko.

Organska đubriva: Stajnjak je dovoljno unositi svake četvrte godine

"Ove godine, dan uoči oranja, dok sam razgrtao velike količine prirodnog stajskog đubriva, kojeg nam besplatno daje jedan od komšija, sjetio sam se pjesme italijanskog pjesnika koji veli da iz dijamanta nikad ništa niklo nije, iz đubreta niče i cvijeće. Pametnom dosta", poručuje ovaj akademik.

Pojašnjava nam da trenutno živi u rodnom selu, na porodičnom imanju površine 4 dunuma. Polovina zemljišta uvijek se koristila za poljoprivredne radove, dok ostatak čini kuća i voćnjak.

Bašta puna povrća, a kuća puna radosti

Iako je sezona tek počela, već su zasadili krompir, grašak, crveni i bijeli luk, paštrnjak, mrkvu, peršun, tikvice, rotkvice i cveklu.

Ostatak usjeva dolazi s novim danima, ako ih vrijeme posluži. Biće tamo, kako planira, i kukuruza, tikvi, paradajza, paprika, krastavaca, boranije, pasulja, patlidžana, karfiola, kupusa i još mnogo toga.

Ističe da mu rad na selu nije težak jer je navikao da radi.

Mala bašta u slami – jednostavan uzgoj povrća i na lošijim zemljištima

"Kao što se mora ići na spavanje, tako se na selu mora ići na njivu. Sjećam se kako sam kao dijete na našoj oranici uvijek nešto kopao i okopavao, više nespretno nego spretno. Međutim, ni u čemu nisam tako uživao kao kada dođe kombajn da žanje žito. Pomagao sam na kombajnu i komšiji Savi koji je imao deset dunuma pod žitom jer je uvijek bolje kad to rade dvije osobe. Kad se sve završi, onako znojav i prašnjav, osjećao sam se neobično ponosno. Mi smo sijali jednu godinu pšenicu, a drugu ječam i tako u krug", prisjeća se Šoja.

Dodaje da je poljoprivredne aktivnosti prekinuo tokom svog boravka u inostranstvu od 1991. do 2011. godine.

S obzirom na to da nije bio u BiH, niti je mogao obrađivati zemlju, ističe da su poslije rata, veliki dio oranica ostavili na raspolaganju novim komšijama.

Rad na zemlji zbližava ljude

Riječ je o pet bošnjačkih porodica koje su doselile u selo i kupili kuće, ali nemaju dovoljno zemlje pa su im Šoje prepustile dio svojih oranica da obrađuju.

"Tako svi zajedno učestvujemo u radovima na mojoj zemlji. Zna se dogoditi da se zajednički kafeniše, ruča pa i zasladi. Ali ćaskanje i razmjena iskustva u pauzama obrade su obavezni. Zemlja, naš odnos prema njoj, naša pažnja poklonjena joj, kao i radost kad se ubiru plodovi, ljude zbližava", poručuje on.

Ističe da na svom imanju, pored povrća, uzgajaju i jabuke, kruške, šljive i višnje.

Stabla treba uvijek krečiti u proljeće, okopavati i đubriti pomalo, uklanjati nepotrebne grane. U jesen, kada voće dozrije, tada prave domaći pekmez od šljiva i različita slatka od voća.

Obrada baštenskog zemljišta: Kako riješiti problem "plužnog đona"

"Nedostaje mi slatko od dunja čijeg ukusa se nezaboravno sjećam", kaže nam diplomata, dodajući kako je njihovo imanje nekada krasilo stablo dunje, ali ga već odavno nema.

Dodaje da na gazdinstvu drže i svinje i kokoši jer su uvijek voljeli jesti domaća jaja i meso od životinja koje sami othrane zdravom domaćom hranom.

"Uz to, u našem selu je prije rata uvijek bio lijep običaj da komšije naprave raspored kad će klati i prodavati meso, tako da godinama nikad nismo kupovali u mesnicama. Možda je ono bilo još bolje, ali mi to nismo mogli znati jer smo imali dovoljno. Praktično svakog vikenda neko je radio na smanjenju svog stočnog fonda pa su naši nedjeljni ručkovi bili uvijek nešto posebno", prisjeća se on.

Neće korona na seljaka

Ističe da je selo njegov dom i da ne bi mogao zamisliti sebe da živi negdje bez komada zemlje jer je to nešto iskonsko. Šoja kaže da je čovjek oduvijek bio vezan za prirodu, a nikad za beton i asfalt.

"Evolucija je svašta napravila pa i vezala čovjeka za beton ali to nije i ne može biti prirodno. Čovjeku treba da povremeno pomiluje travu, opruži se po njoj, da s njom diše", priča nam diplomata.

Prema njegovim riječima, u vrijeme sadašnje pandemije puno je lakše ljudima koji žive na selu. Kako kaže, korona neće na seljaka. Selo daje osjećaj širine i bezbjednosti.

"Šta nam više treba. Nadam se da će ova pandemija u kojoj će mnogi ljudi završiti pod zemljom, one koji opstanu malo spustiti na zemlju i vezati za nju", ističe on.

Stvaranje zaliha: Znate li koliko koja hrana ima rok trajanja?

Dodaje da je mnogo neiskorištenog zemljišta na selima i da bi građani trebali da se malo više angažuju i pokušaju proizvoditi vlastitu hranu.

Vjeruje da će ta potreba posebno doći do izražaja kada pandemija prođe i nastupi ekonomska kriza.

"Nevolje koje inače planeti sve više zadaje moderni čovjek, kao i nadolazeće opšte osiromašenje i propadanje, natjeraće mnoge ljude da se iznad svega pouzdaju u sebe i svoju zemlju, ako je imaju, a najbolje bi im bilo da je imaju. Ko bude proizvodio svoju hranu neće ostati gladan. Mnogi hoće. I zato treba iskoristiti svaki pedalj obradive zemlje, a država bi tamo gdje je ona vlasnik, trebala više razmišljati kako da je iskoristi. To donosi samo benefit i nikada štetu", poručuje ovaj stručnjak.

Država treba zaštititi poljoprivredu

Izrazio je nadu da će poslije pandemije država dublje razmisliti o svom odnosu prema poljoprivrednicima i svim čestitim hljebotvorcima koji polako odustaju od svojih aktivnosti jer im se to sve manje isplati.

"Neozbiljna je država u kojoj se poljoprivrednik kažnjava za svoj težak i mučan rad i u kojoj su neradnici nagrađeni za svoj nerad i zlonamjernost", zaključuje za kraj razgovora.