Spasio ergelu s Borika i napravio carstvo rasnih konja arapske pasmine

Dok prilazimo imanju u Foči na kojem je snijeg više od pola metra, progrijalo januarsko sunce, po proplancima jure prekrasni konji. Pršte im grudve pod kopitama, a visoravan iznad kanjona ljepotice Tare odjekuje od njihove njiske.

Na najljepšem konju arapske pasmine jaše konjanik, spojio se s planinom i njenim ćudima, a za njim i njegovim miljenikom trči čitava ergela grivaša ljepotana.

Spasio Boričke konje

O njemu se priča kao o čovjeku koji je spasio čuvenu ergelu konja s Borika, koja je na ovoj visoravni postojala 125 godina. Ono što nisu uradili predstavnici vlasti Rogatice, učinio je Fočak Srđan Arsenić. Skoro napuštene i iznemogle rasne konje arapske pasmine iz ergele kupio je dovezao na svoje imanje u zaseok Podgrad selo Velenići. Tu je stvorio carstvo za ove plemenite životinje, ljubitelje prirode, svoje najmilije i njega lično.

Na platou iznad strmog kanjona Tare, odakle se prostire pogled na planine Maglić, Ljubišnju i Durmitor, na nadmorskoj visini od 1.000 metara nikli su i još niču objekti za odmor, druženje za konjima, psima i divljim životinjama.

”Ne mogu reći da se ljubav prema konjima rodila u djetinjstvu kad nije tako, ali jednom, iznenada, čuvši priču o ergeli Borike, pomislih zašto ne bih, na mjestu gdje sam rođen, imao par konja, pa i čitavu ergelu. I ono što odlučim, kažem, pa nema povratka”, počinje priču Arsenić. 

Na rasprodaji ostataka boričke ergele kupio je s prijateljem preostale konje arapske pasmine i tako ovi ljepotani dobiše novi dom i novog gazdu. 

"Osjećaju oni svi redom svaku moju nervozu, oštru riječ, tugu, tromost u hodu i da možda nije moj dan. Tada se primire, ne njište, ne ritaju se međusobno pa ovi proplanci kao da utonu u onu tešku šumsku tišinu svojstvenu velikim planinama”, kaže Srđan milujući rukama ždrijebe Niku, koje mu protura njušku pod ruke i pazuh, čupka za pantalone i umiljava se.

Ljubitelji konja i oni domaćini koji nikad neće prežaliti ukidanje boričke ergele sjećaju se događaja s Borika, kad su kupljeni konji tovareni na kamione da se voze na ovo imanje. Pastuh Miško nikako nije htio da uđe u kamion dok su se na obrazima njegovog ukrotitelja zaiskrile suze.

”Kad je ovako poklanjam ti Miška neka ostane na svojim Borikama”, rekao je tada na iznenađenje prisutnih Arsenić.

Divlji ili pitomi: Kobila Aska i pastuh Jelenko okupili ekipu Bosanskih brdskih konja

Na ovu visoravan danas dolaze mnogi koji vole rasne konje da se dive njihovoj ljepoti.

Sofija Pavlović je stalni gost u Podgradu, a druženje s rasnim pastusima, kobilama i ždrijebadima, kako kaže, oplemenjuje njenu dušu i daje joj posebnu energiju.

”Razlozi zbog kojih dolazim ovdje je jahanje, briga oko konja, ovdje kao nigdje imam osjećaj slobode kao i ove divne životinje za koje nisu izgrađene ograde i prepreke već slobodno pasu po livadama i uživaju u blagodatima prirode”, kaže Pavlovićeva.

Tanja Govedarica je iz Herceg Novog u rodnu Foču i slobodno vrijeme koristi da, kako veli, napoji čula mirisima planine, uhvati poneku zraku sunca u Srđanovom ljetnikovcu, gdje ljepota nije misaona imenica već opipljivo stanje prirode i onog što je ljudskom rukom stvoreno.

”Prvi put sam ovdje i uživam i u prirodi i pokretima konja, njihovom kasu i galopu, a posebno se divim ovom čovjeku koji je sve ovo što vidimo osmislio za svoje dobro i na sreću svih nas“, govori Govedarica.

Srđan je s drugom Dejanom Drakulom gradi malo izletište nad kanjonom za odmor i spavanje.

Prirodne ljepote 

Prirodni vidikovac, na stijeni koja se okomito obrušava prema nemirnoj Tari, nedaleko od čuvenog rafting kampa Bastasi, ovaj ljubitelj prirode je opremio novim sadržajima koji gostu pružaju priliku se osvježi prirodnim sokovima, starim jelima ispod sača i popije nešto ljuto za dobro raspoloženje.

Nekoliko stijena u okolini ergele i kampa su izazovne za planinare i one koji vole visinu, a posebno jedna s malim tunelom pri vrhu. Arsenić se pobrinuo da se postave i stubovi i konopci kako bi posjetiocima bilo sigurnije penjanje.

Briga i njega o kopitima konja - da li je potkivanje neophodno?

Fočaci su već otkrili ovu oazu mira u planini i kad krenu da se odmore obavezno povezu i džak zobi za konje, dok Arsenić hvali i komšije koji su dobrovoljno ustupili pašnjake za njegovu ergelu.

”Nije lako obezbijediti kvalitetnu hranu za konje iz ergele ali se snalazim nekako. Potrebno je mnogo sijena i zobi, pa veterinarska zaštita, topao smještaj i sve ostalo. Ali ljubav sve pobjeđuje, pa zato moji ljepotani imaju sve što ima treba”, kaže Arsenić.

Dok napuštamo prostor ergele gledaju nas, kao po komandi, krupne oči Tare, Nike, Iskre, Srne, Lune, pa Kadine, Roksande, Arije, Gale, Mile, Nele, ždrijebadi Avala i Jabučila, pastuha Caca, Fahta i drugih grivaša koji nas pozivaju da im u pohode opet dođemo.