Brojnim se božićnim običajima zazivao Božji blagoslov za dobar urod u narednoj godini

Ždrijebilo se, telilo se, prasilo se, rojilo se, gojilo se, kucilo se, macilo se, leglo se… nabrajao bi moj tata, tada mladi momak, ulazeći ranim jutrom na Badnji dan u domaćinovu kuću čestitati Adama i Evu, kako bi zazvao Božji blagoslov ne bi li mu iduća godina bila rodna i plodna, 'zaradivši' kao 'položajnik' kobasicu oko vrata.

Prema ovim tatinim pričama koje pamtim iz djetinjstva, tako je započinjala svetkovina najveselijeg kršćanskog blagdana – Božića, u nekim davnim vremenima, u jednom živopisnom slavonskom selu, u kojem su uz ovu tradiciju odgajani brojni naraštaji.

Obilježavanje ovog blagdana u naše se vrijeme svelo uglavnom na kićenje drvca, obiteljska okupljanja uz posnu večeru, pjevanja božićnih pjesama, odlaska na misu polnoćku, i dakako, darivanja. No, kako će ovaj blagdan radosti i svjetla pamtiti naša djeca? Jer, u vremenima u kakvima živimo i ova će sve skromnija tradicija biti dovedena u pitanje. Danas, u vrijeme brojnih Covid ograničenja, kada prebrojavamo ukućane za stolom, kada ne možemo do naših najmilijih, kada se mise gledaju na televiziji, morat ćemo stvarati nove običaje. 

Iščekivanje u Došašću

No, prošetajmo barem nakratko stazom sjećanja i podsjetimo se koliko je bogata naša tradicija bila nekada, kada se Božić iščekivao brojnim običajima, punim dublje simbolike, kroz čitavo Došašće.

Tako su u našem narodu posebni spomendani zazivali predbožićno ozračje. Za svetu Barbaru, čiji spomendan obilježavamo 4. prosinca sijala se božićna pšenica, a tko je 'omašio', stigao je to nadoknaditi još i na svetu Luciju, 13. prosinca. Što je pšenica za Božić gušća i zelenija, to će ljetina biti plodnija. Nakon Božića ona se daje pticama, jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. 

Sv. Nikola, 6. prosinca, posebno je razveselio dobru djecu koja su nalazila skromne poklone u svojim pripremljenim čizmicama, a 'zločesta' su se pak bojala Krampusove šibe. Za Nikolje bi "matere" medenjacima darivale svoje buduće "snaje", čija će svadba biti sljedećih poklada. 

Za sv. Luciju, djevojke za udaju su pripremale 11 papirića s imenima neoženjenih momaka i jedan prazan, te svakoga dana do Božića izvlačile po jednu papirnatu kuglicu i zavirujući u nju, bacale u vatru, a ona posljednja, koja se otvarala na sam blagdan, nosila bi ime onoga koji joj se suđen. No, nesretna je bila ona kojoj je ostao prazan papirić koji simbolizira da će ostati neudana.

Što je pšenica za Božić gušća i zelenija, to će ljetina biti plodnija.

Poljoprivrednici su pak imali neka svoja predviđanja. I opet vezano za sv. Luciju. Tada se u posudu s vodom stavljala grančica voćke kako bi do Božića propupala i tako, prema broju pupova simbolično najavila rodnu godinu. Domaćin bi u tih 12 dana do Božića zapisivao kakvo je vrijeme bilo, kako bi, vjerovanje kaže, mogao saznati što ga u kojem mjesecu iduće godine očekuje. Za sv. Luciju se nastojalo spremiti što više ogrijenog drva, da se kroz božićne blagdane dobro zagrije 'zadružna' soba, u Slavoniji osobito jasenovine, dok su se inače grijali hrastovinom. I u dalmatinskom se zaleđu zbog istih navada ovaj spomendan zvao 'Luca drvarica'. 

Na "tucin dan", 23. prosinca, ili kako ga još zovu "kokošji badnjak" sva se perad hrani obilnije, "tako da im i ostane". Toga dana u štali već čeka pripremljena božićna slama. 

Pepeo se stavljao ispod voćke ili loze 

Predbožićne pripreme kulminiraju na Badnji dan, koji prema nekima ima korijen riječi u značenju 'bdijenja' jer se bdijenjem na ovu večer čeka rođenje Isusovo, a prema drugima je dobio ime od 'badnjaka' – panja koji je domaćin unosio u kuću, blagoslovio njime sve kutove kuće i palio na ognjištu da tinja do sv. Tri kralja. U dinarskim je krajevima na Badnju večer unosio tri badnjaka, ako nije panj onda je deblja grana hrasta, crnike, masline, stavljajući jedna po jedna u ognjište uz ritualni tekst kojim je želio svaki boljitak svojim ukućanima. Nakon sv. Tri kralja ovaj bi se pepeo stavljao ispod voćke ili loze koja nije bila dovoljno rodna. 

Kulturnog antropolog prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, redoviti profesor na odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, našem je autoru Igoru Čolakoviću otkrio nekoliko običaja 'v Zagorju i Međimurju' među kojima onaj da su u Bednji čestitari na Badnjak obilazili kuću tri puta, a vođa bi svaki puta rasipao malo kukuruza po rasprostrtoj slami. Onda bi svaki čestitar popio točno tri gutljaja vina i zagrizao tri put kruh. Taj se kruh kasnije čuvao za lijek. 

Starije se Ličanke prisjećaju i praznovjerja povezanih s Badnjakom, kada se govorilo: "“Nemojte dicu tić’, imat ćete čireve na mistu pokojem drugog udarite. Iz kuće ne dajte, ne posuđujte, da nam drugi sriću ne odnese."

Kako bilo, na Badnjak su domaćice bile vrlo vrijedne već od rane zore, jer su morale temeljito pospremiti i posebno uresiti kuću, okititi božićno drvce, obično ukrasima 'kućne izrade' kao što su jabučice ili orasi, a ponegdje i medenjaci, te pripremiti svečanu, ali posnu večeru, uglavnom riblju, kao i nešto raskošniji božićni objed za drugi dan s tradicionalnom božićnom puricom ili prasetinom.

Odraslima rakija, dječacima jabuka

"Za blagdan Božića u stara vremena nije bilo raskošne rasvjete, šarenih lampica, kuglica, skupocjenih darova. Pripremalo se za blagdane skromno, ali i nekako s puno više vjere, a čini se i s više veselja“, otkrila je našoj autorici Blanki Kufner predsjednica Udruge "Plodovi gorja Gorskog kotara" Blažica Sveticki. U to vrijeme, pred 70 i više godina, prisjeća se, u Badnje jutro žena nije smjela ustati prije muža. To je bio zakon. Muškarci su odlazili "čuvati lonce" kod rođaka, prijatelja...

Žene nisu smjele iz sobe dok u kuću nije došlo muško čeljade. Taj dan lonci su se stavili pod stol. Muškarac koji bi došao rekao bi: "Faljen Isus i Marija. Doš'o sam vam čuvat' lonce da se ne bi razbili." Odrasle muškarce domaćin je počastio domaćom rakijom, a dječaci su dobili jabuku ili bombon. Žene na Badnjak nisu hodale po kućama. Po božićno drvce išlo se u šumu prije svete noći, ako nije bilo snijega i na sam Badnjak. U kući je na taj dan, priča Blažica, bila nekakva svečana tišina.

"Ukrašavalo se drvce posrebrenim češerima, jabukama, krumpirom, orasima, bombonima omotanim u papir, pečenim domaćim kolačima...", kaže Blažica i dodaje kako su se navečer stavljale kuhati domaće kobasice. Pekao se kolač od rogača jer je bio najjeftiniji, a ispekao se i domaći kruh - slatka pogača s jajima i grožđicama. Na vrh pogače stavila se zvijezda, napravljena od tijesta, koja se, kad je pogača bila pečena, izrezala i čuvala pokrivena na stolu tijekom blagdana, sve do Sveta tri kralja, kada je nakon svete mise svatko pojeo komadić tog kruha. 

U Gorskom kotaru žene nisu smjele iz sobe dok u kuću nije došlo muško čeljade

Na svetu večer postavljen je svečani stol na kom je bio najljepši stolnjak, ručno vezen, od domaćeg platna, na stolu rascvjetane grane voćaka, svijeće, pšenica, pogača, blagoslovljena voda. 

Prvo se namiri stoka

Prije nego se krenulo na polnoćku, blagoslovila se kuća. U posudu ili starinsku peglu, stavilo se žara, na to se nasjeckalo suho blagoslovljeno cvijeće, šumsko bilje i grančice grmlja: smreke, bršljana, tise, maćuhice, brinja, božjeg drvca i sl. koje je blagoslovljeno na Cvjetnu nedjelju ili za Veliku Gospu.

“Kad se to bacilo po žaru, zamislite kakav je to divan miris bio! Dimilo se po cijeloj kući čim je pao mrak. Išla se blagosloviti i staja i tavan. Svi su pjevali božićne pjesme i molili. Onda se krenulo na polnoćku – ponoćnu misu. Pješačilo se do crkve uz pjesmu. Snijeg je škripao pod nogama. Bilo je hladno, a rijetki su bili oni koji su imali kaput od toplog sukna”, prisjećala se naša sugovornica iz Gorskog Kotara. Kad su došli s ponoćne mise, najprije su nahranili blago u staji, onda su tek na red za jelo došli ukućani – na juhu od kobasice i pečenu kobasicu s naribanim svježim hrenom.

Prije nego se krenulo na polnoćku, blagoslovila se kuća biljem blagoslovljenim na Cvjetnu nedjelju ili za Veliku Gospu.

U nekim su pak krajevima Lijepe naše žene na Badnjak znale izrađivati i jaslice od slame. Na ovaj se dan prostirala slama pod stol na kojoj su se manja dječica mogla igrati, ali i na stol, pod svečani stolnjak, odakle su žene 'na neviđeno' izvlačile slamke, pa koja izvuče dužu, imat će i dulju pređu. U Zagorju i Prigorju se pak pod stol stavljao plug, kako bi im zemlja bolje rodila iduće godine.

Stol se ponegdje 'kitio' i različitim plodovima, ali i novcem. U dalmatinskim je pak selima novčić stavljan u božićni kruh, koji se lomio na kriške prema broju ukućana, i onaj kojega je zapao 'bogati' komad mogao se nadati blagostanju, sreći i zdravlju u narednoj godini. Kad smo već u Dalmaciji, spomenimo i da se na tamošnjim božićnim trpezama našlo janje koje je već odabrano mjesec ranije. Pripremale su se tri božćne svijeće, a na obiteljskom božićnom ručku najstariji ukućanin pali svijeću, koju nakon ručka gasi koricom kruha umočenom u vino.

Tri svijeće - jedna za blago, jedna za narod i jedna za žito

Sličan je običaj i u Lici, gdje su se također palile tri božićne svijeće – jedna je za blago, jedna za narod i jedna za žito, u koje je nakon jela, kad se popije vino, najstariji ukućanin ulio jednu kap vina pa se gledalo na koga će ići dim, jer se vjerovalo da će ta osoba prva iz kuće umrijeti.

"Običaj Božićne svijeće u Splitu je malo drugačiji nego po selima. Svijeća bi se postavila u kandilir s kolačem od kruha oko njega, jer taj krušni kolač je kružnoga oblika s rupom u sredini", otkrila je našoj autorici Katici Šimac dopredsjednica Udruge Collegium Split kroz povijest i administratorica FB grupe Split kroz povijest te članica predsjedništva Društva prijatelja kulturne baštine Split Adela Roudi. Navodi kako se svijeća palila na Badnju večer, na prvi dan Božića ujutro i uvečer, te isto tako na Novu godinu i Tri Kralja.

"Kada bi se svijeća zapalila, govorilo se: kako se užge ova svića, ovako se u nas užgala svaka milost Božja. Utrnula bi se komadićem kruha umočenim u vino, uz riječi: Kako se utrnula ova svića, ovako se u nas utrnula svaka zloba i opačina. A u Kaštelima se znalo govoriti: teško kući di na Badnju večer svića ne gori", kaže Adela i nabraja kako Božićni ručak u Splitu počinje samaštranin goveđin jazikon s hrenon i kaparama, nakon kojega se služi juha od kokoše s komadićiman pileće jetrice uz rižu ili s taranom, pa pečena tuka s krompirima, uz koju je obvezna muštarda, posebni slatko-papreni prilog, ili ukiseljena kapula ljutika. Iza tuke na redu su kapulari ili arambašići, kako je komu bilo po volji. "Iza tega bi se predahne i čeka se slatko i kafa", kaže Adela da su od starinskih kolača ostali obavezni bobići i mendulat.

Istrijani za Badnjak tradicionalno jedu bakalar na bijelo s pasuticama, slane sardele i maneštra od slanutka. Nikako ne smijemo zaboraviti spomenuti i nadaleko poznate fritule, cukerančiće, povetice i kroštule.

Jabuka 'božićnica'

Inače, prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini je 1223. godine navodno napravio Sveti Franjo, a tijekom godina radile su se od gipsa, gline ili drveta i nalazile samo u crkvama. Tek u 19. stoljeću, postavljaju se i u domu pod božićno drvce. U skorije vrijeme u brojnim su našim mjestima bile uprizorene i 'žive' jaslice. Spomenimo i to da povjesničari etnolozi navode kako se u Hrvatskoj božićno drvce kiti od 1850. godine, a prva su stabla bila, zanimljivo je, bjelogorična. 

No kako bilo, mali je Isus darove ostavljao pod 'bor', u nekim našim krajevima već na Badnju večer, nakon povratka s polnoćke, a u nekima na Božićno jutro. Zanimljivo je da su muška djeca prva u obitelji dobivala dar. S posebnim su iščekivanjem djevojke išle na polnoćku, pitajući se koja će od kojeg momka dobiti jabuku 'božićnicu', simbol njegove naklonosti.

U nekim bi krajevima mlađarija pucanjem 'tjerala zle sile'. "U starije doba po dalmatinskim kaletama odzvanjala je pucnjava pušaka, mužara, kubura i maškula, dok su krajem 19. i početkom 20. stoljeća najomiljeniji bili tondini i nanuncini", otkrila je Adela Roudi. 

Na srednjodalmatinskim otocima su se u božićne dane palile kolede, vatre i biralo se kralja. Osoba koja bi bila izabrana za kralja morala je počastiti cijelo selo s vinom i fritulama, ali bi znala rješavati i seoske sukobe. Koledanje je u Istri karakteristično za period između Božića i Sveta tri kralja. U nekim krajevima Istre muškarci obilaze kuće ili sela pjevajući prigodne pjesme kako bi čestitali blagdane, a domaćini ih dočekuju i časte, daruju vinom, kolačima, kobasicama i jajima. 

Darivanje zdenca 

Prof. Pletenac pak spominje kako su Međimurci u Cirkovljanu kod Preloga na Božić imali običaj darivanja zdenca, inače rijedak običaj na prostoru Slavena, uz pjesmuljak: "Zdenec koplenec, Ja tebi dara, Ti meni para. Ja vidim dodna, Za zamoš sam godna."

Sve u svemu, Badnjak i Božić su se svetkovali u krugu obitelji dok se na sv. Stjepana, išlo u čestitare rodbini, prijateljima i susjedima, kako bi se razmijenile dobre želje za, kao prvo, puno sreće i dobro zdravlje, a potom i blagostanje. Na sv. Ivana slamom iz kuće 'kitile' su se voćke da bi bolje rodile iduće godine. Na taj se spomendan u nekim krajevima i blagoslivljalo vino. Poslije Ivandana slijede Nevina dječica, dan kada se na misama blagoslivljaju djeca, a ponegdje običajem 'šibanja' podsjećaju na boli ubijene dječice.

U Lici su pa na taj spomendan (28. prosinca) imali običaj “šibalica” ili “šikavaca“ kada su mladići posjećivali kuće djevojaka i pritom pjevali prigodne pjesmice :"Otvori vrata divojko od zlata, I tvoja je mater otvarala, I momke lipo darivala…" a djevojke potom mladiće darivale jabukama i orasima.  Dečki su nosili i šibe kako bi “prijetili” djevojkama ako ih ne daruju.

Božićna dvanaestodnevnica

U većini se naših krajeva dan Sveta tri kralja ili Bogojavljenja, kada završava 'dvanaestodnevnica' odnosno dvanaest dana od Božića, smatra krajem blagdanskog razdoblja, pa se 'raskićuje' kuća. Na taj se spomendan prisjećamo legende kada su mudraci Gašpar, Melkior i Baltazar darivali Isusa smirnom, zlatom i tamjanom, koji se i u selima uprizoravao oblačenjem momaka, 'zvjezdara' u tri kralja koja su nosila zvijezdu po selu. Na ovaj blagdan započinje i blagoslov domova, a ponegdje i vrtova i buduće ljetine. U dijelu Lijepe naše božićni se krug pučkih običaja završava Svijećnicom i spomendanom Sv. Blaža.    

Na sv. Ivana slamom iz kuće 'kitile' su se voćke da bi bolje rodile iduće godine.

I evo, na kraju, prisjetimo se i Biblijske liturgije koja u proglasu evanđelja sv. Ivana kaže: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i ta Riječ bijaše Bog... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama! 

Unatoč svemu, dočekajmo s radošću, u miru i slozi, i ove godine utjelovljenje Sina Božjega.

Sretan vam i blagoslovljen Božić.