Dok Mavrović propada, broj ekoproizvođača raste

Iako je najveći hrvatski proizvođač ekološke hrane Željko Mavrović došao u probleme zbog krize u kojoj su potrošači odustali od skupljih ekoloških proizvoda, broj registriranih ekoproizvođača u posljednjih godinu dana povećao se za gotovo 200. Inače, Mavrović ovih dana izbjegava novinare i ne javlja se na telefon koji je najčešće isključen. No, još je donedavno uporno tvrdio da nema brze zarade, ali i da se isplati baviti ekološkom poljoprivredom, koja čini manje od dva posto domaće poljoprivrede u odnosu na konvencionalnu proizvodnju hrane. U Europskoj uniji taj je prosjek 10 posto.

No, prodaja skupljeg ekokruha i peciva, što je bila okosnica Mavrovićeve proizvodnje, u krizi je doživjela drastičan pad, jer su se kupci okrenuli jeftinijim proizvodima, pa će prekinuti proizvodnju ekološkoga kruha u Novoj Gradišci, a bez posla bi moglo ostati 30 ljudi.

Uz to, Mavrović će morati prepoloviti svoj stočni fond u Sloboštini kod Požege, te se okrenuti ratarskoj proizvodnji. Osim toga, upitan je i opstanak tvrtke Eko-Mavrović u Zagrebu, ako se do rane jeseni ne pronađe strateški partner koji je spreman premostiti krizu na tržištu ekohrane. Mavrović je u ekološku poljoprivredu uložio milijun eura, a njegova je procjena da su tvrtke, bez prepoznatljivog brenda »Irokez«, vrijedile između tri i pet milijuna eura. Kod Požege je obrađivao 400 hektara zemljišta, od čega je 100 hektara u zakupu, a 100 u koncesiji. Riječ je o vrlo usitnjenim posjedima, jer je na 100 hektara bilo 1500 čestica. Poticaje u iznosu od 1,1 do 1,2 milijuna kuna za 2009. godinu dobio je za ratarske kulture, dok ih za stočarstvo tek treba dobiti, jer je ekološki uzgoj goveda i svinja, za kulen, pokrenuo tek lani.

Mavrovićeve tvrtke su prije krize imale promet od 40 milijuna kuna, od čega se 25 milijuna kuna odnosi na pekarske proizvode. Iako je postao sinonim za domaću ekološku hranu i njezin zaštitni znak, te je ušao u najveće domaće trgovačke lance i dobio višegodišnji kredit Zagrebačke banke, Mavrović na policama nije imao gotov proizvod s ekomarkicom. Naime, da bi je dobio, proizvod mora imati 95 posto čistih ekoloških sastojaka.

S druge strane, obitelj Sever ima oko 800 kupaca kojima ekoproizvode dostavljaju na kućni prag, što se u krizi pokazalo presudnim, jer je prodaja takve hrane putem interneta opstala, a smanjila se u trgovačkim lancima.

Sever u okolici Ivanić Grada ima 15.000 četvornih metara plastenika i farmu na kojoj kokoši, između ostalih domaćih životinja, pasu travu.

Ipak, broj registriranih ekopoljoprivrednika raste iz godine u godinu. Na početku ove bilo ih je 1125, dok je broj obradivih hektara pod ekološkom poljoprivredom dosegao 23.282 hektara. To je znatno povećanje, jer je prije godinu dana broj takvih poljoprivrednika iznosio 817, a obrađivali su 14.193 hektara.

Na početku ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj, prije devet godina, takvih je poljoprivrednika bilo 130, dok su obradive površine bile simbolične - 51,7 hektara. No, već 2003. bilo je registrirano više od 3500 hektara ekopovršina.

I danas je najviše registriranih oranica pod ekopoljoprivredom i to 17.066 hektara u Slavoniji, potom livada i pašnjaka 2452 hektara, voćnjaka 1770 hektara, šuma 444 hektara, ljekovitog bilja 388 hektara, maslinika 322 hektara i povrća 284 hektara.

U Slavoniji, odnosno Osječko-branjskoj županiji, ima najviše proizvođača, 290, potom u Sisačko-moslavačkoj, 128, a u Zagrebu 91. Najmanje ekoproizvođača ima u Ličko-senjskoj županiji - samo osam. U Zagorju ih je samo 17, a u Istri 40.

No, uvozom ekohrane u Hrvatsku bavi se oko 60 tvrtki, jer imamo samo 200 domaćih ekoproizvoda. Naime, put do ekološke markice je dug i skup, jer treba proći tri do pet godina da bi se zemljište očistilo od konvencionalne poljoprivrede, prije svega pesticida i herbicida, te prešlo na ekopoljoprivredu.

S druge strane, od 15 zaposlenika na ekološkom imanju u Velikoj Britaniji, koje ima 750 hektara zemljišta, njih pet radi u uredu i razmišlja i traži nove informacije o tržištu i proizvodima koje će biti isplativo sijati i proizvoditi sljedeće sezone. Dakle, nužno je imati zaokruženu proizvodnju koja onda može lakše pronaći put do tržišta.

Ekološka poljoprivreda kod nas je tek u začecima. Puno je zainteresiranih, ali malo onih koji se njome uistinu i bave. Jedno od glavnih ograničenja ekološke poljoprivrede je nizak stupanj znanja - kojeg nema dovoljno ni kod konvencionalne poljoprivrede koja ima oko 200.000 registriranih poljoprivrednika - te informiranosti, jer se promjene vrlo brzo događaju.

Hrvatska ima prirodni potencijal za ekopoljoprivredu, kao i za sve druge vrste poljoprivredne proizvodnje. Prije svega to su nezagađeno zemljište i voda kojoj ne treba višegodišnji poček. No, da bi proširili jednu ekokulturu, mora se razvijati još njih pet zbog plodoreda, ali se, primjerice, češnjak ne smije uzgajati na istoj parceli sljedećih šest godina.

Plan Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja da u pet godina, od 2011. do 2016., ekopoljoprivreda u Hrvatskoj naraste na osam posto ukupne prizvodnje vrlo je ambiciozan, jer kasni isplata poticaja za takvu poljoprivredu koji su 30 posto veći od onih za konvencionalnu. Uz to, ekoproizvođači se žale da od Grada Zagreba, koje je najveće tržište, pet godina ne mogu unajmiti prostor za ekotrgovinu. Tako su potrošači ekološki uzgojenu hranu osuđeni tražiti na gradskim tržnicama.

Autor: MARINKO PETKOVIĆ