Krađe na poljima, nova pošast u Međimurju

U međimurskim se poljima pojavila i posljednjih godina razmahala čudna bolest poljoprivrednih kultura od koje lijeka nema u savjetima poljoprivredne savjetodavne službe - krađe na poljima.

Posljednjih nekoliko tjedana zabilježili smo nekoliko slučajeva - nedavni u Gardinovcu. Krađa s polja lubenica posebno je zanimljiva jer se dalo vidjeti tko su “nametnici” - policija je na djelu zatekla 16 lopova, sve iz Piškorovca. Podatak o tome odakle dolaze počinitelji odaje i poseban značaj krađa s polja. To je oblik kriminala koji je obilježen specifičnošću Međimurja. Njime dominiraju Romi, u njemu se odražava socijalna patologija njihove nacionalne zajednice. Oni nisu za sve krivi, bude i “bijelog” lopovluka, a ne smije se s uma smetnuti i suučesništvo. No, ova narav smetnje u međunacionalnim odnosima daje naboj posebne opasnosti ovoj pojavi, s čime bi se odgovorni morali što prije suočiti. U nekoliko priča onih koji su bili pogođeni krađom pokušali smo oslikati ovu novu “pošast”.

Idemo i mi krasti ako se tako može

Obitelj Mozeš iz Kuršanca bavi se proizvodnjom sveg povrća, luka, peršina, mrkve, celera. Ove godine urod će im iz “neagrotehničkih” razloga biti manji za četiri tone luka - nedavno im je nestalo s polja. Gazdarica Danica Mozeš rekla nam je:
- I prije se kralo, i “crni” i “bijeli”, ali ovo sad postaje nepodnošljivo. Ova posljednja krađa donijela nam je štetu od desetak tisuća kuna. Ako se tako može, onda idem i ja krasti, a ovo ćemo sve rasprodati. Mi želimo raditi da zaslužimo kruh, ali nam onda to treba dopustiti i zaštititi nas. Rekli su nam da bi trebalo angažirati zaštitare, kako bi oni pazili na polja. Razgovarali smo s jednim čovjekom privatno, rekao nam je da bi to koštalo 700 kuna dnevno po čovjeku. Ne znam bi li to trebalo biti za domaćinstvo ili bismo se podijelili, a i kako bi to bilo organizirano. No, u čemu je smisao, što ćemo onda zaraditi? Puno smo radili, plijevili ujutro od 6 do 10 sati, a onda su nam ukrali četiri tone.

Danica spominje i jednu epizodu otprije nekoliko godina. Zatekla je u polju grupu dječaka i na pitanje što tamo rade postali su bezobrazni. Jednoga je na to dograbila i udarila ga nogom, ali je pritom samo ozlijedila palac na nozi. Policija će, naravno, upozoriti da se takve situacije ne smije rješavati sukobom. Može se stradati na dva načina - lopovi mogu biti i nasilni, a i sam oštećenik od krađe se može naći u situaciji da je, osim što je pokraden, i sam kriv pred zakonom ako je on nekoga ozlijedio.

Jedan događaj koji se zbio u susjedstvu, u Totovcu, pred pet godina, govori o osionosti lopova, i opas-nostima koje izravan susret s njima može nositi. Priča nam Đurđica Komes. Suprug Josip i ona bave se prozvodnjom salate, mrkve peršina, celera, kupusnjača, cikle, poriluka i pastrnjaka.
- Vraćali smo se oko 22.30 sati od mog brata i ugledali uz polje našeg kuma parkiran “tamić”, a i razabrali da neki ljude nose salatu. Zaustavili smo se i išli ih pitati što to rade. Rekli su da im je to gazda dopustio, što - naravno, nije bila istina. Nismo im pritom rekli ružnu riječ, ali su nas nepoznati počeli vrijeđati. Suprugu sam rekla da pozovemo kuma i policiju, ali je za to vrijeme jedan od kradljivaca već zmahanuo flašom. Okrenula sam se i vidjela kako mi je supruga tresnuo po glavi. Tada su s polja došla još trojica koju isprva nismo ni primijetili i počeli su mi supruga tući. Oborili su ga na zemlju i udarajući ga otkotrljali na sredinu polja. U autu nam je bilo troje djece koja su počela vrištati. Nastarija je tada i zvala ujaka koji je policajac. Počela sam i vikati, a napadači su primijetili da nekoga zovemo i pobjegli su, a mi smo otišli na hitnu. Tamo je utvrđeno da mi je suprugu razbijena arkada i ozlijeđen nos. Kradljivce i napadače su našli, ali je samo jedan optužen i osuđen. Dobio je samo osam mjeseci zatvora. Zar je to prava kazna za krađu i za takvu drskost? Te godine, nešto kasnije, išle smo tri žene na polje i primijetile neke ljude u jednom polju, ali se tom prilikom nismo usudile ništa pitati.

Gdje su lopovi brali, paprika više neće rasti

Marija Zelenić iz Domašinca u prvom je redu cvjećarica, ali se bavi i proizvodnjom paprike i rajčice. Doduše, u manjim količinama, bez ambicija da na njima puno zaradi i zato bez potrebe za poticajima, kako kaže. To što su joj nedavno ukrali oko 300 kila paprike zato ne predstavlja katastrofalnu štetu, ali sama šteta, a i sve okolnosti krađe, ostavljaju osjećaj mučnine pojačan osjećajem nemoći.

- Još na Veliku Gospu suprug Ivan i ja pošli smo brati papriku i ugledali dvoje ljudi, muškarca i ženu s dvoje djece. Već smo tada pozvali policiju, mada nismo primijetili da je bilo ikakve štete. No, suprug je policiji dao broj vozila kojim su došli, ali iz toga ništa nije proizašlo. Dva dana kasnije počinjena je krađa, a vjerujemo da su papriku pobrali baš ovi koje smo nešto ranije vidjeli. Dvije su grede prilično uredno i pobrali, ali drugi dio su potrgali i zgnječili, a inače znaju brati i ono što je još zeleno. Jedan pokušaj krađe imali smo još sredinom sedmog mjeseca. Tada su lopovi ušli kroz ogradu i izrezali najlon plastenika. Marija upozorava da se računica u procjeni šteta ne može svesti samo na kilažu ukradenog pomnoženu veleprodajnom cijenom.

- Ukradeno je tristotinjak kila, ali da se bralo u pravom trenutku, za mene bi to bilo i petsto kila paprike. Nakon što su to lopovi ubrali na svoj način, tu paprika više ni neće rasti.

Tako računajući, šteta koju je Marija pretrpjela je oko 2 i pol tisuće kuna - to je više od nekoliko stotina iz prvog policijskog zapisnika u kojem je njen slučaj označen kao “krađa u kojoj je šteta mala”.

Marija nije jedina u Domašincu koja ima štete od kradljivaca u polju. Naprotiv, takvih je dosta, ali se u pravilu ne odlučuju zvati policiju. Josip Tomašek jedan je od onih koji smatraju da je prijavljivati krađu policiji jalov posao, ali je je ipak nama rekao svoje iskustvo s lopovima, neka se čuje. Josip ima poljoprivrednu mirovinu, ali se još bavi proizvodnjom bresaka i jabuka.

Uglavnom za svoje potrebe, ali dohodovno potican, da se nešto i zaradi i nešto doda skromnoj mirovini. Rekao nam je:

- Prava su napast, poput gusjenica. U iskušenju sam da posipam plod nečim što izaziva probavne smetnje, da lopovi ne uživaju u mom trudu. Na polju na kojem imam nasad potrgali su ogradu i odnijeli mi 200 kila bresaka. Zapravo su dolazili u više navrata i napravili ukupnu štetu od oko 2 tisuće kuna. Dolaze u grupama, po trojica, četvorica ili petorica. Jednom sam ih i vidio - bili su to sve mladići u dobi od 15 do 17 godina. Stvar gorom čini i to što je dio ploda bio nezreo.
U Josipovom polju je, inače, smještena i stanica za obranu od tuče. Zaštićena je alarmom, ali nju nisu dirali. Lopovi su možda bezobzirni i bezobrazni, ali nisu blesavi.

Pod prevelikim pritiskom, ekspres lonac će puknuti

Međimurski proizvođači povrća (pretežna većina onih ozbiljnih) okupljeni su u Međimursku povrćarsku udrugu “Zeleni vrt” kojoj predsjedava Sandra Horvat iz Pribislavca. O problemu krađa s polja ona govori kao osoba koja u tome ima iskustva cijele branše, ali i s pozicije osobnog iskustva, kako nam kaže. Na desetak hektara ona proizvodi luk, peršin, poriluk, mladi krumpir, rajčicu, salatni kupus i salatu. Ima već barem petnaest godina kako svoju slatu ona ne bere prva, kaže nam.

- Imamo proizvodnju na više parcela i dok mi beremo na jednoj, na drugoj beru kradljivci. Već sam i pokušavala kradljivce odvratiti tako što sam prvi red posipala sredstvima koja izazovu probavne smetnje, ali nisu trajno opasna. Ali, u tome se i krije bitan problem. Mi se svi držimo pravila tzv. integrirane proizvodnje, odnosno nadzirane upotrebe kemijskih sredstava jer je kod nas nerealno očekivati da ćemo imati čistu ekološku, a isplativu robnu proizvodnju. Slušamo savjete poljoprivredne savjetodavne službe, držimo se pravila karence, ali je se lopovi ne drže. Znam kad ne smijem brati i dati u prodaju, a lopov ne. Javna je tajna da povrće ukradeno s polja završava na tržnicama u Varaždinu i u Zagrebu, nerijetko u trenutku kad može biti opasno za ljude. Lopovi ga prodaju veleprodajno. Mogu ponuditi prihvatljivu cijenu kad se nisu baš pomučili. Uvijek se nađu kumice koji će ga rado prihvatiti i staviti na štand kao svoj proizvod. Porijeklo robe praktički je nemoguće efikasno nadzirati. Problem raste, drskost lopova sve je veća, kaže Sandra Horvat:

- Jednom me zvao sin i rekao: Mama, iza plastenika se netko vozi s ugašenim svjetlima. Drugom prilikom je i susjed zvao da kaže da se netko mota oko plastenika. Jednu parcelu imamo kraj puta od Pribislavca prema Ivanovcu, malo je i uvučena unutra. Osim nas, nekad nitko nije tamo zalazio, ali sada se lopovi ponašaju kao na svojemu. Tamo se i sad ide kombijima i subotom i nedjeljom. Rekli smo to policiji, a oni su nam odgovorili pitanjem jesmo li zapisali broj registracije. Odgovorili smo da nismo kad kombi nije registriran, ali smo im dali točan opis vozila i rekli da sigurno znaju gdje ga treba potražiti. Ali od toga nije bilo ništa. Sandra Horvat upozorava na pitanje koje čini srž problema, pitanje zaštite prava onih koji rade.

- Smijem li ja poreznoj upravi ostati nešto dužna, makar samo 100 kuna? Ne smijem, a kradljivac može moje odnijeti s polja i nikom ništa. Ako je šteta manja od tisuću kuna, to se neće goniti po službenoj dužnosti, već se možemo odlučiti na parnicu. Ova situacija može se usporediti s kuhanjem u ekspres loncu - on je napravljen da bi izdržao velik pritisak, ali ako se pretjera, eksplodirat će. Stvari su već došle do ruba podnošljivosti. Postoji opasnost da netko izgubi stpljenje i krene na svoju ruku rješavati stvar. Neće se tu ništa početi mijenjati nabolje ako se stvari institucionalno ne počnu rješavati. U kojoj se to državi može stalno krasti, a ne snositi odgovornost? Onoga tko je drugi put uhvaćen u krađi, treba u lance s kuglom, pa nek ide u košnju ambrozije. “Zeleni vrt” je kao udruga pokušao upozoriti i na županijskoj i na državnoj razini da povrćari (a to se odnosi i na neke druge proizvođače) u Međimurju imaju specifičan problem. Nije bilo ohrabrujućeg odgovora. Sandra Horvat kaže:

- Jedan državni tajnik, neću ga imenovati, rekao nam je da idemo u kukuruz s puškama. Na županijskoj razini rekli su nam da tu Županija ima vezane ruke jer ono što bi trebalo poduzeti stvar je države.

Pitamo je li bila spomenuta ideja da si proizvođači angažiraju zaštitare. U okolnostima u kojima je zaštita države slaba, ona zvuči i cinično, ali nije ni posve nelogična. Nekada su sela doista imala poljare.

- Nekad jesu, ali su se vremena promijenila. Tu su sad mobiteli koji značajno povećavaju prednost koju imaju kradljivci. Tako čuvati polja ne samo da bi bilo skupo, to jednostavno nije izvedivo. Papriku iz plastenika krali su nam između podneva i 2 sata, dok smo ručali. Lopov zna na čije kretanje mora paziti, a ja ne. Stvari se tu neće početi pomicati nabolje dok se institucionalno ne riješi pitanje odgovornosti onih koji kradu. Pripadnost nacionalnoj manjini ne znači i pravo na parazitizam i na krađu. To mora biti jasno.

Što kaže policija?

Policija u pitanju krađa s polja stoji pred prigovorom da se drži mlako i neodlučno, no u policiji kažu da poduzimaju što je u njihovoj moći. Glasnogovornik Policijske uprave međimurske Krunoslav Gosarić rekao nam je:

- Organiziramo naše ophodnje tako da obilazimo i polja, a u tome surađujemo i s udrugama proizvođača, a i s lovcima koji se kreću poljima. No, naši kapaciteti su ograničeni, nemamo dovoljno ljudi, a naši zadaci podrazumijevaju i puno drugih poslova koje treba obaviti. Zato je pravoremena dojava od izuzetne važnosti.

Gosarić kaže da “ozloglašena” granica vrijednosti ukradenoga od tisuću kuna nije jedini kriterij po kojem policija krađe tretira kao ozbiljniji prekršaj zakona. U pitanju je i način na koji je krađa izvršena, ima li u njoj elemenata planiranja ili prijetnje nečijoj osobnoj sigurnosti i drugog. Velik dio krađa na spada u kategoriju za koje policija u prvi mah procijeni da je vrijednost manja od tisuću kuna. Oštećeni zato često samo odmahnu rukom na pomisao da krađu prijave.

A župan?

Međimurski župan Ivica Perhoč svjestan je, kaže, značaja problema poljskih krađa i onoga što one za sobom povlače ili što mogu donijeti. No, nema priručnog rješenja i on kaže da u tome od države mora zatražiti da povuče neke poteze.

- Uz najavljivan posjet premijerke Jadranke Kosor naselju Lončarevo kod Podturna (u trenutku zaključenja našeg lista znalo se da ona neće doći, op. nov.), namjeravao sam je upozoriti na to da je u rješavanju pitanja položaja romske nacionalne manjine ostvaren značajan napredak, ali i da u nekim stvarima ima ozbiljnjih promašaja. I iskustvo nedavnih nereda u Velikoj Britaniji govori nam da oni koji krše zakone ne mogu uživati socijalna prava i beneficije. Ako prekršitelji imaju djecu, djeca će dobivati socijalnu pomoć. Mehanizmi za to postoje, oni je ne mogu dobivati. Moramo nametnuti svijest među propadnicima romske manjine da imaju i prava, ali i obveze. Dosad se spontano stvarala klima da se može samo tražiti prava. Ne može zdrav i radno sposoban čovjek samo sjediti i čekati da mu stigne socijalna pomoć za djecu. Mora se razviti sustav radnog anagažiranja onih koji primaju socijalnu pomoć. No, oko toga će se trebati potruditi jer sada ni sami nismo za to spremni. Dugo se uhodavao model u kojem su djeca izvor prihoda po osnovi pomoći koju nose, a kada prerastu dob od 15 godina, pa više ne donose taj prihod, budu prepuštena sami sebi. Mnoštvo adolescenata koji ne nastavljaju školovanje ona su populacija koja je osnova za nevolje i s krađama sirovina i krađama na poljima. Ovaj model socijalnih pomoći ne odnosi se samo na Rome. Naravno, nitko nema posebna socijalna prava zato što je Rom, ali zbog naših posebnih okolnosti, slabosti sustava rađaju problem u romskoj zajednici i njenim odnosima s većinom. Manjinska problematika pitanje je ustavne razine. To u praksi znači da i mjere usmjerene suzbijanju i preveniranju neprihvatljivog ponašanja moraju biti materijalna obveza države, a ne osiromašene lokalne ili regionalne samouprave.
Župan dodaje da je kanalima stranačke komunikacije na ovo već upozorio i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, sada šefa opozicije, koji će možda nakon izbora biti u poziciji da u ovim stvarima vuče poteze. Ovih će dana (konačno!) i konstituranje novog saziva Vijeća romske nacionalne manjine Međimurske županije, a izbori su tu dali jasnu sliku reprezentativnosti, pa će se moći razgovarati i o tome što na samom terenu učiniti na suzbijanju ove “napasti”.

Autor: D.Kovač, Snimio: Dubravko Lesar