Dekan najstarije svjetovne institucije u BiH otvoreno govori o stanju u poljoprivredi, šansama i nedostacima domaće proizvodnje.
Posljednji poremećaji na tržištu snabdijevanja hranom, pandemija i rat u Ukrajini, praktično su nam pokazali koliko je značajna domaća proizvodnja. Bosna i Hercegovina, svojom proizvodnjom može osigurati tek 37 posto domaćeg tržišta.
Je li vrijeme za sistemske reforme, gdje griješimo i u kojem smjeru razvijati poljoprivredu, u čemu je naša šansa, neke su od tema o kojima smo razgovarali s prof. dr. Muhamedom Brkom, dekanom najstarije svjetovne institucije u BiH, Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Na početku razgovora napominje da smo mi mala država s liberalnim tržištem te da to moramo poštovati jer imamo potpisane ugovore o slobodnoj trgovini.
Jesmo li smo se otuđili od poljoprivrede?
Da, malo smo se udaljili od poljoprivrede, vjerovatno zbog osjećaja da hrane uvijek ima u prodavnicama i da se kupci uopšte ne bave pitanjem od kuda dolazi hrana. Bitno je da je ima, a da li je neki proizvod iz Egipta ili meso iz Južne Amerike, to je manje bitno. Bitna je cijena, pa ako je jeftiniji od domaćeg proizvoda, ne znači da je on nužno lošijeg kvaliteta, to je vrlo često povezano s produktivnosti, većim prinosima po hektaru, subvencijama tih poljoprivrednika od strane njihovih država itd. U tom kontekstu treba gledati uvoz. Kada gledamo koliko naša država ulaže u proizvodnju i napravimo poređenje sa zemljama u okruženju vidjet ćemo da to nije dostatno.
Ako napravite analizu i pogledate zemlje Evropske unije, najveći dio novca ide na subvencioniranje poljoprivrede, što nas vodi ka zaključku da nemaju tu svoju subvenciju, ne bi imali poljoprivrednu proizvodnju. Normalno je da našoj državi koja je prošla kroz agresiju, treba vremena da stasa, da se više sredstava ulaže, u kontekstu poljoprivredne proizvodnje.
Ono što ja stalno govorim, da me ne razumiju pogrešno ljudi u Ministarstvu poljoprivrede, plan subvencioniranja mora biti dugoročan i pravovremeno objavljen. Ja očekujem od njih da se više planski radi, ovo je po meni više preuzimanje plana iz godine u godinu.
Možete li nam to detaljnije pojasniti?
Evropska unija planira sedam godina, farmer kada zna da će u narednih sedam godina biti subvencionirana proizvodnja, može se dugoročno fokusirati. Kod nas nikada ne znate šta će sljedeće godine biti subvencionirano, ili šta neće. Imaju neke proizvodnje koje su standardne, ali imamo stalno odstupanja. Drago mi je da su ove godine u FMPVŠ odvojili više novca za poljoprivredu, da su našli priliku.
Imali smo koronu, sada imamo rat Rusija – Ukrajina, vidimo poremećaje na tržištima, to će se negdje morati odraziti, ali farmer neće amortizirati skok cijena, njega će amortizirati kupac, krajnji potrošač i to je sasvim legitimno. Ne može se očekivati da farmeri na svojim leđima iznesu sva ova poskupljenja, nestašice. Mi moramo tražiti svoju nišu na tržištu, nešto što možemo ponuditi. Možda ne možemo proizvoditi jeftinije ulje, nemamo resurse, ali imamo proizvoda koji su karakteristični za nas i moramo pronaći način da ih plasiramo na tržište.
Je li parcijalan način finansiranja razlog zbog kojeg se ljudi sve manje bave poljoprivredom?
Nije nužno. Ako se neko samo zbog subvencija bavi poljoprivredom, treba da zatvori svoju proizvodnju. Subvencija sama po sebi pomaže da budu bolji, veći. Kod nas je problem smanjenja proizvodnje u biti povezan s promjenama u društvu, a dobrim dijelom i s medijima koji vrlo često neosnovano donose negativne tekstove o poljoprivrednoj proizvodnji.
Jako se malo priča o tome, ljudi smatraju da je sasvim normalno da će hrane biti u marketu. Vrijeme jeftine hrane je prošlo, tek sada će se vidjeti koliko je bitna poljoprivredna proizvodnja, a mi smo to zanemarili, a fokusirali smo se na neke oblasti koje su više društvene i nema fizičkog rada. Poljoprivredna proizvodnja je sve više pametna, nije to više onaj klasični fizički rad, ovdje se zaista izučavaju stvari i koriste metode i tehnologije koje omogućavaju čovjeku da mnogo lakše dolaze do profita. Međutim, kod nas imamo problem s usitnjenim imanjima, na njima ne možete postići te količine koje se traže.
Najbolji primjer su uzgajivači pčela, oni gotovo svu proizvodnju prodaju na svojim pragovima, mi ni tu nemamo organiziranu proizvodnju. Oni imaju svoje poslove, pčelarstvo im je hobi i to je lijepa dodatna zarada, ali nije samo med proizvod, zašto niko ne spominje pčelinji otrov ili neke druge proizvode za farmaceutsku industriju koji bi sigurno bili dobro plaćeni. Kod nas jednostavno ljudi imaju ograničenja. S moje tačke gledišta rijetki su oni koji traže savjete struke, veliki broj poljoprivrednih proizvođača smatra da imaju znanje koje im je potrebno.
U čemu vidite šansu za bh. poljoprivredu?
Morate imati kvalitet i kontinuitet, jer ljudi koji otkupljuju proizvode ne žele oscilacije i mora to biti dobro predstavljeno na tržištu. Da bi sve to funkcioniralo, potrebna je dobra savjetodavna služba, neko ko će to pratiti. Ja to poredim s Nijemcima, kako sam doktorirao u toj zemlji, oni imaju sjajnu savjetodavnu službu, ali to se plaća. Ljudi su uvezani u udruženja, plaćaju članarine, to kod nas još nije zaživjelo. Kod nas od agronoma traže savjet besplatno, a nema besplatnog molera, stomatologa, vodoinstalatera, znači usluga se mora platiti, savjet agronoma je usluga.
Kako posmatrate sve češći uzgoj netradicionalnih kultura i neuobičajenih pasmina?
Ja sam više sklon tome da se ne eksperimentiše puno kada su pasmine i sorte u pitanju, nemam ništa protiv hibrida koji su već ustaljeni, ali početi se sada baviti uzgojem banana u BiH ili sličnih egzotičnih voćki, mislim da je to više avanturistička priča da se malo o nečemu priča, mislim da nije ozbiljno, jer za svaku ozbiljnu priču treba prvo napraviti istraživanja koja će vam pokazati da li je to isplativo, pod kojim uslovima itd.
Ljudi donose sjeme u džepu, nešto sade, ali to nije sistemsko rješenje, za njih je odgovorna država i mi trebamo se okrenuti onim pasminama i sortama koje su se pokazale uspješne u proizvodnji na našim prostorima, gdje je genetski potencijal takav da možemo očekivati bolje prinose u proizvodnji.
U govedarstvu je simentalsko govedo na prvom mjestu, sivo tirolsko govedo, smeđa pasmina i Holstein Friesian, ko se usko specijalizira za proizvodnju mlijeka.
U EU zagovaraju etični i održivi sistemi, uzgoj bez kaveza. Koliko životni vijek u štali ili kavezu, utiče na proizvodnost?
Kavezni uzgoj peradi je zabranjen u EU, za koke nosilje da, ali ne za brojlere, tako da oni su dislocirali svoje proizvodnje van granica Unije. Lično zagovaram što je moguće više slobodnog načina držanja životinja. Kada me ljudi pitaju za savjet u govedarstvu, nikada nikome neću predložiti da pravi objekat s vezanim držanjem, ili da goveda drži jednu i po laktaciju s maksimalnom proizvodnjom i da dalje završavaju na klaonicama, to su dvije filozofije američka i evropska.
Američka je u što kraćem vremenskom periodu - što više, kraći vijek, profit, novac, a Evropa se fokusirala na dužinu iskorištavanja. Kroz duži vremenski period u uslovima koji su životinji prilagođeni da bude što prirodniji ambijent. U konačnici nisu životinje rekle trebaju nam objekti, pa nas stavite tamo. Prirodni ambijent svake domaće životinje je negdje vani, oni se trebaju kretati.
Napravite paralelu s ljudima, zatvorite nas na samo 24 sata, da ne možemo izaći, pa ćemo primijetiti promjenu na sebi, a onda imate životinju koju pet godina držite na jednom mjestu - nije normalno, nije etički, nije zdravo ni dobro za nju i u konačnici za profit na imanju.
Jesu li tu najčešće greške domaćih farmera?
Farmer bi trebao sva dostupna naučna saznanja da primijeni na svojim imanjima. Kod nas dešava da primjenjuju saznanja svojih predaka, s koljena na koljeno se prenosi. Imao sam prilika gdje slušaju naša predavanja i onda kažu „ma to ništa ne valja, zato što moj djed nije tako radio“. To je strašno, s njima ne treba uopće diskutovati. Neko ko nije spreman da dobije, usvoji ili samo sasluša informaciju, to je u startu osuđeno na propast.
Trebamo stvoriti jednu novu klimu. Da bi imali uspjeh morate investirati. Odnosno da bi farmer došao na nivo koji očekuje mora investirati. Ne možete kupiti junice top kvaliteta od 4-5 hiljada maraka, a osjemenjivati je sjemenom od dvije marke. A, to se kod nas radi.
Ako uvezete junicu koja ima genetski potencijal proizvodnje 7-9 hiljada litara mlijeka, a ne pratite njen dalji razvoj s kvalitetnim sjemenom i menadžmentom na imanju, ishranom i držanjem, ona će i dalje davati tri hiljade litara mlijeka iako ima potencija za duplo više. Farmer da bi iskoristio taj potencijal mora tražiti savjet ili ići sam da se educira.
Nedavno sam gledao na njemačkoj televiziji, žena sa 45 godina, napustila posao u banci, i krenula u srednju poljoprivrednu školu da bi dobila diplomu majstora stočarstva kako bi se bavila stočarstvom na svom imanju. Zamislite da to uvedemo u BiH ili da napravimo analizu, da vidimo kakva je stručna naobrazba naših farmera, poljoprivrednih proizvodžača, mislim da bi bilo mnogo iznenađenja. Dakle, edukacija, smatram da je ona ključ uspjeha u poljoprivrednoj proizvodnji. Nije Evropa tu gdje jeste zato što je Evropa, nego zato što ulaže u edukaciju.
Na našim prostorima, bivše Jugoslavije, imate pogrešnu sliku gdje ljudi smatraju da je ulaganje u nauku trošak, a to je investicija za budućnost.
Nedostaje li nam stručnosti po pitanju proizvodnje kadra ili prilika koje se ne pružaju? Ako pogledamo zemlje u regionu, primijetit ćemo da njihove službe nude više savjeta i samih informacija proizvođačima. Jesu li i institucije zakazale?
Stručnost nije sigurno upitna, pogotovu studenata s Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu. Prema mom mišljenju je to više sistemska greška organiziranja. Oformljeni su instituti i zavodi koji rade svoj posao na način kako je to propisano Zakonom, uz kadar koji je sigurno kvalitetan. Da li je njihova organizacija i način rada u skladu sa vremenom ne mogu komentarisati jer ne poznajem njihovu organizaciju, obaveze, mogućnosti.
Znači potrebna nam je reforma?
Potrebna je reforma, jer ako ste savjetodavno tijelo onda morate davati savjete. Pri tome se ograđujem u smislu da ne poznajem njihove statute i obaveze, ako tamo ne piše da im je obaveza da daju savjete. Imaju određeni troškovi koje država ne pokriva, ne može se očekivati da će agronom izaći na teren o svom trošku, opet se vraćamo na investiciju, farmeri moraju uložiti truda. Ne možemo optužiti samo jednu stranu. Ali ako bismo napravili jednu reformu, dalo bi se i to definirati, koje usluge se subvencioniraju. Moje mišljenje je da jedan dio investicije mora snositi farmer.
A, ako uzmemo za primjer Poljoprivredno-prehrambeni fakultet?
Mi se krećemo u skladu sa vremenom, i mogućnostima koje imamo na raspolaganju. Idemo u korak s vremenom, pratimo šta se dešava na zapadu, ulažemo u resurse, ali i u ljude. Mi moramo dati studentu maksimalno, ali i oni moraju imati osjećaj za svoje obaveze.
Pozivaju li Vas iz institucija za savjete, u smislu aktivnijeg angažmana akademske zajednice?
Mene kao dekana nije niko nazvao za savjet, govorim općenito za Poljoprivredno-prehrambeni fakultet, da li je neko nekoga privatno zvao, to ne znam. Kada je riječ o izradi Strategije poljoprivrede Federacije do 2027. godine, tu jeste angažiran naš kadar, ali zainteresirani eksperti su se javili na javni poziv FMPVŠ i izabrani, ništa što je institucionalno povezano s nama.
U prethodnim izradama strategija Poljoprivredno-prehrambeni fakultet je bio nosilac aktivnosti, što je po mom mišljenju sasvim logično, jer nijedan drugi poljoprivredni fakultet se s nama ne može mjeriti, po kadru, kvalitetu, a i po vijeku trajanja. Daleko smo ispred svih. Koliko mi neracionalno koristimo resurse pokazuje i činjenica da na 3,5 miliona stanovnika imamo 6,5 poljoprivrednih fakulteta, Njemačka na 82 miliona ima 12.
Naš fakultet je najstarija svjetovna visokoškolska ustanova u BiH, osnovana 21. marta 1940., dakle prije Jugoslavije, devet godina smo stariji od Univerziteta u Sarajevu, a zaobilaze ga i formiraju neka odjeljenja poljoprivrede negdje, zato što je to nekome palo na pamet.
Šta ovaj fakultet može ponuditi poljoprivrednicima, koje usluge ovdje mogu potražiti?
Analize zemljišta, kvaliteta proizvoda, savjeti, angažiranje stručnjaka – to je sve moguće kod nas. naša laboratorija za analizu zemljišta radi već godinama. Da biste počeli bilo šta raditi morate znati kakvo vam je zemljište. Ovdje mogu dobiti sve potrebne informacije, ali ne mogu besplatno.
Kada biste napravili anketu koliko proizvođača šalje uzorak zemljišta na analizu, ne mora nama, bilo kome, ostali bi zaprepašteni.
Tagovi
Autorica
