Muke poljoprivrednika uz granične prijelaze

Čini se kako su novi (među)državni granični prijelazi između Hrvatske i BiH prilično zagorčali život, ne samo stanovnicima u Imotskom i Vrgoračkom kraju, već i žiteljima i obiteljima čije su se kuće i poljoprivredna gospodarstva našla u pograničnom prostoru dubine do pet kilometara na obje strane u RH i BiH od zajedničke granične crte. Takvih je obitelji nažalost na tom području mnogo, a tamošnji ga stanovnici nazivaju ničijom zemljom.

Tvrde kako su tako, ni krivi ni dužni, prvi put u povijesti svojih predaka gotovo zarobljeni između dviju granica susjednih država - BiH i Hrvatske, odnosno Europske unije nakon 1. srpnja ove godine, uslijed čega su nezadovoljni i ogorčeni. Kažu kako im takvo stanje predstavlja danonoćnu moru poručujući da je u takvim okolnostima nemoguće komunicirati, ali i normalno živjeti, posebice kad se zna da su obitelji u tom podneblju oduvijek bile međusobno povezane - rodbinski, prijateljski, gospodarstveno, tradicionalno i kulturno oslonjeni jedni na druge.

Novi (među)granični prijelazi zagorčali život potomcima na djedovini

Ističući prednosti zajedništva, podsjećaju i na činjenicu kako ih je suživot održao u tom pretežito dalmatinsko-zagorskom kršu, gospodarski nerazvijenom području, odakle su prve skupine ljudi odlazile u emigraciju u potrazi za korom kruha i boljim životom - mahom u zapadne zemlje. Poručuju kako su ceste i mostovi, izgrađeni na tom području, oduvijek spajali, zbližavali ljude, sela i gradove, dakako olakšavajući i gospodarski razvoj, napose poljoprivredu.

Upozoravaju kako su postojeći problemi, kao posljedica novonastalog stanja u tom dijelu Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije, najviše pogodili poljoprivrednike, uglavnom vinogradare, povrtlare, učenike-putnike, radnike koji svakodnevno moraju odlaziti na svoja imanja, na radna mjesta, u školu. Dodatne probleme na svojoj koži najviše osjećaju obitelji koje žive uz granicu na području BiH, dakle svi koji svoje pokojnike moraju sahraniti u grobljima u Hrvatskoj te na drugoj strani iza granice, te položiti cvijeće i zapaliti svijeće najmilijima. Tako su žitelji u pograničnom području uz granicu Hrvatske i BiH gotovo izgubili i tradicionalni slobodni pristup svojim posjedima te inim nekretninama - primjenom europskih pravila.

Naime, stanovnici u naseljima uz bosansko-hercegovačku i hrvatsku granicu, uglavnom na području gradova Imotskog, Vrgorca te općina Runović i Zmijavci tvrde kako im europski propisi zagorčavaju život više nego što su očekivali, posebice tijekom ovogodišnje berbe ljetine i dopremanja poljoprivrednih proizvoda do svojih kuća, nakon pridruživanja Hrvatske EU, računajući kako im je nanesena i iznimno velika šteta. Tvrde kako je svim žiteljima na graničnom području uvelike promijenjen način rada i življenja, posebice onih obitelji koje imaju zemljišta te ine nekretnine s one, druge strane granice.

Ipak je najteže onima koji bi mogli ostati i bez egzistencije. Komentirajući novonastalo stanje ljudi u pograničnom području, Vrgorčani ističu kako je primjenu europskih propisa na svojoj koži najjače osjetio Marko Barbir iz Tinova grada, čija se zemlja nalazi tek nekoliko stotina metara uz granicu u dijelu Prologa na području Hercegovine, baš kao i mnogih poljoprivrednika iz općina Runovići i Zmijavci u Imotskom kraju. Upućeni ističu kako je primjerice Marko Barbir tijekom srpnja ove godine na svojoj njivi ukrcao oko 1200 kilograma kupusa i krenuo preko polja Rastok u smjeru svoje kuće, te da ga je zaustavila policija; oduzela mu povrće i upisala mu kaznu.

Primjenu europskih propisa na svojoj koži najjače osjećaju poljodjelci, učenici-putnici

„Tijekom berbe ovogodišnje ljetine sve nam se iskompliciralo. Manje-više svi prebacuju dužnost sa sebe na drugoga. To pokazuje i moj primjer, jer mi je propalo 30 tona kupusa zato što mi ga nisu dali prevesti preko međudržavnog graničnog prijelaza. Pitam se tko će mi nadoknaditi tu štetu u vrijednosti od 60 tisuća kuna. Ništa bolje nisam prošao ni s preostalih 20 tona istog proizvoda, pa sam izgubio oko 100.000 kuna. U taj iznos ne računam svoj rad i trud moje obitelji, kao ni repromaterijal u vrijednosti oko 30.000 kuna. Problem je znatno veći i teži što moja obitelj živi isključivo od poljoprivrede, jer ja nemam nikakve mirovine“, jada se Marko Barbir, dodajući kako je svoje proizvode pokušao prevesti preko nekog drugog međudržavnog graničnog prijelaza, ali ni u tome nije uspio.

Na upit zašto poljoprivredne proizvode nije pokušao prodati na nekoj tržnici u BiH, primjerice u Čapljini, kad ih ne može prevesti preko granice na hrvatsko tržište odnosno u Grad Vrgorac gdje živi s obitelji, kako bi barem pokrio svoje troškove, podsjeća „Kako se svi moji proizvodi nalaze u pograničnom području, njihovo je kretanje dopušteno samo na prostoru odaljenom 5 kilometara od granične crte na jednoj ili drugoj strani susjednih država. Ako bi se svojom robom pojavio na tržnici u Čapljini, također bi mi ju mogli oduzeti i napisati kaznu“.

U sličnoj situaciji su i poljoprivrednici u Podprologu, poput obitelji Kreše Jelavića, prevozeći preko međudržavnog graničnog prijelaza i više od tri tone ubrana grožđa iz svoga vinograda s hercegovačke strane svojoj kući u Hrvatskoj, iako mu se čokoti nalaze gotovo uz samu pograničnu crtu. Jelavić kaže kako s druge strane granice na području BiH ima oko 25 tisuća metara četvornih zemljišta. Objašnjava kako na jednom dijelu zemljišta, osim trsova vinove loze, sadi povrtlarske kulture poput češnjaka, kapule, krumpira te inog povrća.

„Prije no što je krenula ovogodišnja berba grožđa, službeno sam od MUP-a, Ministarstva poljoprivrede i Carinske uprave zatražio odobrenje za prijevoz svojih proizvoda, primjerice grožđa, preko međudržavnog prijelaza. U MUP-u su mi rekli kako oni nisu nadležni za to, dok su u Ministarstvu poljoprivrede istaknuli kako mogu prevesti samo bijeli i crveni luk, te grožđe, dodavši kako je uvoz krumpira zabranjen iz trećih zemalja u Europsku uniju. Dodali su kako je dopušten uvoz krumpira uz određene iznimke. Zatim su u MUP-u rekli kako mi prigodom uvoza poljoprivrednih proizvoda preko međudržavnog graničnog prijelaza Podprolog-Prolog ne mogu dopustiti prijevoz te moje robe, jer navodno ne podliježe sanitarnom nadzoru. Zar to nije apsurd?“, pita se Krešo Jelavić.

Žitelji na pograničnom području razočarani i nezadovoljni

Poljoprivrednici Imotskog i Vrgoračkog kraja ističu kako su desetljećima nesmetano obrađivali svoje njive na području Bosne i Hercegovine, dakako i obrnuto, tvrdeći kako se ulaskom Hrvatske u EU pravila bitno mijenjaju, i to na njihovu štetu.

„Da bismo došli do svojih njiva s obje strane granice, u novim okolnostima moramo putovati, kružiti čak i do 40-60 kilometara“, tvrde. Mnogi su se nedavno u sve to uvjerili na licu mjesta gledajući vlasnike kako se muče da bi ubrane ljetne plodove prenijeli preko graničnih prijelaza i dopremili ih svojim domovima, udaljenih tek nekoliko kilometara ili desetak metara. Tvrde kako im je to sve prouzročilo dodatne troškove, osim muke i doživljenih dramatičnih neugodnosti, omalovažavanja, poniženja gotovo na kućnom pragu. Rekoše kako razmišljaju i o tomu kako bi svoju djedovinu napustili i zapustili ili ju pak prodali, ako im se stanje u pograničnom području ne popravi i ne ublaže muke.

Primjerice, stanovnici Mijaca, sela u Vrgoračkom kraju, govore kako međudržavna granica između Hrvatske i BiH u njihovu mjestu prolazi pokraj škole, crkve Velike Gospe od klesanog kamena s kraja 19. st. i mjesnog groblja. Upozoravaju kako preko te kontrolne točke ne mogu prolaziti s pograničnom propusnicama, nego se moraju voziti na udaljenosti 40-ak kilometara do malograničnog prijelaza u Podprologu, mjestu na južnom rubu Dalmatinskog Rastoka. No toliko im je potrebno za povratak doma, pa moraju voziti ukupno 80 kilometara. I svaki njihov odlazak u vinograd ili na njivu gotovo je ispunjen strahom i uslijed nepredviđenih neugodnih događaja - hoće li im policija upisati kaznu za ilegalni prijelaz granice. Podjednaka je sudbina i stanovnika iz Mijaca koji kažu kako je prava sreća što do sada - otkada je Hrvatska članica EU - nitko nije umro u njihovu selu na području Grada Vrgorca, jer ne bi znali što bi se u tom slučaju dogodilo s pokojnikom, odnosno gdje bi ga sahranili.

Međudržavna granica u nekim mjestima presijeca selo, školu, crkvu, groblja

„Ako u Mijacima umre osoba, nitko svog pokojnika ne bi mogao prevesti, prenijeti do mjesnog groblja u selu kako bi ga ukopali u njegovu grobnicu, nego bi morali s njim putovati do prvog određenog graničnog prijelaza, susjednog Oraha udaljenog 60-ak kilometara, i toliko natrag, kružeći i čineći ukupno 120 kilometara, samo da bi se ispoštovala zakonska forma. Takvo stanje nije samo u Mijacima, nego na cijelom pograničnom području Hrvatske nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Ja samo znam da moram otići u Čapljinu, u susjednoj državi BiH, kako bi ondje dobio pograničnu propusnicu, te za to izdvojiti dodatna sredstva za putovanje, na što prije nisam računao. Pitam se kako će primjerice moja susjeda s 80 godina života i narušena zdravlja doći do Čapljine ili kako će staricu policijski službenik zaustaviti na pograničnom mjestu? Smiješno je što se toliko kilometara mora putovati, trošiti gorivo i gubiti vrijeme, a sve bi se moglo završiti tek za nekoliko minuti, kako je to bilo i prije ulaska Hrvatske u EU“, komentira bivši predsjednik MO Mijaca Stanko Opačak, čije mišljenje dijele i njegovi sumještani.

Dodaje kako poljoprivrednici iz Mijaca negoduju zato što u novim okolnostima do svojih njiva moraju putovati čak i oko 100-ak kilometara, iako su u blizini svojih kuća. Mještani navedenog sela podsjećaju kako su više desetljeća sadili krumpire na svojim njivama koje sada, prema europskim propisima, pripadaju bosansko-hercegovačkoj strani te da su ih prije redovito, bez ikakvih poteškoća, okopavali, vadili ih i donosili doma - sve do ove godine kada je jednome od njih i kazna napisana. Pita tko će mu nadoknaditi troškove autobusne karte u odlasku na sud i za povratak kući te dragocjeno izgubljeno vrijeme?

Poljodjelci ne mogu brati plodove na svojoj zemlji koju su im obrađivali djedovi

„Ako vozimo svoj krumpir ili grožđe što smo ga ubrali u svojim vinogradima i ako nemamo pravo to prevesti, neka nam se to sve oduzme. Mi se tu nemamo što i zašto opirati, niti pružati otpor, jer to je zakon, država. Oni provode svoj zakon, a nama se ne isplati obrađivati svoje njive na strani BiH ili odlaziti po propusnice Čapljinu, udaljenu više od 60 kilometara od našeg sela, ili pak u Grad Vrgorac, dokazujući je li to naše zemljište. To nam se ne isplati. Ako ovdje ne možemo brati plodove s naše zemlje koju su obrađivali naši očevi, djedovi i pradjedovi, čiji smo vlasnici, bit ćemo primoran ostaviti ju neobrađenu ili ju prodati zainteresiranim kupcima u BiH. Tako ćemo konačno skinuti taj teški teret sa svojih pleća. Od granice smo praktično udaljeni tek nekih 300 metara, imamo kuće u Mijacima koje su oduvijek pripadale tom naselju, a sada se katastarski nalaze na području BiH. Znači, međudržavna granica koja se zmijoliko provlači kroz taj krajolik između BiH i Hrvatske odnosno EU presijeca naše selo, našu školu, crkvu, groblje“, jadaju se mještani Mijaca.

Mate Jelavić iz Velikog Prologa podsjeća kako je to mjesto s Podprologom nekoć bila jedna župa, a sad ju dijele granicom. „Nije dobro što nas ovako dijele. Mi smo isti narod koji govorimo istim jezikom i pišemo istim pismom, a iste smo narodnosti, iste vjere te odgajani na istoj tradiciji koju njegujemo s običajima i tradicijom ovog kraja. Ali nas sada dijele i stavljaju nam granice uslijed kojih katkada moramo zaobilaziti i 20-ak kilometara kako bismo primjerice došli u prodavaonicu, iako je od naših kuća praktično udaljena samo 2,5 kilometra. No mi, ovdje u Velikom Prologu, poznatom trgovačkom mjestu nadomak autoceste i kroz koje prolazi poznati Napoleonov put, sada nemamo ni trgovinu, a prije su trgovci i potrošači iz Hercegovine dolazili ovamo kupovati namirnice, odnosno željenu robu. Njive obrađujemo na području BiH, ali što je korist kad preko međudržavnog graničnog prijelaza ne možemo prevoziti ubrane poljoprivredne proizvode te ih donositi kući“, upozorava Mate Jelavić.

„Nije dobro što nas ovako dijele, jer govorimo istim jezikom“

Slične probleme imaju i poljoprivrednici na imotskom području, posebice u općinama Runovići i Zmijavci. Naime, velik dio imotskih vinogradara, čak njih oko 50%. Vlasnici su i na tom području također imali dodatne probleme tijekom ovogodišnje jematve, berbe grožđa. Riječ je o vlasnicima čiji se vinogradi nalaze u Imotsko-Beklijskom polju, i to na njegovu južnom dijelu. Kažu kako su njihovi vinogradi, razgraničenjem Hrvatske i BiH, na području susjedne države. Iako su neka njihova vinogorja udaljena tek nekoliko desetaka metara od obiteljskih kuća, dodatno su se namučili dok su svoje grožđe uvezli u Hrvatsku. No da bi svoj proizvod dovezli u svoju zemlju, imali su neočekivano velikih problema. Uglavnom birokratskih - od dobivanja dozvola u BiH, vezanih za pogranične propusnice. Runovićani tvrde kako je to dobrim razlogom što je mnogima dobar dio grožđa istrunuo na trsovima na području susjedne države, jer ga pravodobno nisu mogli unijeti u svoje podrume.

Iako su u sustavu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva (OPG-ova), nisu ga mogli lako prenijeti preko međudržavnog graničnog prijelaza u Hrvatsku, jer se vinogradi poljoprivrednika s područja Runovića i Zmijavaca nalaze u susjednoj državi BiH, odakle su ga teško mogli prenijeti, 'uvesti' preko vanjske granice EU-a. Napominju kako im je nemoguće prenijeti poljoprivredni proizvod preko graničnog prijelaza, kao što su ga do sada prenosili u Hrvatsku, što se potvrdilo tijekom ovogodišnje berbe grožđa, povrća dok su ga pokušali dopremiti svojim kućama. Dodaju kako bi morali platiti rigorozne kazne ako bi ih hrvatska kontrola uhitila u pograničnu prostoru na udaljenosti 5 kilometara od granične crte.

Propusnice vrijede pet godina u koju se mogu upisati i imena djece do 14 godina

Tvrde kako građani u pograničnim područjima moraju imati pogranične propusnice u koje mogu navesti najviše tri pogranična prijelaza, ako preko njih žele prelaziti u susjednu državu. Doima se kako je svrha propusnica da se žiteljima uz pograničnu granicu, sve radi životnih potreba, olakša i ubrza prelazak iz jedne na drugu stranu u RH i BiH. Inače, propusnica vrijedi pet godina s tim da se u nju mogu upisati i imena djece do 14 godina, dok je cilj (među)granične policije da što manje otežava život žiteljima koji normalno rade i funkcioniraju.