Nekada pšenica, danas neke nove kulture

Posljednjih dana vođe seljačkih udruga ponovo prijete prosvjedima i blokadama prometnica. Glavni razlog je strah od preniske otkupne cijene najvažnije krušarice - pšenice, čija se žetva upravo ovih dana odvija.

Seljaci uporno tvrde da u pšenici već godinama nemaju nikakvu računicu te da uvijek uspijevaju pokriti samo troškove. No, iako su uvijek nezadovoljni, nitko od njih ne odustaje od proizvodnje pšenice.

Vjerojatno zato što uz minimalno posla imaju, ipak, pristojnu zaradu. Uzme li se u obzir ispodprosječni urod od 5 tona po hektaru i otkupna cijena od 1,50 kuna za kilogram, prihod po hektaru iznosi oko 7500 kuna. S poticajima od 2200 kuna po hektaru to je oko 10.000 kuna, što znači da bi s troškom proizvodnje od oko 5000 kuna po hektaru mogli dobro zaraditi. Iako seljaci stalno ističu da su dovedeni pred propast, neki drugi podaci govore da se od poljoprivrede može vrlo dobro živjeti. Prema izvješću Porezne uprave Osijek, najviše pozicioniran poljoprivrednik ostvario je lani dohodak od 2.730.254 kunu.

I dok jedni uporno prosvjeduju i negoduju, u slavonskoj i baranjskoj ravnici postoje i oni mudriji seljaci koji rade, grade, ulažu i u proizvodnju i u znanje te uspješno s novim proizvodima osvajaju tržišta.

Jedan od njih svakako je i Stipo Filakov, proizvođač povrća iz Gajića, malog sela na sjeveru Baranje. On je dokazao da se na samo jednom i pol hektaru može organizirati proizvodnja od koje može živjeti oko 20 obitelji.

Sagradio je najveći i najmoderniji plastenik u državi te u vodu bacio teoriju o neisplativosti domaćeg agrara. U tom čudu od plastenika, velikom 11.000 četvornih metara, posađeno je 26.000 biljaka rajčice koja raste iz kamene vune. Cijeli objekt visok je sedam i pol metara, a rajčice rastu u visinu od čak pet metara. Kompletna proizvodnja kontrolira se računalima, pa se može voditi s bilo kojeg mjesta na svijetu, jer se s računalima u plasteniku mogu povezati internetom. Ipak, ljudski faktor je najvažniji, pa obitelj Filakov ništa ne prepušta slučaju. Uza Stipu radi cijela njegova obitelj - supruga Snježana i troje djece.

Obitelj Filakov danas na hektaru i pol ostvaruje godišnju proizvodnju od čak 650 tona rajčice te 50 tona paprike, kupusa i krastavaca. Kompletan plasman im je osiguran, jer imaju ugovor o otkupu proizvoda s tvrtkom Agrofruktus iz koncerna Agrokor. U gradnju i opremanje plastenika budućnosti uložili su oko 11 milijuna kuna. Kreditno su se zadužili 7 milijuna kuna, dok su 3,5 milijuna bespovratnih sredstava dobili od Ministarstva poljoprivrede, a 450.000 kuna od Osječko-baranjske županije. Kredit planiraju otplatiti u roku od 7 godina.

Ovakvi su objekti, nažalost, još uvijek prava rijetkost za Hrvatsku. Na nekim slavonskim poljima umjesto zlatne žetve ljeti se unatrag nekoliko godina odvija i ljubičasta žetva, jedna od najneuobičajenijih za to podneblje, jer je riječ o berbi cvijeta lavande. Ni uzgajivači lavande ne razbijaju glavu plasmanom i otkupnom cijenom. Plasman je osiguran, a prodajna cijena i više nego zadovoljavajuća. Početna ulaganja nisu velika, a prihod po hektaru lavande kreće se od 3500 do 4000 eura.

Pioniri uzgoja lavande u Slavoniji, Vera i Željko Trampus, bračni par iz Belišća, imaju i svoju destileriju. Tako sami rade i eterično ulje, kojem je prodajna cijena oko 30 eura po litri. Za litru ulja potrebno je, ovisno o godini, između 30 i 50 kilograma cvijeta, a prinos cvijeta po hektaru kreće se oko 4 tone. Osim eteričnog ulja, destilacijom proizvode i hidrolat, destiliranu vodu pomiješanu s uljem, koja je vrlo korisna u liječenju kožnih bolesti. Tu je i suhi cvijet od kojeg se može spravljati čaj, a prodaju ga i u poznatim mirisnim vrećicama koje se u ormare stavljaju protiv moljaca. »Potražnja za lavandom u svijetu je velika. Nama su se znali javljati zainteresirani kupci iz Rusije i Kanade tražeći po 5000 litara ulja. Da sve proizvođače lavande u Hrvatskoj skupimo, ne bismo im mogli toliko isporučiti. Dakle, proizvodnja lavande ima veliki potencijal«, kaže Vera Trampus.

I voćarstvo je poljoprivredna grana koja ima velike potencijale. Hektar nasada jabuka uz puno rada, ulaganja i znanja može biti i 30 puta dohodovniji od hektara pšenice.

Obitelj Cerenko iz osječkog prigradskog naselja Tenja to je prepoznala prije desetak godina. Ovo je već šesta generacija te obitelji koja se bavi isključivo poljoprivredom. No, Antun Cerenko prije 10 godina odlučio je iz ratarske proizvodnje prijeći na voćarstvo. Danas imaju 10 hektara nasada jabuka s ukupnim godišnjim prinosom od oko 300 tona jabuka prve klase.

»Od proizvodnje živimo supruga, sin, snaha i ja. Voćnjake smo podizali polako, iz godine u godinu, koliko smo imali sredstava zarađenih u poljoprivredi. Tako da nemamo ni kune kredita«, kaže Cerenko, dodavši da uz voćnjak ima i 50 hektara pod pšenicom te 50 hektara soje, no da mu je voćnjak ipak glavni i sigurni izvor prihoda.

Da ne treba biti samo vrijedan, nego i hrabar, pokazuje primjer Marka Hervoevića iz Vinkovaca, koji je zajedno sa sinom Viktorom jedini kontinentalni uzgajivač šparoga. S proizvodnjom je počeo 1998. godine. Marko je imao iskustva sa šparogama jer je godinama prije išao u Njemačku na njihove goleme plantaže šparoga i za dva mjeseca, koliko traje sezona branja tog povrća, zaradio bi četiri prosječne hrvatske mjesečne plaće.

Kada im je 2000. godine krenuo prvi rod, trebalo je prvo kupcima približiti šparogu. Bili su uporni, proputovali su cijelu Hrvatsku nudeći šparoge po tržnicama. Uza stručak povrća dijelili su i listić s receptima. Vrlo brzo osvojili su cijelu Hrvatsku tim povrćem, koje se naziva još i proljetnim čistačem organizma, odnosno čuvarem zdravlja.

Proizvodnja im je u potpunosti ekološka, a godišnje proizvedu desetak tona šparoga. Hervoević smatra da bi Hrvatska mogla puno napraviti sa šparogama i čudi se kako se još nitko osim njega nije upustio u tu proizvodnju.

Ulaskom Hrvatske u EU bit će puno lakši izvoz. Prije svega zato što je, tvrdi Hervoević, hrvatska šparoga puno bolja od uvoznih iz Italije ili Njemačke. Puno je takvih uspješnih primjera. No, za njih se rijetko čuje. Oni nemaju vremena ni razloga za prosvjede i blokade prometnica. I doista nemaju vremena, jer dok, primjerice, proizvođač jabuka odradi 700 radnih sati godišnje po hektaru voćnjaka, proizvođač pšenice godišnje po hektaru treba izdvojiti tek oko 20 sati. Istina je da će voćar na svojim jabukama zaraditi i 30 puta više, ali će ratar za svoju pšenicu raditi 35 puta manje.

Autor: MAJA SAJLER GARMAZ