Rješenje za napuštene objekte je novac. Ali pare nisu problem, jer para nema!?

Ima li rješenja za napuštene objekte po selima i gradovima Hrvatske, koji nagrđuju prostor, ugrožavaju zdravlje i koče ruralni razvoj? To su bile teme online konferencije koja se održala danas putem interneta u organizaciji Agrokluba i Društva agrarnih novinara Hrvatske. Razgovarali smo sa strukom, pravnicima, prostornim planerima, parlamentarcima i poljoprivrednicima.

"Mi kad ne znamo čiji je neki komad zemlje, a želimo saznati, uzmemo plug i preoremo ga u dijagonalu. Ako je šikara u pitanju, pomaličiramo ju. I onda se brzo javi tamo neki iz Australije i kaže: To je moja zemlja“, slikovito je opisao problem napuštene imovine Rodoljub Džakula, veterinar i poljoprivrednik s Banovine. Kaže kako zdravo seljačko rješenje vidi u tome da kad vlasnici ne održavaju svoje nekretnine, da to za njih napravi netko drugi, uz obvezu plaćanja usluge. "Kad prvi dobije račun i ne plati ga, ide ovrha. A poznato je da smo mi majstori za ovrhe. Tada mu treba upisati taj teret u C dio vlasničkog lista, jer nasljednici jako dobro čitaju što tu piše". 

S njegovim se stavom složila i gradonačenica grada Pakaraca i saborska zastupnica, Anamarija Blažević, objasnivši kako se ipak ne može sve rješavati na taj način. A jedan od primjera je tužba koju su dobili nakon što su kao općina ušli na privatni posjed pokositi zemljište koje vlasnik nije održavao. "Naš je proračun ograničen na 20 milijuna kuna i nije dovoljan za sve što bi trebalo održavati, a nemamo ni dovoljno ljudi“, ističe izazove s kojima se susreću na terenu.

Ivana Pintar, ravnateljica Uprave za upravljanje i raspolaganje nekretninama Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, kaže da se na najvišoj nacionalnoj razini traže rješenja za napuštene objekte. Objavljuju se natječaji za prodaju praznih stanova, poslovnih prostora i slično. Država svoju imovinu daruje jedinicama lokalne samouprave, sveučilištima, udugama, nabraja Pintar. "Svaki gradonačelnih i načelnik, kada se radi o nekretninama u vlasništvu RH misli da bi njome upravljao bolje nego država“, napominje ona rekavši da nisu primijetili bitnu razliku u održavanju imovine, nakon što ju država prepusti jedinicama lokalne samouprave.

Gdje je granica između privatnog i državnog? 

"Potreban nam je novi zakonodavni okvir jer je institut vlasništva posebna kategorija. U prošlosti je ono bilo osakaćeno, puno je bilo oduzimanja kroz povijest, možda je baš to razlog zašto se gleda kao nepovredivo. No, uz prava, ono donosi i obveze." naglašava Pintar i dodaje pitanje ograničenja budžeta "Obnavlja se i održava onoliko koliko se može",  kazuje. Smatra i da svaki grad može naći novac za košnju i privatnog i državnog vlasništva. 

No, gradonačelnica Pakraca joj odgovara da oni za slične namjene predvide tek 100 tisuća kuna u proračunu, što u nekim godinama rebalansom dođe i do 800 tisuća. "Ako ćemo mi državi održavati zemljište, a privatniku ne, onda to nema smisla."

Franc Bogovič, zastupnik u Europskom parlamentu i nekadašnji slovenski ministar poljoprivrede, kaže da propadajuće objekte koji ugrožavaju stanovništvo u Sloveniji rješava insepkcija. Nakon prijave i izvida, pozove vlasnika da sam to sredi ili mu slijede oštrije mjere. Napominje da u rijetkim slučajevima država naređuje rušenje, da se najčešće nađe rješenje.

U ovom je kontektstu posebno zanimljiv model razvoja naših zapadnih susjeda "U sedamdesetim godinama proveli smo najbolji mogući koncept tog vremena - policentrični razvoj, a za vrijeme predsjednika slovenskoga Izvršnog vijeća Stane Kavčića. Pored Ljubljane i Maribora kao velikih središta, tu su i Murska Sobota, Celje, Škofja Loka... plus 35 gradića. Puno se radilo na tome da se u tim malim gradovima osiguraju radna mjesta, bolja infrastruktura, da bi ljudi ostali bliže kući." opisuje Bogović kao najbolju mjeru koja je prevenirala veću depopulaciju tamošnjih ruralnih prostora.

Je li vlasništvo prepreka razvoju?

I Blažević je napomenula da obveze vlasništva svi stavljaju sa strane te da prevladavaju vlasnička prava, što ne bi trebala biti praksa. Kada dođe do problema, napominje, bojimo se reagirati da ne povrijedimo vlasništvo, napominje. Kaže i da su oni uspjeli ukloniti oko 300 ruševina, ali su im za to vlasnici dali suglasnost. To su, kako otkriva, bile jazbine lisica, legla štakora pa su bili primorani na takav korak zbog zdravlja stanovnika.

Za bolji život u ruralnim područjima Bogovič kao rješenje predlaže koncept pametnih sela - bolju infrastruktru, bolji internet, ali i diverzificirana radna mjesta koja se neće isključivo svoditi na poljoprivredu. Također, kaže da vlasnik nekretninu u nasljedstvo može dati samo jednom potomku koji će potom isplatiti ostale članove obitelji. No, u Hrvatskoj to nije slučaj, stoga i imamo probleme.

Džakula navodi da je ovaj model zapravo logičan slijed povijesnih događanja. Cijepanje parcela je imalo druge korijene, nakaradan zakon koji je manje odgovarao praksi, napominje. Kaže da se to može i kod nas primijeniti, ali misli da do toga neće doći. Dotaknuo se i problema na Banovini. "Živim 19 kilometara od Petrinje gdje smo došli na dva do tri stanovnika po kilometru kvadratnom", upozorio je rekavši da još uvijek niti jedna telefonska mreža na njihovom području nema signala. "Moja je farma površine 300 hektara, a ja ga nigdje nemam“, ističe.

Hoće li Ustav RH živjeti samo na papiru?

Panelisti konferencije su se složili da je potrebno puno truda i ulaganja kako bi se riješio problem ruševina i  depopulacije. Na anketno pitanje "Što treba napraviti s ruševinama u ruralnom prostoru", odgovorilo je 512 čitatelja Agrokluba, a njih gotovo 90% smatra da nešto treba učiniti... ukloniti objekte ako ugrožavaju ljude i nagrđuju okoliš, obnoviti ih gdje postoji potencijal, otkupiti i pokloniti mladim obiteljima.

Struka kaže da je potrebno identificirati napuštene objekte i njihove karakteristike te ostaviti po strani tradicionalne strategije pojedinačnih projekata i naći novi – holistički pristup koji uključuje angažman javnog i privatnog sektora i neprofitnih organizacija, kreativno financiranje i razvoj regeneracijskih strategija. S ovim se slaže i Sandra Jakopec, predsjednica Udruge hrvatskih urbanista, koja se zalaže za afirmativne mjere koje se trebaju ugraditi u prostorne planove, te edukaciju stanovništva u cilju razvoja svijesti o prostoru u kojem žive.

Raspravom na online konferenciji samo smo tek "zagrebali" površinu ove vrlo važne teme za naše ruralno stanovništvo. U narednom razdoblju detaljnije ćemo se osvrnuti na zakonodavna rješenja po pitanju nasljeđivanja, koja dobro funkcioniraju u drugim zemljama, ali i na lokalne inicijative koje pokušavaju riješiti problem napuštene imovine.

Gdje prestaje privatno, a počinje javno? Imaju li mrtvi veća prava od živih?

Osnovu za rješavanje ovog problema imamo, zdravu logiku zapisanu u temeljnoj regulativi. Ustavom Republike Hrvatske jamči se pravo vlasništva i nasljeđivanja. Ali vlasništvo nije samo pravo, već i obveza, a nositelji tog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru! Radi zaštite interesa i sigurnosti, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi - vlasnička prava mogu se ograničiti zakonom, a država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana te brine za gospodarski razvitak svih svojih krajeva. Sve ovo piše u Ustavu. Ostaje nam za vidjeti hoće li ovi postulati ostati samo na papiru.

Pogledajte i cjelovitu konferenciju