Prije 17 godina se u malom rumunjskom selu pojavila kanadska korporacija Gabriel Resources koja je željela izvući zlato iz planine najinvazivnijim modernim načinom rudarenja, apokaliptičnim rudnicima na otvorenom i uklanjanjem cijelih planinskih vrhova na ogromnoj površini od 1.346 hektara.
"Zajednica je razorena, ali pokretom za spas sela udahnuli smo joj život. Mi koji smo ostali do sada nemamo namjeru otići", govori Eugen David iz Rosia Montane, sela koje se 17 godina uspješno odupire korumpiranoj rumunjskoj vlasti i kanadskoj korporaciji koja je namjerila srušiti četiri planine i iseliti tisuću obitelji, piše H-Alter.
Rosia Montana, naime, sjedi na najvećim zalihama zlata u Europi.
Zamislite da je nekom nesrećom srce Velebita umjesto od krša sazdano od zlata, ugljena ili cinka. Zamislimo samo kako bi se ponašala hrvatska vlast, svejedno koja garnitura, da ova mitska planina zapne za oko kakvoj rudarskoj korporaciji. Teško da bi Velebit ostao Velebit, lagali bi nam kao što sada lažu za Jadran, da nam treba razvoj i sigurnost, da će se poštivati najviši ekološki standardi i da dupini vole seizmičke eksplozije.
Eto, to mi se vrti u glavi dok šećem Rosia Montanom, seocetom u rumunjskom gorju Apuseni, koje je smješteno usred planine od zlata i srebra, među najvećim europskim rezervama zlata uopće. Ovdje se zlato i druge rude vade još od vremena Rimljana.
Selo je i nastalo kao rudarsko naselje. Na okolnim se brdima vide ožiljci, ispod sela prolaze rimski rudarski tuneli, ali po okolnim se poljima slobodno šeću krave, ovce i konji, puno ih je više na vidiku nego u bilo kojem hrvatskom selu, i voda je pitka. Rudarenje kakvo je postojalo do nedavno u Rosia Montani nije do kraja uništavalo zajednicu, ni ljudsku ni onu neljudsku, niti kapacitet sustava da omogući tim zajednicama preživljavanje.
Prije 17 godina se, međutim, pojavila kanadska korporacija Gabriel Resources koja je željela izvući sve to zlato najinvazivnijim modernim načinom rudarenja, apokaliptičnim rudnicima na otvorenom i uklanjanjem cijelih planinskih vrhova na ogromnoj površini od 1.346 hektara. (Za usporedbu, područje Muzila ima 170 hektara, a cijeli plato Srđa 310 hektara.) U takvom stroju nema mjesta ni za ljude ni za krave ni za kakve divlje stvorove. Ovdje bi bila raznesena četiri planinska vrha i izvlašteno i raseljeno 2.064 privatna vlasnika. Dva sela, Rosia Montana i Corna, u potpunosti bi nestala, a još dva djelomično raseljena. U takvom rudarenju nema mjesta romantičnoj slici koja vam se možda javlja, ponosnim alijama sirotanovićima koji s krampom ulaze u utrobu planine.
"Iz korporacije čak ni ne nazivaju radnike koje će navodno zaposliti rudarima, a i tih bi bilo jedva 150, već operaterima lopate", kaže Tudor Brădățan iz organizacije Mining Watch koja je jedan od voditelj kampanje "Spasimo Rosia Montanu".
Ne samo što rudarski posao više nije isti, već se ni kao nafta ili plin, rude ne nalaze više kao nekada, ne otpadaju grumeni zlata sa stijene i ne nalaze se zlatne žile, već se iz velikih količina zemlje iscijedi zlato u tragovima baš kao što se hidrauličkim frakturiranjem radi s plinom i naftom iz primjerice bitumenskih pijesaka. A za to se opet u oba slučaja koriste ogromne količine kemikalija. U ovom slučaju u pitanju je cijanid.
Tudor Brădățan: "Ako se ovdje dogodi neka nesreća, za kompenzacije se morate obratiti poštanskom sandučiću na Barbadosu ili slično"
"Za ovakvo rudarenje potrebno je raditi umjetna jezera cijanida koja se potom godinama isparavaju i nakon toga ostaje talog cijanida. Ono što predviđaju za planirani megarudnik u Rosia Montani zahtijevalo bi branu od 185 metara visine i takvo jezero površine od četiri kilometra. Zamislite da ta brana pukne ili samo procuri. Tu bi bilo dovoljno cijanida da se nekoliko puta ubije čitavu populaciju planeta", pojašnjava Brădățan.
A iako nama u Hrvatskoj to možda ne zvoni odmah na uzbunu, u Rumunjskoj su se već dogodile dvije velike industrijske nesreće s cijanidom. Prva se dogodila 1971. godine nedalekih 90 kilometara od Rosia Montane u Certeju gdje i danas djeluje rudnik zlata i srebra koji također eksploatira jedna kanadska korporacija. Iako je od posljedica pucanja brane na jezeru s cijanidom poginulo 90 ljudi ta je nesreća slabo poznata i u samoj Rumunjskoj jer su je tadašnje vlasti skrivale od javnosti.
Druga se dogodila 2000. godine u Baia Mareu kada je također popustila brana i velike se količine cijanida izlile u rijeku Somes i preko nje dospjele u Tiszu i konačno u Dunav. Možda ste čuli Rammsteinovu pjesmu Donaukinder koju je inspirirala upravo ova katastrofa, nazivana i najvećom industrijskom katastrofom u Europi nakon Černobila.
Sve rumunjske vlade redom u tih 17 godina nije brinula mogućnost ponavljanja ovakvih nesreća, pa su pružale podršku ovom ekocidu. Tako su namjeravale pogodovati kanadskom investitoru, ali i drugim brojnim projektima vezanim uz ekstraktivne industrije u Rumunjskoj, kroz novi Zakon o rudarenju koji je trebao ukloniti zapreke na putu ovakvim projektima. Zapravo, namjerili su učiniti ono što je u Hrvatskoj učinjeno kroz Zakon o strateškim investicijama.
"Na putu do ostvarenja ovog projekta sulude veličine korporacija je imala tri problema, pa je vlast htjela pomoći investitoru da ih riješi. A problemi su što je četrdesetak kuća u Rosia Montani zaštićeno kao kulturna baština, što u Rumunjskoj nije moguće izvlaštenje u privatne svrhe te kao treća stvar, što lokalne i regionalne vlasti moraju odobriti projekt. To su sve htjeli ukloniti Zakonom o rudarenju", kaže Brădățan.
Zapanjeni Rumunji me uvjeravaju kako toga nema nigdje u Europi, da se može izvlastiti privatnu osobu u korist druge privatne osobe kao što je ovaj zakon trebao omogućiti da se vlasnici kuća u Rosia Montani izvlaste u ime profita kanadske kompanije. Moram ih nažalost obavijestiti da tako nešto postoji u najmanje jednoj zemlji, u Hrvatskoj, gdje se ljude može izvlastiti u ime golfa.
Međutim, Rumunji su masovno izašli na ulice pa ovaj zakon u parlamentu ipak nije prošao jer je između socijaldemokrata i liberala došlo do razdora. Socijaldemokrati su napravili i drugi nacrt, ali su građani opet prosvjedovali i taj je drugi nacrt zakona povučen. Ideja još uvijek lebdi u zraku, političari vjerojatno čekaju povoljniji trenutak. Nema sumnje da će se napadi na rumunjske lokalne zajednice i javna dobra nastaviti i da će se sukobi zaoštravati, jer ova zemlja ima popriličnu nesreću da su njene planine pune raznih blaga koje razne svjetske vrane vrebaju s grane. Samo nalazišta zlata u Rumunjskoj postoji 68. U blizini Rosia Montane se nalazi i najveće nalazište bakra u zemlji s drugim po veličini zaliha bakra u Europi koji se vadi također metodom otvorenog kopa. U blizini Temišvara Chevron je već dobio dozvole za potragu za plinom hidrauličkim frakturiranjem.
"Puno je lokacija na meti rudarskih kompanija. Najviše ih je iz Kanade, ali one putem prođu kroz sve moguće fiskalne rajeve. Ako se ovdje dogodi neka nesreća, za kompenzacije se morate obratiti poštanskom sandučiću na Barbadosu ili slično. U slučaju Rosia Montane korporacija tvrdi da Rumunjska imati koristi od njihovog projekta, ali i cijanid i svo rukovodstvo rudnika dolaze izvana. Također, najveći trošak rudarenja je sanacija rudnika na kraju, tada tvrtka u Rumunjskoj jednostavno može proglasiti bankrot, a trošak ostaje Rumunjskoj. Koncesijski ugovor je još tajan pa mi zapravo ni ne znamo točno što je sve država obećala korporaciji, ali neki su mediji tvrdili da se Rumunjska čak obvezala preuzeti sanaciju", komentira Brădățan.
A samu Rosia Montanu ova je bitka Davida protiv Golijata uvelike promijenila. U selu se razdor jasno vidi. Neke su zgrade oblijepljene simbolima korporacije. Preko ulice i na nekim kućama vise natpisi koji podsjećaju da je Rosia Montana nastala zahvaljajući rudarenju, pa valjda treba i nestati zahvaljujući njemu. Na drugim pak kućama natpisi "Ova nekretnina nije za prodaju" koje je ponegdje već zahvatila hrđa podsjećajući da ova bitka traje već dugih 17 godina.
Čudim se zašto korporacija neke kuće obnavlja ako je selu namijenjen kraj. Rumunji sliježu ramenima. Dio kuća u selu je zaštićen kao kulturna baština. Ostat će ovdje obnovljene i okružene rudnikom kao spomenik mrtvoj zajednici.
"Doselio sam se u selo prije 18 godina i ono se otada promijenilo na mnoge načine. Ljudi su prije imali dobre odnose, život im je bio miran i bez stresa. Zajednica je razorena, a Rosia Montana je i ekonomski blokirana više od 15 godina, ništa se ne pokreće. Naše selo je postalo najbolji primjer za studiranje korupcije. S druge strane, Rosia Montana je razvila razmišljanje, razvila je ljude koji su ostali i kreirali novu zajednicu. Iako se čini da je zajednica uništena, ovim pokretom za spas sela udahnuli smo joj život. Mi koji smo ostali do sada sigurno nemamo namjeru otići", govori Eugen David, poljoprivrednik iz Rosia Montane i predsjednik udruge koja okuplja preostale stanovnike sela Alburnus Maior.
Od tisuću obitelji iz četiri sela koje je tvrtka željela relocirati, oko 300 ih je ostalo. Ostali su odselili na razne strane Rumunjske. "Tvrtka je zastrašivala ljude obećavanjem iluzija. Teško je naći lijek za to", komentira David.
Aktivisti upozoravaju da bi rudarske aktivnosti u ovako velikom razmjeru uništile svaku mogućnost alternativne ekonomije u vrlo širokoj okolici, te tako u zamjenu za tih 150 do 200 radnih mjesta u rudniku ugrozile 22 tisuća radnih mjesta u poljoprivredi i turizmu.
David, čija obitelj uzgaja krave za mlijeko i povrće za osobnu potrošnju, slično kao i njihovi susjedi, čudi se pitanju može li se ovdje od poljoprivrede živjeti. "Pa očito ja mogu jer sam poljoprivrednik i evo živ još uvijek", smije se.
Kako se ova priča ne bi ponavljala i u drugim lokalnim zajednicama, neophodno je uvesti zabranu upotrebe cijanida u rudarenju na razini cijele Europske unije.
U Rosia Montani ipak vlada optimizam i to s razlogom. Nevladine su organizacije na sudovima srušile nekoliko važnih dozvola; jedna od njih je tvrdila da rimske galerije nisu arheološki značajne te da se brdo može srušiti, a uspjeli su poništiti i prostorni plan i okolišnu dozvolu pa bi se sada sve procedure trebale ponoviti. Stanovnici i aktivisti najavljuju kako će nastaviti pravnu bitku i pratiti moguće legislativne promjene u nadi da će korporacija jednog dana otići iz njihovog sela i da će ljudi moći nastaviti svoje živote.
Međutim, kako se ova priča ne bi ponavljala i u drugim lokalnim zajednicama, neophodno je uvesti zabranu upotrebe cijanida u rudarenju na razini cijele Europske unije. Europski je parlament 2010. godine izglasao rezoluciju koja je na tragu takve zabrane, ali je Europska komisija ostavila odluku na razini država. Zasad su zabranu uvele jedino Češka, Mađarska i Njemačka, a paradoksalno, upravo je Njemačka najveći proizvođač cijanida u Europi.
Iako kopneni dio Hrvatske zasad nije meta ekstraktivne industrije jer u tom pogledu nismo bogati kao Rumunji, obrazac koji se ovdje uočava nije bitno drugačiji od onoga kako se konzumira prostor u našoj zemlji. Možda vam golf teren ne izgleda jednako ružno kao jezero cijanida, ali oba slučaja uključuju kemikalije, neodrživ pristup vodi, izvlaštenje, korupciju, ograđivanje prostora i isključivanje. Lokalna se zajednica u jednom slučaju svodi na "operatere lopata", u drugom na nosače palica.
Riječ je o istom tretmanu i ljudi i ostatka ekosustava. A osim ove strukturne veze, za Rosia Montanu nas veže i to što mi u Hrvatskoj itekako koristimo proizvode koji počinju svoj život upravo na nekom ovakvom mjestu, komadići zlata i srebra ugrađeni su u laptop na kojem pišem ovu priču. Otkud je ono došlo, kakvu cijenu je platio ekosustav, kakvu lokalna zajednica?
Kad uključim taj laptop u struju i nahranim ga proizvodom iz Plomina, otkud je došao ugljen koji je tamo spaljen da bih ja mogla tipkati o strahotama rudnika u Rumunjskoj? Teška pitanja koja slijede teški odgovori, ali možda je vrijeme da ih počnemo postavljati. Jer, to što imamo sreću pa Velebitu zasad ne prijeti dizanje u zrak, iako bi razvojnoj ideji većine hrvatskih političara ionako bilo blisko sravnati ga sa zemljom, betonirati i naplaćivati parkiralište turistima, ne znači da nam sve destrukcije ekstraktivnih industrija nisu jako blizu. Upravo one pogone naše moderne živote.
Autor: Marina Kelava, H-Alter
Izvori
Tagovi
HDZ: Stvorili smo sve preduvjete za daljni razvoj i jačanje svih grana poljoprivrede
Izdvojili smo ključne stavove stranaka i koalicija o hrvatskoj poljoprivredi, evo koji su
Republika: Zaštitit ćemo zemljište od rasprodaje strancima i okrupnjavati mala gospodarstva
Javno dobro: Potpore moraju prestati biti način održavanja poljoprivredne proizvodnje
Tvornica za proizvodnju stočne hrane iz Ivanić-Grada postaje dio RWA grupe
Veliki postotak tla je u izrazito lošem stanju, krajnje je vrijeme za zaštitu
Entrada širi ponudu za slavonske njive, nude najveći Kioti traktor od 140 KS
U Se-krinoj ponudi od sada i poznate Brantner prikolice
