Slatkovodno ribarstvo: nekad bilo, sad se spominjalo

Osamdesetih godina prošlog stoljeća u slatkovodnim ribnjacima hrvatski su uzgajivači proizvodili oko 16.000 tona šarana, somova, amura, linjaka i pastrve godišnje, no 2007. godine proizvelo se jedva 6000 tona. Negativan trend nastavljen je i u prošloj godini. Sol na ranu kontinentalnih ribara dodali su i prošlogodišnji rezultati o vanjskotrgovinskoj razmjeni koji su pokazali kako je u prošloj godini više slatkovodne ribe uvezeno nego izvezeno.

Dugogodišnji pad proizvodnje i zapuštanje ribnjaka potkraj devedesetih, točnije 1997. godine, pokušalo se zaustaviti uvođenjem poticaja. Proizvodnja u hrvatskim ribnjacima je tada počela lagano rasti, no u odnosu na prijeratnu proizvodnju ostala je na malim razinama. Sredinom ovog desetljeća, posebice u razdoblju od 2003. do 2006. godine, proizvodnja je bilježila porast, no u 2007. godini naglo se smanjila za devet posto u odnosu na prethodnu godinu, te je u toj godini iznosila 6008 tona. Od navedene količine, proizvodnja konzumne ribe iznosila je 4395 tona, a proizvodnja mlađi 1613 tona. Do tog drastičnog pada došlo je zbog velike suše 2006. godine. Najveće štete pretrpjela je proizvodnja šarana koja je smanjena za 35 posto i u 2007. godini iznosila je samo 1500 tona. U tom razdoblju nastavljao se smanjivati i broj ribnjaka koji su bili u proizvodnom procesu.

Za pastrve nema krize

I dok je proizvodnja šarana padala, pastrva je zabilježila porast. Ako uspoređujemo proizvodnju šarana prije dvadesetak godina, može se primijetiti kako je ona smanjena na šestinu tadašnje proizvodnje, odnosno na oko 1500 tona. U istom razdoblju proizvodnja pastrva je porasla na preko 2000 tona, što je pet puta više nego što se u hrvatskim ribnjacima proizvodilo prije rata. Tako je zadnjih godina pastrva postala prvi slatkovnodni ribarski proizvod.

Potkraj osamdesetih slatkovodni ribnjaci šarana prostirali su se na čak 12.000 hektara, a sada zapremaju više nego dvostruko manje prostora, oko 6000 hektara, dok su površine ribnjaka pastrva porasle sa 2,1 hektar na 5,8 hektara. Uz šarana i pastrvu, među slatkovodnim ribama u značajnijim količinama uzgajaju se amur, som, bijeli i sivi glavaš te linjak i smuđ. Nedavno je započet i uzgoj jegulje te kavezni uzgoj šarana, što predstavlja novi pomak u slatkovodnom uzgoju. U strukturi proizvodnje početkom devedesetih više od 80 posto proizvodnje slatkovodne ribe odnosilo se na uzgoj šarana, a samo sedam posto na pastrvu; taj udio sada je promijenjen, tako da je 2007. godine u ukupnoj proizvodnji 24 posto otpadalo na uzgoj šarana, 46 posto uzgoja odnosilo se na pastrve, a 20 posto na uzgoj ostalih slatkovodnih riba.

Obiteljski ribnjaci - prilika za zaradu

Čini se kako je prošlo doba velikih šaranskih ribnjaka koji su proizvodili velike količine konzumne ribe. I u uzgoju slatkovodne ribe najbolji potencijal imaju mala obiteljska gospodarstva. Dobit bi mogli ostvariti obiteljski ribnjaci koji su orijentirani na sportsko-rekreacijski ribolov te kombinirani
sportsko-uzgojni ribnjaci, posebice ako uz uzgoj imaju i ugostiteljsku odnosno turističku ponudu. Specijalizacijom u pastrvske ribnjake farmeri mogu zadovoljavati vlastite potrebe ili lokalno tržište, a stručnjaci preporučuju da mrjestilišta budu orijentirana na mrijest tzv. divljih riba i uzgoj nasadnog materijala za poribljavanje otvorenih voda kako bi se privukli sportski ribolovci i u ugostiteljskim objektima ponudila različita riba. Proizvodnja konzumnih šarana na malim obiteljskim gospodarstvima može biti donekle opravdana iako je teško očekivati profitabilnost, dok je situacija s pastrvom ipak nešto bolja, ali i ona svakako ovisi o sigurnosti tržišta i naplati prodane ribe.

Izvozna bilanca u minusu

Izvozom slatkovodne ribe dugi niz godina ostvarivan je vanjskotrgovinski suficit. Međutim, zbog suše i povećanog uvoza pastrva i ostalih slatkovodnih riba, u 2008. godini ostvarena je negativna vanjskotrgovinska bilanca, i to u iznosu od 1,7 milijuna američkih dolara. U prošloj godini u strukturi uvoza najviše je bilo pastrve i to 60 posto ukupnog uvoza, a najviše se izvezlo ostalih ribljih vrsta (63 posto), dok je u izvozu šaran sudjelovao sa samo 14 posto.

Zapušteni ribnjaci

U 2007. godini ukupan izvoz iznosio je 2,86 milijuna američkih dolara i izvezeno je 1205 tona ribe, a u prošloj godini ta brojka je pala na 531 tonu, te je izvoz težio samo 1,88 milijuna dolara. U 2006. godini uvezeno je ribe za 1,36 milijuna dolara, godinu kasnije za 2,19 milijuna, a u prošloj godini uvezeno je slatkovodne ribe za 3,53 milijuna američkih dolara.
Poslovati u ovom sektoru nije lako, kažu ribari. Osim zapuštenosti ribnjaka i tehnološke zaostalosti, negativno na poslovanje djeluju i relativno visoke veterinarske naknade i male naknade šteta od ribojednih ptica. U isto vrijeme značajan trošak u proizvodnji iznose i vodnogospodarske naknade, a većini poduzeća nužno je potrebna konsolidacija i tehnička obnova, kao i značajno ulaganje u promociju proizvoda i pronalazak tržišta. Da je tehnološka obnova već prijeko potrebna govore i podaci o prosječnom prinosu konzumne ribe. Osamdesetih godina se proizvodilo između 790 i 840 kilograma šaranskog ribnjaka po hektaru. Ta brojka je pala u devedesetim na tek nešto više od 300 kilograma po hektaru, pa je sredinom ovog desetljeća rasla na preko 500 kilograma. U 2007. ponovno je došlo do pada prinosa, na manje od 400 kilograma po hektaru. U isto vrijeme proizvodnja po hektaru pastrvskog ribnjaka rasla je od sredine osamdesetih godina s oko 150 tona po hektaru konzumne ribe na više od 300 tona sredinom ovog desetljeća, te čak 351 tonu po hektaru u 2007. godini.

Autor: Krešimir Sočković