Što nas Norveška može naučiti o poljoprivredi?

Norveška, zemlja na sjeveru koja nije dio EU, skrbi o svojim poljoprivrednicima puno bolje od nekih europskih zemalja. Bez subvencioniranja proizvodnje iz državnog proračuna, mladi proizvođači kažu, ne bi mogli ulagati tolike svote u nove staje. Jasno je da je dodjela poticaja za proizvodnju hrane važno političko pitanje. Proizvodnja hrane u Norveškoj znatno je skuplja nego u drugim europskim zemljama.

Zašto su poticaji u Norveškoj neizbježni?

No, ipak, mnogi iz Norveške sele proizvodnju u Švedsku i Njemačku. Ima i onih političara koji bi, da se pita isključivo njih, potpuno ukinuli poticaje, ali kako proizvodnja ovisi direktno o njima, vjeruju proizvođači da se to neće dogoditi. Bez subvencija, hrana bi u konačnici bila još skuplja za potrošače pa se može reći da su poticaji i potpora potrošačima, kao i proizvodnji. Svi norveški poljoprivrednici subvencionirani su s najmanje 30%, poticaji su izdašniji za manje farme, kao i one na klimatski nepogodnijem sjeveru i zapadu zemlje. Prije 15 godina, prosječan broj krava na farmama bio je 15, a danas je 25-26.

Potpora organskim farmama doduše, kaska za Danskom i Švedskom. Skeptični su mnogi i prema zacrtanom cilju da se do 2020. konzumira 15% organske hrane. Švedske i danske organske farme su goleme i poprilično industrijalizirane. Ovogodišnja žetva bila je, kažu, najlošija u posljednjih 40 godina, upotrebljava se dosta gnojiva kako bi doskočili ispiranju tla kojemu su uzrok strmi reljef i dosta oborina. Oni na krajnjem sjeveru i na planinskim područjima primaju izdašnu financijsku pomoć vlade za njegovu kupnju.

Subvencije u Norveškoj nisu samo ekonomska kategorija vezana za poljoprivrednike, riječ je i o višedesetljetnom pokušaju vlade da pokuša disperzirati naseljenost na cijelu zemlju, osobito na hladni sjever. Budući da je klima teška, subvencije su neizbježne. Turizam je sve važniji sekundarni izvor prihoda farmerima, a tek jedan od 20 njih živi isključivo od poljoprivrede. Velik problem je i nedostatak radnika pa oni zapošljavaju većinom strance. Trećina radne snage dolazi iz istočne Europe. Norvežani žive idiličan i spokojan život na sjeveru, a brigom i namjerom norveške vlade da zadrži ljude na selu, izdvajaju se značajna sredstva.

Moć pregovaranja i zaštita domaćih proizvoda od prekomjernog uvoza

No, što je uvelike različito u hrvatskoj i norveškoj poljoprivredi? Poljoprivrednici u Norveškoj imaju vrlo velik utjecaj i moć izravnog pregovaranja s vlastima, u predizbornim se kampanjama uključuju u političke rasprave i otvoreno iznose svoja stajališta. Postoji 44.000 registriranih PG-a, a poljoprivrednici su okupljeni u dvije organizacije, Seljački savez i Savez malih posjednika, koji zajedno imaju oko 70.000 članova. Višak od 25.000 članova seljačkih sindikata krije se u činjenici da neke od malih farmi vode umirovljenici, i to isključivo kako bi dobili subvencije od države. Sindikate, koji usko surađuju sa strankom centra, ali i velikim otkupljivačima mesa, mlijeka i žita, u tom zatvorenom krugu zanima samo brojnost članstva, jer samo u tom slučaju mogu biti važan politički čimbenik koji može utjecati na bitne odluke. Norveški seljaci bili su naime, protiv ulaska u Uniju, jer prema njezinim propisima, poljoprivreda u Norveškoj ne bi opstala.

Imanja su malena, zime duge, period žetve je kraći, a prinosi manji. Zato ne bi mogli konkurirati proizvođačima u EU, kao što su Danska i Švedska. Poljoprivreda čini tek 2% norveškog BDP-a, zanemarivo za ekonomiju kojoj se 80% novca ulaže u industriju nafte. Upravo zbog goleme proizvodnje energenata, cijena rada je visoka, a visoke su i cijene hrane. Kako bi zaštitila domaće proizvođače, Vlada je početkom jeseni povisila carinu na uvoz govedine janjetine i tvrdih sireva. Uveli su i vrijednosne uvozne takse za odeđene proizvode.

Zbog toga su nastale političke nesuglasice između EU i Norveške, iako je riječ o carini na samo nekoliko proizvoda. Višim uvoznim carinama, koje je Bruxelles ocijeznio kao protekcionizam, Vlada je istodobno htjela povećati domaću proizvodnju jer je u 2012. tek nešto manje od polovice ukupne hrane koju su Norvežani pojeli, bilo s domaćih farmi. Uvoz raste, iz EU se po glavi stanovnika, u Norvešku uveze primjerice 2 kg sira, a u Uniju iz drugih zemalja, uključujući Norvešku, tek 15 grama po stanovniku. Uvoz iz EU u Norvešku raste jer ljudi žele probati drugačiju hranu, malo je trgovina, a u cijeloj zemlji postoji samo četiri trgovačka lanca.

Svakih 10 godina vlada donosi novu poljoprivrednu strategiju koja definira odnos države prema selu. Sada su usredotočeni na povećanje proizvodnje, uzgoj određenih vrsta stoke veže se uz potrebe tržišta, a država ne daje iste poticaje za proizvodnju mesa i mlijeka, ovisno o potrebama. Ulaganja u mehanizaciju na farmama nisu bila tolika u posljednjih 20 godina. Obrađuje se međutim, samo 3% teritorija. Država subvencionira uzgoj žitarica već puno stoljeće, ali drži monopol na njihov uvoz. Površina pod pšenicom i drugim žitaricama smanjila se upola u odnosu na razdoblje poslije 2 . svjetskog rata - udvostručila se ona pod raži, zobi i djetelinom, kako bi se nadopunio krumpir ili hranila stoka.

Iako se čini kako s Norveškom nemamo ništa zajedničko, zaokupljaju ih isti problemi kao i nas, primjerice povećan uvoz s tendencijom rasta. No ipak, norveški poljoprivrednici uz pomoć udruživanja i zajedničkog djelovanja, u većoj mjeri sudjeluju u stvaranju strategija, njihovo mišljenje se uvažava, dok se u Hrvatskoj, svake godine uvjeravamo u suprotno. Liberalno tržište koje imamo nije sustav kakav trebamo, svi štite svoju proizvodnju, a mi ju - puštamo na tržište.

Izvor: Plodovi zemlje, Foto: elbarn.net